Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1928/05 (A. K.)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1928/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1928/05, rješavajući apelaciju Advije Kostijerevac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Advije Kostijerevac podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1808/04 od 15. jula 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj P-
1829/04 od 25. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Advija Kostijerevac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Muhamed Agić, advokat iz Tuzle, podnijela je, 14. septembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1808/04 od 15. jula 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1829/04 od 25. oktobra 2004. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda, broj P-1829/04 od 25. oktobra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-1808/04 od 15. jula 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je zatražila da se utvrdi da ju je Ćazim Vejzović (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao u posljednjem faktičkom posjedu prava korištenja puta koji se nalazi u Gornjim Čaklovićima uz parcele k.č. br. 1294/32 i k.č. br. 1294/15, tako što je u periodu od 28. aprila do 2. maja 2004. godine dovukao i istovario više kamiona raznog građevinskog otpada – «šuta» na prilazni put.
3. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je prvostepeni sud nakon provedenih dokaza izveo pravilan zaključak da tuženi izvedenim radovima – nasipanjem puta nije smetao apelanticu u suposjedu predmetnog puta. Kantonalni sud je na osnovu podataka iz spisa zaključio da nije sporno da su se apelantica i tuženi nalazili u faktičkom suposjedu pristupnog puta kojim se dolazi i ulazi u parcelu apelantice br. k.č. 1294/32 i parcelu tuženog br. k.č. 1294/15 u vremenu od 28. aprila 2004. godine do 2. maja 2004. godine, koje je apelantica u tužbi označila kao vrijeme saznanja za smetanje suposjeda puta. Kantonalni su dalje navodi da nije sporno da je predmetni put, nakon što su ga apelantica i tuženi zajednički kupili i stupili u njegov suposjed, bio obična livada, zbog čega su se i dogovorili da sa desne strane puta izgrade potporni zid u cilju podizanja nivoa puta, da nakon toga izvrše nasipanje puta i tako obezbijede normalan prilaz svojim parcelama, kao i da sve radove na putu izvede odnosno prethodno finansira tuženi, a zatim troškove podijeli sa apelanticom.
4. Kantonalni sud je naveo da tuženi prilikom uređenja predmetnog puta nije odstupio od dogovora sa apelanticom i da je put prilagodio samo svojim potrebama. Kantonalni sud je ocijenio da apelantica u ovom postupku nije dokazala da je dosadašnji način korištenja spornog dijela puta bio takav da je ona ulazila motornim vozilom u svoju parcelu, te nije dokazala ni da ju je tuženi nasipanjem puta isključio iz suposjeda ili joj znatno otežao dotadašnji način vršenja faktičke vlasti na predmetnom putu, pa slijedom svega toga, apelantica nema ni pravo na zaštitu suposjeda, kako to pravilno nalazi i prvostepeni sud. Kantonalni sud je istakao da u parnici zbog smetanja posjeda apelantica, osim svog posljednjeg mirnog posjeda, mora dokazati i nastalo smetanje kako je to predviđeno članom 85. Zakona o vlasničko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO, «Službene novine FBiH», broj 6/98).
5. Apelantica smatra da je pobijenim rješenjem povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica smatra da je u postupku pred redovnim sudovima dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, te da je sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, čime je povrijedio njena zagarantovana ustavna prava. Apelantica ističe da je zbog radnji tuženog ne može koristiti svoju imovinu na način kako je do tada koristila, jer zbog visine puta ne može dolaziti do svoje nekretnine i kuće koja se nalazi na toj nekretnini. Apelantica smatra da se prema njoj postupalo drugačije nego prema drugima u sličnoj situaciji, i ističe da je tuženi dugogodišnji policajac koji je u bliskim odnosima sa pravosuđem, tako da njegov postupak niko ne sankcioniše.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Apelantica se žali da sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, što je dovelo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
9. Ustavni sud zapaža da se u ovom predmetnom slučaju odlučivalo o zaštiti suposjeda apelantice i tuženog na pristupnom putu kojim se dolazi do parcele apelantice. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su utvrdili da je tuženi suposjednik puta sa apelanticom, te da radnje tuženog koje je preduzimao zajedno u dogovoru sa apelanticom kao suposjednikom nisu protupravne, jer po ocjeni sudova, tuženi kao suposjednik nije onemogućavao apelanticu kao drugog suposjednika u dotadašnjem načinu vršenja faktičke vlasti na spornom putu. Redovni sudovi su ocijenili da se radnja nasipanja puta koje je preduzeo tuženi u namjeri da omogući pristup u svoju parcelu ne mogu okvalificirati kao smetanje posjeda.
10. Ustavni sud konstatuje da je odredbama člana 85. ZVPO predviđeno, da suposjednik uživa zaštitu prema članu 80. ZVPO, u odnosu na treće osobe, kao i u međusobnim odnosima sa drugim suposjednicima ako jedan od njih onemogućava drugog u dotadašnjem načinu vršenja funkcije vlasti na stvari koja je u njihovom suposjedu. U smislu navedene zakonske odredbe, smetanje suposjeda koje vrše suposjednici međusobno postoji samo kada je radnjom suposjednika drugi suposjednik potpuno lišen suposjeda stvari ili prava ili mu je znatno otežan dotadašnji način vršenja faktičke vlasti na stvari u suposjedu.
11. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na okolnosti zaštite suposjeda apelantice proveo brojne dokaze, i to saslušao predložene svjedoke, izveo dokaze uviđajem na licu mjesta, ostvario uvid u pismeni nalaz i skicu lica mjesta vještaka geometra, i saslušao istog, saslušao apelanticu i tuženog kao parnične stranke, ostvario uvid u kupoprodajni ugovor, te da su o ocjeni izvedenih dokaza dati razlozi u obrazloženju osporene odluke Općinskog suda, koje je prihvatio i Kantonalni sud. Nadalje, apelantica je nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvarila pravo da se odlučuje o njenim građanskim pravima pred redovnim sudovima u postupku radi smetanja suposjeda, u dvije sudske instance.
12. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda koju je prihvatio i Ustavni sud, prema kojoj nije zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
13. Ustavni sud konstatuje da su u konkretnom slučaju redovni sudovi proveli zakonom propisan postupak i na utvrđeno činjenično stanje primijenili važeće materijalno-pravne propise, odredbe čl. 9, 80. i 85. ZVPO, te da su svoje zaključke u vezi sa primjenom relevantnih propisa jasno obrazložili. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanatice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelacija, također, pokreće pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie , ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava.
16. Dalje, apelantica ističe da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, apelantica osim ovih paušalnih navoda, nije ponudila niti jedan dokaz koji bi učinila vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenih ustavnih prava.
17. Apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka o dopustivosti, broj AP-373/04 od 18. maja 2005. godine).
18. Zbog toga, Ustavni sud je i ove navode apelantice odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovane.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović