Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1825/05 (M. E.)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1825/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1825/05, rješavajući apelaciju Muhameda Ekinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Ekinovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-300/04 od 24. maja 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-1208/03 od 29. decembra 2003. godine, i presude Općinskog suda u Zenici, broj P-239/03 od 6. maja 2003. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Ekinovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-300/04 od 24. maja 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-1208/03 od 29. decembra 2003. godine, i presude Općinskog suda u Zenici, broj P-239/03 od 6. maja 2003. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Ekinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je, 27. augusta 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-300/04 od 24. maja 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1208/03 od 29. decembra 2003. godine, i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-239/03 od 6. maja 2003. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-239/03 od 6. maja 2003. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1208/03 od 29. decembra 2003. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se Željezara «Zenica» d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: prvotužena) i «BH STEEL željezara» d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: drugotužena) obavežu da mimo rang liste prvenstva za dodjelu stana, riješe stambeno pitanje apelantu dodjelom drugog odgovarajućeg jednoiposobnog stana na teritoriji Općine Zenica, ili da mu prvotuženi isplati iznos od 31.710,00 KM sa zateznom kamatom, počev od dana presuđenja do isplate.

3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je apelant, kao radnik prvotužene, dobio na korištenje jednoiposoban stan u Zenici Ulica Armije BiH broj 2, sprat XVI, stan broj 1. te da je zaključio ugovor o korištenju tog stana sa JP «Zenica-stan» 13. marta 1978. godine. Apelant je u navedenom stanu stanovao sve do 27. juna 1994. godine, kada mu je aktom prvotužene dodijeljen na korištenje drugi stan, ali na VII spratu, a na kojem je, 27. juna 1994. godine, zaključio ugovor o korištenju stana sa JP «Zenica stan». Apelant je, 31. decembra1998. godine, prestao biti radnik prvotužene i zasnovao je radni odnos sa drugotuženom. Rješenjem Službe za Opću upravu i stambene poslove Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba za opću upravu), broj 03-23-12-2806/99 od 3. oktobra 2001. godine, stan u Ulici Armije BiH broj 2/VII-1 je vraćen ranijem nosiocu stanarskog prava Dervišu Zukiću, a apelantu je prestalo pravo privremenog korisnika stana. Na osnovu Zaključka o dozvoli izvršenja Službe za opću upravu, broj 03-23-12-2806/99 od 4. januara 2002. godine, apelant je deložiran iz stana koji je vraćen ranijem nosiocu stanarskog prava.

4. Općinski sud je konstatovao da je apelant svojom greškom propustio zakonski rok za podnošenje zahtjeva za povrat svog stana na kojem je ranije bio nosilac stanarskog prava, te da je kod drugotužene rangiran na rang listu, a da mu još uvijek nije riješeno stambeno pitanje. Općinski sud je konstatovao da ne postoji zakonska mogućnost da se izvan pravila u postupku dodjele na korištenje stana sudskom odlukom naloži obaveza davaocu stana na korištenje da izvrši dodjelu stana na način kako to zahtjeva apelant u svom tužbenom zahtjevu. Općinski sud je naglasio da se dodjela stana na korištenje ne vrši isključivo na način i u skladu sa pravilima materijalnog prava i općim aktom davaoca stana na korištenje po propisanom postupku, te da ne postoji zakonska mogućnost da sud naloži davaocu stana da vrši raspodjelu stanova neovisno od mjesta na rang list.

5. Općinski sud je istakao da sud ima ovlaštenje da poništi određene odluke o dodjeli stana i da pruži sudsku zaštitu povodom konačnih odluka pod određenim uvjetima. Općinski sud je dalje istakao da se korištenje stana ostvaruje pod uvjetima propisanim zakonom, što znači da se apelant i legitimisao ugovorom o korištenju stana, (a što je u predmetnom sporu izostalo) pa zbog primjene Zakona o napuštenim stanovima u odnosu na navedeni stan, nema uporište stanovišta tužbe da se odgovornost ispoljava dodjelom novog stana ili novčanim ekvivalentom u tržišnoj vrijednosti istog, kako je apelant predložio. Općinski sud je ocijenio da ne postoji obaveza tuženih da apelantu mimo rang liste dodjele stan, niti da mu isplate novčanu vrijednost stana, zbog čega je odbio tužbeni zahtjev apelanta.

6. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-300/04 od 24. maja 2005. godine, odbio kao neosnovanu reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda, prihvatajući u cijelosti razloge prvostepene i drugostepene presude.

7. Apelant navodi da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da zbog radnji prvotužene nema riješeno stambeno pitanje, te da su redovni sudovi ovlašteni prema odredbama člana

24. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOS, «Službeni list SRBiH», br. 14/84, 12/87, 36/89, «Službeni list RBiH», broj 2/93 i «Službene novine FBiH», br. 11/98 i 19/98) da donesu odluku da mu se riješi stambeno pitanje koje je riješio dodjelom stana 1978. godine, a konačno dodjelom stana 1994. godine. Apelant smatra da ga je prvotužena kršeći odredbe člana 24. ZOS i čl. 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine FBiH», broj 29/03) dovela u položaj da izgubi svoj dom i da živi kao podstanar, što je suprotno garancijama koje pruža član 8. Evrospke konvencije. Apelant navodi da su manjkava obrazloženja presude Vrhovnog i Kantonalnog suda jer se u obrazloženju presude Kantonalnog suda ne spominje ni jedan relevantni propis, a Vrhovni sud nije dao obrazloženje svoje presude, nego se samo pozvao na razloge za odbijanje iz nižestepenih odluka.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

Dopustivost ratione materiae

9. U konkretnom slučaju apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na dom, jer sud nije utvrdio obavezu tuženim da mu se dodijeli jednoiposoban stan mimo rang liste prvenstva, odnosno da mu se isplati protuvrijednost ovakvog stana.

10. Ustavni sud naglašava da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog doma i zabranjuje miješanje vlasti u ovo pravo, osim u slučajevima koji su definirani stavom 2. ovog člana. Prije svega potrebno je utvrditi da li se u konkretnom predmetu pravo, za koje apelant navodi da je povrijeđeno, može podvesti pod zaštitu koju obezbjeđuje član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata, kako iznajmljen stan ili kuću, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", broj 24/99). Općenito, dom je mjesto gdje je čovjek nastanjen i za koje ga vežu određene veze koje su dovoljno čvrste da bi ga mogao smatrati domom (vidi odluku Doma za ljudska prava, predmet broj CH/97/46, Kevešević protiv Federacije BiH).

11. Međutim, u konkretnom slučaju ne postoji nikakvo miješanje u pravo apelanta na mirno uživanje doma, jer je predmet apelacije pravo na sticanje stana, a ne miješanje u već stečeno pravo. Apelant pravo na dom nije ni konstituisao, već smatra da ima pravo da mu bude dodijeljen adekvatan stan na korištenje, koji bi tek trebao da postane njegov dom, obzirom da zbog gubitka prava na prethodni stan nema riješeno stambeno pitanje. Dakle, predmet apelacije je pravo na sticanje stana, a ne miješanje u već stečeno pravo. Evropski sud za ljudska prava smatra da «učinkovita zaštita poštivanja privatnog i porodičnog života ne može tražiti postojanje, u domaćem zakonu, pravne zaštite koja omogućava svakoj porodici da ima dom samo za sebe» (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Velosa Barreto protiv Portugala, od 21. novembra 1995. godine, A.334, str. 11-12). U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije nije primjenjiv, jer navedena odredba štiti postojeći dom, a ne dom koji tek treba da se stekne, pa samim tim apelant nije u mogućnosti tražiti zaštitu prava koja su zagarantovana navedenim odredbama, budući da one ne štite pravo na sticanje doma, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Dopustivost prima facie

12. Apelant navodi da je osporenim presudama došlo do povrede prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evrospke konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

14. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravičan postupak koja se ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i nedostatcima u obrazloženju presude Vrhovnog i Kantonalnog suda. Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u trostepenom sudskom postupku, te konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise i odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Apelant je tužbom zatražio da mu se zbog gubitka stana dodijeli odgovarajući jednoiposoban stan mimo rang liste, odnosno isplati protuvrijednost ovakvog stana, jer smatra da je radnjama prvotužene doveden u poziciju da ostane bez stana i da živi kao podstanar. Redovni sudovi su utvrdili da apelant nije u zakonom predviđenom roku podnio zahtjev za povrat stana na kojem je bio nosilac stanarskog prava na osnovu zaključenog ugovora o njegovom korištenju, broj 7157031 od 13. marta 1978. godine, te da se prvotužena i drugotužena nisu obavezale određenim pravnim poslom da će apelantu obezbijediti stan umjesto stana na kome je stekao stanarsko pravo 13. marta 1978. godine, a ni kasnijeg koji mu je dodijeljen 27. juna 1994. godine, niti da će mu isplatiti protuvrijednost takvog stana. Redovni sudovi su se pozvali na odredbu člana 24. ZOSO, prema kojem davalac stana na korištenje dodjeljuje stan na korištenje u skladu sa opštim aktom koji sadrži kriterije, mjerila i druga pitanja koja se odnose na rješenje stambenih potreba radnika. Redovni sudovi su utvrdili da apelantu nije prestalo stanarsko pravo krivicom tuženih ni na prvom mu dodijeljenom stanu, za koji je zaključio ugovor 13. marta 1978. godine, a ni na drugom za koji je zaključio ugovor 27. juna 1994. godine, iz kojih razloga je odbijen sa tužbenim zahtjevom za isplatu iznosa od 31.710,00 KM na ime protuvrijednosti jednoiposobnog stana.

15. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi nakon provedenog sudskog postupka donijeli odluke, u kojima su naveli razloge za takve odluke uz pozivanje na relevantne odredbe važećih materijalno-pravnih propisa. Apelant je imao pristup sudu i branio svoj zahtjev tokom cjelokupnog postupka i to na tri sudske instance. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza, s ciljem da utvrde činjenično stanje, a apelant nije osporio ni jednu procesnu radnju u postupku donošenja odluke. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta.

16. U vezi sa apelantovim navodima o tome da su manjkava obrazloženja presude Vrhovnog i Kantonalnog suda, jer presuda Kantonalnog suda ne spominje ni jedan relevantan propis, a presuda Vrhovnog suda ne sadrži valjano obrazloženje, Ustavni sud zapaža da presuda Kantonalnog suda sadrži odgovore na sve žalbene navode apelanta, kao i ocjenu o primjeni materijalno-pravnih propisa od strane prvostepenog suda, za koje je konstatovao da su pravilno primijenjeni. Činjenica da Vrhovni sud nije dao posebno obrazloženje svoje presude, već se primjenom člana 376. ranije važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP, a koji je u konkretnom slučaju primjenjen na temelju odredbe člana 456. sad važećeg ZPP-a («Službene novine FBiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06) u obrazloženju svoje presude pozvao na razloge prvostepene i drugostepene presude, ne ukazuje na povredu prava na fer i nepristrasno suđenje. Očigledno je da je ocjena Vrhovnog suda u ovom predmetnom slučaju saglasna ocjeni nižestepenih sudova, kako je to u obrazloženju svoje odluke, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe naveo Vrhovni sud. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U konkretnom slučaju sudovi su dali detaljna obrazloženja svojih zaključaka izvedenih iz provedenih dokaza. Prema stanju u spisu i navodima iz apelacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da su sudovi propustili obrazložiti osporene presude, ili da su ta obrazloženja proizvoljna. Na osnovu toga Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa ovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana.

17. Budući da ništa ne ukazuje da se u apelantovom slučaju radi o kršenju prava na pravično suđenje, a koje je zaštićeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, već da iz navoda apelacije i dokumentacije predočene Ustavnom sudu upravo proizilazi da se u konkretnom slučaju radi o propustu apelanta da svoje ponašanje prilagodi važećim propisima i u rokovima utvrđenim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i podnese zahtjev za povrat stana na kome je bio nosilac stanarskog prava i sebi osigura dom, proizilazi da apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

18. Dalje, apelant ističe da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, apelant osim ovih paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog ustavnog prava.

19. Apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka o dopustivosti, broj AP-373/04 od 18. maja 2005. godine).

20. Zbog toga, Ustavni sud je i ove navode apelanta odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1825/05 (M. E.) | Sudska praksa | Aktio