Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2172/05 (H. K.)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2172/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP 2172/05, rješavajući apelaciju Hilmije Kulašina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hilmije Kulašina podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-221/05 od 14. septembra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-90/04-Z od 28. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hilmija Kulašin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zepča, kojeg zastupa Edin Hrnjić, advokat iz Doboja, podnio je, 22. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-221/05 od 14. septembra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-90/04-Z od 28. januara 2005. godine.

2. Apelant je bio zaposlen u IP «Krivaja» d.d. Zavidovići (u daljnjem tekstu: tužena) od 1985. godine, i radio je na poslovima površinske obrade sve do mjeseca aprila 1992. godine, kada je zbog izbijanja ratnih sukoba na području Općine Žepča prestao sa radom, a od strane tužene je rješenjem, broj 463/96 od 22. jula 1996. godine, upućen na tzv. «čekanje», u kom statusu se nalazio do 10. decembra 2003. godine, kada je tužena donijela odluku, broj GD.806/03 od 10. decembra 2003. godine o prestanku radnog odnosa apelanta.

3. Apelant je, 3. marta 2004. godine, podnio tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi poništenja odluke tužene o prestanku radnog odnosa, broj GD.806/03 od 10. decembra 2003. godine, i uspostavljanja prava iz radnog odnosa, i isplate naknade plaće u iznosu od 8.900,00 KM, te uplate doprinosa iz radnog odnosa.

4. Presudom Općinskog suda, broj P-90/04-Z od 28. januara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-221/05 od 14. septembra 2005. godine, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom radi utvrđivanja postojanja radnog odnosa i isplate naknade plaće u iznosu od 8.900,00 KM, a u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa iz radnog odnosa tužbeni zahtjev je odbačen.

5. Općinski sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da je temeljem provedenih dokaza zaključio da je odluka tužene o prestanku radnog odnosa apelantu, broj GD.806/03 od 10. decembra 2003. godine, donesena u skladu sa odredbama člana 143. stav 4. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR, «Službene novine, broj 43/99, 29/00 i 32/00), iz kojih razloga je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Općinski sud je utvrdio da je apelant i u vrijeme stupanja na snagu ZOR (6. novembra 1999. godine) bio na čekanju posla, te da se u tom statusu nalazio i narednih šest mjeseci, odnosno sve do donošenja sporne odluke o prestanku radnog odnosa, pa je apelantu po sili zakona prestao radni odnos sa danom 5. maj 2000. godine, te je stekao pravo na otpremninu. Općinski sud je naglasio da je odluka tužene o prestanku radnog odnosa, broj GD.806/03 od 10. decembra 2003. godine, samo deklaratorni akt kojom je tužena konstatovala da je apelantu prestao radni odnos.

6. Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud na utvrđeno činjenično stanje, koje je apelant učinio nespornim prilikom saslušanja u svojstvu stranke, pravilno primijenio odredbe iz člana 143. st. 1. i 4. ZOR i apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud je ocijenio da je apelantov status «zaposlenika na čekanju» trajao od aprila 1992. godine sve do 5. novembra 1999. godine, kada je stupio na snagu ZOR. Kako tužena apelanta nije pozivala na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR, to mu je po sili zakona prestao radni odnos sa danom 5. maj 2000. godine, kako je to i zaključio Općinski sud. Kantonalni sud je istakao da činjenica da je 10. decembra 2003. godine, tužena donijela odluku, broj GD.806/03, kojom je utvrdila da je apelantu prestao radni odnos sa 31. decembrom 2003. godine, umjesto da je to bilo osnovom odredbi iz člana 143. st. 1. i 4. ZOR sa 5. majem 2000. godine nije mogao biti od uticaja na apelantov status. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio pravnu prirodu odluke navodeći jasne, potpune i valjane razloge za stav da je to dekleratoran akt kojim je konstatovano nastupanje činjenice o već ranijem prestanku radnog odnosa apelantu po sili zakona. Kantonalni sud je ocijenio da žalbeni navodi apelantice da DPP «Krivaja - Žepče» d.o.o. Žepče nije primio apelanta na rad nije od odlučnog značaja za ishod ovog sudskog postupka, u kojem apelant osporava odluku tužene radi utvrđivanja postojanja radnog odnosa i isplati naknade plaće.

7. Apelant je naveo da je diskriminisan u uživanju prava na rad koje je garantovano članom 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji predstavlja dodatni Sporazum o ljudskim pravima koji se primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Prema navodima apelanta, povreda prava na zabranu diskriminacije se ogleda u nejednakom tretiranju zaposlenika od strane tužene u pogledu prava na rad.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. Iz navoda apelacije proizilazi da je apelantu povrijeđeno pravo na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad jer mu je odlukom tužene prestao radni odnos kod tužene, a DPP «Krivaja – Žepče» d.o.o., koje je preuzelo obavezu regulisanja radno-pravnog statusa nije ga primilo u radni odnos.

11. Prema članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine „uživanje prava i sloboda u ovom članu i međunarodnim instrumentima navedenim u Anexu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.“ Jednaku zaštitu pruža i član 14. Evropske konvencije, koji prema ustanovljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, štiti pojedince ili grupe pojedinaca u sličnim situacijama od svake diskriminacije u uživanju prava i sloboda navedenih u ostalim normativnim odredbama Evropske konvencije i njenih Protokola. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10.).

12. Član 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima predviđa da „države potpisnice ovog Ugovora priznaju pravo na rad koje obuhvata pravo svakoga na mogućnost da zasluži dovoljno za život slobodno izabranim ili prihvaćenim radom, i poduzeće shodne mjere da zaštite to pravo“.

13. Ustavni sud nalazi da je presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, utvrđeno da je apelantu radni odnos prestao kod tužene na način propisan relevantnim odredbama ZOR. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelant bio zaposlenik tužene od 1985. godine. Početkom rata apelant je stupio u oružane snage BiH gdje je bio do 1996. godine, a nakon demobilizacije od strane tužene je upućen na tzv. «čekanje» posla. Nakon donošenja navedenog rješenja apelant više nije pozivan od tužene na svoje poslove i radne zadatke. Sudovi su ocijenili da sama činjenica da pravni slijednik tužene privredno društvo «Krivaja-Žepče» d.o.o. nije ispunila ugovorom obavezu da u postupku privatizacije reguliše radno-pravni status apelantu nije od uticaja na zakonitost odluke tuženog o prestanku radnog odnosa iz razloga predviđenih članom 143. stav 4. ZOR, koja je bila predmet ovog sudskog postupka.

14. Prema odredbama člana 143. st. 1. i 4. ZOR, zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu navedenog ZOR zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad. Ako zaposlenik na čekanju posla ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu.

15. Nesporno je da je apelant imao status «zaposlenika na čekanju» od 22. jula 1996. godine do 5. novembra 1999. godine, kada je ZOR stupio na snagu. Međutim, kako apelant nije pozvan na rad u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ZOR, apelantu je radni odnos prestao «po sili zakona» 5. maja 2000. godine, kako je to pravilno zaključili redovni sudovi, kao i da odluka tužene ima deklaratorni karakter kojom je samo konstatovana činjenica prestanka radnog odnosa apelanta.

16. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji (prima facie) ukazuju da je došlo do kršenja prava na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na rad, koje je garantovano članom 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim i socijalnim pravima te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Pored toga, apelant u pogledu prava na jednaku pravnu zaštitu pred redovnim sudovima nije dostavio relevantne dokaze na temelju kojeg se može zaključiti da je bio drugačije tretiran u odnosu na druge zaposlenike tuženog.

17. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 6. stav 1. Međunarodnog ugovora o ekonomskim i socijalnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2172/05 (H. K.) | Sudska praksa | Aktio