Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2117/05 (Ć. M.)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2117/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2117/05, rješavajući apelaciju Ćerime Menzilović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ćerime Menzilović podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1047/05 od 23. septembra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-136/04-Z od 25. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ćerima Menzilović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zepča, koju zastupa Edin Hrnjić, advokat iz Doboja, podnijela je, 11. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1047/05 od 23. septembra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-136/04-Z od 25. maja 2005. godine.

2. Apelantica je bila zaposlena u IP «Krivaja» d.d. Zavidovići (u daljnjem tekstu: tužena) od 1985. godine, i radila je na poslovima površinske obrade sve do mjeseca juna 1993. godine, kada je zbog izbijanja ratnih sukoba na području Općine Žepča prestala sa radom, a od strane tužene je rješenjem, broj 411/96 od 15. jula 1996. godine, upućena na tzv. «čekanje», u kom statusu se nalazila do 10. decembra 2003. godine, kada je tužena donijela odluku, broj GD.818/03 od 10. decembra 2003. godine, o prestanku radnog odnosa apelantice

3. Apelantica je, 19. marta 2004. godine, podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi poništenja odluke tužene o prestanku radnog odnosa, broj GD.818/03 od 10. decembra 2003. godine, uspostavljanja prava iz radnog odnosa, i isplate naknade plaće u iznosu od 8.900,00 KM, te uplate doprinosa iz radnog odnosa.

4. Presudom Općinskog suda, broj P-136/04-Z od 25. maja 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1047/05 od 23. septembra 2005. godine, apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom radi utvrđivanja postojanja radnog odnosa i isplate naknade plaće u traženom iznosu, a u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa iz radnog odnosa tužbeni zahtjev apelantice je odbačen.

5. Općinski sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je temeljem provedenih dokaza utvrdio da je odluka tužene o prestanku radnog odnosa apelantici, broj GD.818/03 od 10. decembra 2003. godine, donesena u skladu sa odredbama člana 143. stav 4. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR, «Službene novine, broj 43/99, 29/00 i 32/00), iz kojih razloga je odbio apelanticin tužbeni zahtjev. Naime, Općinski sud je utvrdio da je apelantica i u vrijeme stupanja na snagu ZOR (6. novembra 1999. godine) bila na čekanju posla, te da se u tom statusu nalazila i narednih šest mjeseci, odnosno sve do donošenja osporene odluke o prestanku radnog odnosa, pa je apelantici po sili zakona prestao radni odnos sa danom 5. maj 2000. godine, te da je stekla pravo na otpremninu. Općinski sud je naglasio da je odluka tužene o prestanku radnog odnosa, broj GD.818/03 od 10. decembra 2003. godine, samo deklaratoran akt kojom je tužena konstatovala da je apelantici prestao radni odnos.

6. Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud na utvrđeno činjenično stanje, koje je apelantica učinila nespornim prilikom saslušanja u svojstvu stranke, pravilno primijenio odredbe člana 143. st. 1. i 4. ZOR i apelanticu odbio sa tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud je ocijenio da je apelanticin status «zaposlenice na čekanju» trajao od juna 1993. godine sve do 5. novembra 1999. godine, kada je stupio na snagu ZOR. Kako tužena apelanticu nije pozivala na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR, to joj je po sili zakona prestao radni odnos sa danom 5. maj 2000. godine, kako je to i zaključio Općinski sud. Kantonalni sud je istakao da činjenica da je tužena donijela odluku kojom je utvrdila da je apelantici prestao radni odnos sa 31. decembrom 2003. godine, umjesto da je to bilo osnovom odredbi iz člana 143. st. 1. i 4. ZOR sa 5. majem 2000. godine, nije mogla biti od uticaja na apelanticin status. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio pravnu prirodu odluke navodeći jasne, potpune i valjane razloge za stav da je to dekleratoran akt kojim je konstatovano nastupanje činjenice o već ranijem prestanku radnog odnosa apelantici po sili zakona. Kantonalni sud je ocijenio da žalbeni navodi apelantice da DPP «Krivaja - Žepče» d.o.o. Žepče nije primila apelanticu na rad nije od odlučnog značaja za ishod ovog sudskog postupka, u kojem apelantica osporava odluku tužene radi utvrđivanja postojanja radnog odnosa i isplati naknade plaće.

7. Apelantica je navela da je diskriminisana u uživanju prava na rad koje je garantovano članom 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji predstavlja dodatni Sporazum o ljudskim pravima koji se primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Prema navodima apelantice, povreda prava na zabranu diskriminacije se ogleda u nejednakom tretiranju zaposlenika od strane tužene u pogledu prava na rad.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad, jer joj je odlukom tužene prestao radni odnos, a DPP «Krivaja – Žepče» d.o.o., koje je preuzelo obavezu regulisanja njenog radno-pravnog statusa. nije je primilo u radni odnos.

11. Prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine „uživanje prava i sloboda u ovom članu i međunarodnim instrumentima navedenim u Anexu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.“ Jednaku zaštitu pruža i član 14. Evropske konvencije, koji prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, štiti pojedince ili grupe pojedinaca u sličnim situacijama od svake diskriminacije u uživanju prava i sloboda navedenih u ostalim normativnim odredbama Evropske konvencije i njenih Protokola. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10.).

12. Član 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima predviđa da „države potpisnice ovog Ugovora priznaju pravo na rad koje obuhvata pravo svakoga na mogućnost da zasluži dovoljno za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, i poduzeće shodne mjere da zaštite to pravo“.

13. Ustavni sud zapaža da je presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, utvrđeno da je apelantici radni odnos prestao kod tužene na način propisan relevantnin odredbama ZOR. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelantici status «zaposlenice na čekanju» kod tužene trajao od mjeseca juna 1993. godine sve do 5. novembra 1999. godine, kada je stupio na snagu ZOR. Kako tužena nije apelanticu pozvala na rad u roku od šest mjeseci, računajući od dana stupanja na snagu ZOR, to joj je po «sili zakona» prestao radni odnos sa danom 5. maja 2000. godine. Sudovi su ocijenili da sama činjenica da pravni slijednik tužene, «Krivaja-Žepče» d.o.o., nije ispunila navodnu ugovornu obavezu da u postupku privatizacije reguliše radno-pravni status apelantici, nije od uticaja na zakonitost odluke tuženog o prestanku radnog odnosa iz razloga predviđenih članom 143. stav 4. ZOR, koja je bila predmet ovog sudskog postupka.

14. Prema odredbama člana 143. st. 1. i 4. ZOR zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu citiranog ZOR zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Ako zaposlenik na čekanju posla ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu.

15. Nesporno je da je apelantica imala status «zaposlenika na čekanju» od 22. jula 1996. godine do 5. novembra 1999. godine, kada je ZOR stupio na snagu. Međutim, apelantica nije pozvana na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR, pa je apelantici radni odnos prestao «po sili zakona» 5. maja 2000. godine, kako su to zaključili redovni sudovi, kao i da odluka tužene ima deklaratorni karakter kojom je samo konstatovana činjenica prestanka radnog odnosa apelantice,

16. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji (prima facie) ukazuju da je došlo do kršenja prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na rad, koje je garantovano članom 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim i socijalnim pravima te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Pored toga, apelantica u pogledu prava na jednaku pravnu zaštitu pred redovnim sudovima nije dostavila relevantan dokaz na temelju kojeg se može zaključiti da je bila drugačija tretirana u odnosu na druge zaposlenike tuženog.

17. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim i socijalnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2117/05 (Ć. M.) | Sudska praksa | Aktio