Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2044/05 (B. T.)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Upravni postupak
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u pravo na dom
  • Pojam doma
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2044/05

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2044/05, rješavajući apelaciju Branka Tadića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Tadića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj U-1410/05 od 19.

augusta 2005. godine i Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okolice Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP/II-09-03-25-826/02 od 13. juna 2005. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Branko Tadić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ema Hodžić-Alić, advokatica iz Sarajeva, podnio je 28. septembra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1410/05 od 19. augusta 2005. godine i Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okolice Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP/II-09-03-25-826/02 od 13. juna 2005. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Ministarstva zatraženo je 7. jula 2006. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 18. jula 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Ministarstvo nije dalo traženi odgovor.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 7. novembra 2006. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vraćanje u posjed stana u Čapljini, Ulica Petra Krešimira IV, S-20, na kojem postoji stanarsko pravo, Odjel opće uprave Općine Čapljina (u daljnjem tekstu: Odjel opće uprave) Rješenjem broj 02-23-450/2-04 od 21. januara 2005. godine potvrdio je da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da mu ga privremeni korisnik ima vratiti u roku od 15 dana. U obrazloženju Rješenja Odjel opće uprave naveo je da je apelant dokazao da je sa Zajednicom stanovanja JNA zaključio Ugovor o korištenju stana 8. februara 1982. godine, na osnovu kojeg je ovaj stan i koristio kao nosilac stanarskog prava prije 30. aprila 1991. godine, da je apelant državljanin Bosne i Hercegovine, da je za vrijeme rata bio u izbjeglištvu u Republici Srpskoj, te da je za to vrijeme bio pripadnik Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS). Na osnovu ovih činjenica Odjel opće uprave zaključio je da apelant nije bio u «službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine», u smislu člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01, 56/01, 15/02 i 29/03), zbog čega mu se može priznati pravo na povrat stana kojim raspolaže Federalno ministarstvo odbrane.

7. Na ovo rješenje Federalno ministarstvo odbrane uložilo je žalbu Ministarstvu, navodeći da je apelant bio u vojsci izvan područja BiH, tačnije u JNA, odnosno Vojsci Jugoslavije (u daljnjem tekstu: VJ), iz koje je istupio tek 30. juna 2001. godine, a kao dokaz za ovu tvrdnju priložilo je i rješenje o apelantovom penzioniranju. Rješavajući po ovoj žalbi, Ministarstvo je utvrdilo da je apelant, iako se u vremenu od 12. maja 1992. godine do 1. jula 2001. godine nalazio na području BiH, tačnije Republike Srpske, uporedo vođen u VRS i u JNA, tj. VJ, te da je pravo na penziju ostvario na osnovu pripadnosti JNA, tj. VJ, sa kojom nikada nije prekinuo odnos službovanja iako se stvarno nalazio u VRS. Rješenjem broj UP/II-09-03-25-826/02 od 18. marta 2005. godine Ministarstvo je, utvrđujući na navedeni način da je apelant nakon 19. maja 1992. godine bio u službi oružanih snaga izvan teritorije BiH, poništilo rješenje Odjela opće uprave i odbilo apelantov zahtjev za povrat stana i potvrđivanje stanarskog prava.

8. Protiv rješenja Ministarstva apelant je podnio tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj U-1252/05 od 18. maja 2005. godine tužbu uvažio, rješenje Ministarstva poništio i predmet vratio Ministarstvu na ponovno rješavanje. Kantonalni sud našao je da Ministarstvo nije dalo dovoljno uvjerljive razloge koji bi bili zasnovani na utvrđenim činjenicama, a o pitanju na koji način je moguće da je apelant bio u službi dviju vojski istovremeno, pogotovo u odnosu na apelantov tužbeni navod da je on pravo na penziju u JNA stekao na osnovu toga što je najveći dio svog radnog vijeka proveo u JNA, te da je imao pravo opredijeliti se od koga će tražiti penziju, a da je od 1992. godine bio u službi VRS.

9. Postupajući po Presudi Kantonalnog suda, Ministarstvo je ponovo, Rješenjem broj UP/II-09-03-25-826/02 od 13. juna 2005. godine, odbilo apelantov zahtjev za povrat stana i potvrđivanje stanarskog prava. Ovog puta Ministarstvo je utvrdilo da je apelantu Fond za socijalno osiguranje vojnih osiguranika VJ priznao ukupan staž u trajanju od 49 godina, osam mjeseci i tri dana, i to zaključno sa 30. junom 2001. godine, iz čega proizlazi da apelant nikada nije prekinuo radno-pravni status u JNA, odnosno VJ, pa niti za vrijeme za koje se nalazio u VRS, što je, opet, posebnim potvrdama iz Republike Srpske, također, dokazao. Na ovaj način Ministarstvo je utvrdilo da apelant jeste bio u službi oružanih snaga izvan teritorije BiH nakon 19. maja 1992. godine, zbog čega mu se, u skladu sa članom 3.a Zakona o prestanku važenja Zakona o napuštenim stanovima, ne može priznati pravo na povrat stana.

10. Protiv ovog rješenja apelant je ponovno podnio tužbu, koju je ovog puta Kantonalni sud Presudom broj U-1410/05 od 19. augusta 2005. godine odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je u obrazloženju ove svoje presude potvrdio da je ovog puta neosporno utvrđeno da apelant nikada nije prekinuo radno-pravni status koji je imao u JNA, odnosno VJ, zahvaljujući čemu je ostvario i pravo na penziju, a zbog čega je odluka Ministarstva o nepriznavanju prava na povrat stana apelantu ispravna.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant navodi da je u provedenim postupcima nedvosmisleno dokazao da je «za sve vrijeme rata od 1992. do 1. jula 2001. godine bio u VRS», te da Ministarstvo i Kantonalni sud nisu mogli jedino na osnovu rješenja o penzioniranju donijeti odbijajuće odluke o njegovom zahtjevu za povrat stana s obzirom na to da je logično da je kod JNA, odnosno VJ, ostvario pravo na penziju, jer je kod njih proveo najveći dio svog radnog vijeka. Na ovaj način apelant vidi povredu svog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni sud smatra da apelaciju treba odbaciti kao nedopuštenu zbog toga što apelant nije iskoristio djelotvorne pravne lijekove, konkretno – zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01, 56/01, 15/02 i 29/03) «Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona, stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine niti nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili osnovanih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo koje odgovara tom pravu.»

VI. Dopustivost

14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-1410/05 od 19. augusta 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda donesena je 19. augusta 2005. godine, a apelacija je podnesena 28. septembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

19. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.»

20. Povredu svog prava na pravično suđenje apelant vidi u načinu na koji su organi u provedenim postupcima utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo, ističući, prije svega, da je u potpunosti zanemarena činjenica da je on dokazao da je bio pripadnik VRS, dakle, da vojnu službu nije vršio izvan teritorije Bosne i Hercegovine.

21. Prije svega, Ustavni sud napominje da nije mjerodavan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo osim ukoliko odluke tih sudova ne krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni propis sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine).

22. Ministarstvo i Kantonalni sud nedvosmisleno su utvrdili da je apelant u kontinuitetu bio u službi JNA, odnosno VJ, zaključno sa 30. junom 2001. godine, i to na osnovu Rješenja o penzioniranju, donesenog na osnovu Zakona o VJ, kojim je apelantu utvrđena penzija kao profesionalnom vojniku. U provedenim postupcima apelant nije dokazao da je nakon 19. maja 1992. godine, u skladu sa članom 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, za period angažiranja u VRS, prekinuo svoje službovanje u JNA, odnosno VJ, niti to navodi u apelaciji. Iako ne osporava pravo na penziju koje mu je priznato na osnovu službovanja u JNA/VJ zaključno sa 30. junom 2001. godine, on jednostavno iznosi da je od 1992. do 1. jula 2001. godine bio u VRS i da je imao status izbjeglice. Prema tome, apelant je, kako su to bez sumnje utvrdili nadležni organi u provedenim postupcima, ostvario pravo na penziju na osnovu službovanja u JNA/VJ, zaključno sa 30. junom 2001. godine a, sa druge strane, za ostvarivanje prava za povrat stana ističe da je bio izbjeglica i pripadnik VRS. Prema mišljenju Ustavnog suda, apelant nije mogao u isto vrijeme biti u službi i JNA/VJ i VRS, pa prema takvom statusu ostvarivati paralelno i prava predviđena za pripadnike JNA/VJ i za pripadnike VRS. Ovu činjenicu su utvrđivali Ministarstvo i Kantonalni sud, i to u dva navrata: Ministarstvo rješenjima br. UP/II-09-03-25- 826/02 od 18. marta 2005. godine i UP/II-09-03-25-826/02 od 13. juna 2005. godine, Kantonalni sud presudama br. U-1252/05 od 18. maja 2005. godine i U-1410/05 od 19. augusta 2005. godine. Iz navedenih odluka se može zaključiti da su ovi organi pri utvrđivanju činjenica i donošenju zaključaka postupali sa osobitom brižljivošću, da su u odlukama data detaljna obrazloženja svih žalbenih i tužbenih navoda apelanta, kao i razloga zbog kojih su donesene osporavane odluke, zbog čega Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente proizvoljnosti u radu ovih organa pri utvrđivanju činjenica, pa, slijedeći to, i primjeni člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koji se jedini mogao primijeniti u ovom slučaju.

23. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud svojom Odlukom broj U 83/03 od 21. i 22. septembra 2004. godine («Službeni glasnik BiH» broj 54/04) utvrdio da odredba člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima nije suprotna Ustavu Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da je apelantov navod da je u provedenim postupcima došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u cijelosti neosnovan.

Pravo na dom

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.» Član 8. Evropske konvencije glasi:

«1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja ili zaštite prava i sloboda drugih.»

25. U odnosu na apelantov navod da je osporavanim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na dom, prvo se mora utvrditi da li se predmetni stan može smatrati apelantovim domom u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije.

26. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, broj 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). U skladu sa navedenom praksom, proizlazi da je «dom» faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravnog osnova.

27. U konkretnom slučaju apelant je stan koji smatra svojim dobio na korištenje na osnovu Ugovora o korištenju stana od 8. februara 1982. godine i u njemu je boravio do izbijanja rata u Bosni i Hercegovini. To vrijeme je dovoljno da predmetni stan apelant opravdano smatra svojim domom zbog čega je član 8. Evropske konvencije u ovom slučaju primjenjiv.

28. Dalje, Ustavni sud mora utvrditi da li se u ovom slučaju radi o «miješanju» javnih vlasti u apelantovo pravo na poštivanje doma, da li je to «miješanje» bilo opravdano i da li je bilo u skladu sa zakonskim propisima, te da li su ti zakonski propisi bili dostupni na način da pojedinac može saznati za njih i da li su formulirani na jasan način tako da ih pojedinac može razumjeti i prema njima prilagoditi svoje postupke. Čak i u slučaju da se ispostavi da je izvršeno «miješanje» bilo u skladu sa zakonom, potrebno je utvrditi da li je bilo neophodno u smislu da postoji razumna relacija između izvršenog miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Presudu Evropskog suda, Niemietz protiv Njemačke, od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).

29. U konkretnom slučaju neosporno je da je došlo do «miješanja» javnih vlasti u apelantov «dom». Međutim, to miješanje izvršeno je u skladu sa članom 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koji je javno objavljen pa, prema tome, svima dostupan, jasno formuliran tako da nema sumnje da ga svaki pojedinac može razumjeti. Osim toga, Ustavni sud u potpunosti podržava stav Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine prema kojem postoji razumna relacija između miješanja i zakonitog cilja u slučajevima kada se licima koja su učestvovala u vojskama stranih država ne dopušta povrat stana u posjed (vidi Odluku Komisije za ljudska prava broj CH/00/5152 od 6. jula 2005. godine), odnosno stav da lica koja nisu iskazala lojalnost prema svojoj državi ne mogu uživati jednaku zaštitu kao ona koja jesu (vidi Odluku Komisije za ljudska prava broj CH/98/874 od 8. februara 2005. godine).

30. Slijedeći izneseno, apelantov navod da je osporavanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije Ustavni sud smatra, također, neosnovanim.

Ostali navodi

31. S obzirom na iznesene stavove u ovom slučaju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na dom, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno analizira apelantov navod koji se odnosi na povredu njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

32. Nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u slučaju kada su organi u provedenim postupcima na odlučan način utvrdili potrebne činjenice i na osnovu toga, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, donijeli odgovarajuću odluku. Također, nema ni povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je «miješanje» izvršeno u skladu sa javno objavljenim i razumljivim zakonom, te kada postoji razumna relacija između miješanja i zakonitog cilja zbog kojeg je zakon i donesen.

33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

34. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2044/05 (B. T.) | Sudska praksa | Aktio