Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2382/05 (D. B. B. i Hercegovine)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2382/05
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2382/05, rješavajući apelaciju Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se apelacija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko broj Gž- 147/05 od 15. septembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj P-641/03-I od 14. februara 2005. godine kao neosnovana.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amer Ramić, diplomirani pravnik iz Brčkog, 21. novembra 2005. godine podnio je Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj Gž-147/05 od 15. septembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-641/03-I od 14. februara 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Ive Jurića Katunića zatraženo je 12. decembra 2005. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Od Apelacionog suda 28. decembra 2005. godine zaprimljen je odgovor na apelaciju, a Osnovni sud i Ivo Jurić Katunić nisu dostavili odgovore u ostavljenim rokovima.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 14. jula 2006. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Postupajući po tužbi Ive Jurića Katunića (u daljnjem tekstu: tužilac), podnesenoj radi utvrđivanja prava vlasništva protiv apelanta, nakon provedenog postupka Osnovni sud je donio Presudu broj P-641/03-I od 14. februara 2005. godine kojom se utvrđuje da Ivo Jurić Katunić ima valjan pravni osnov (titulus) za stjecanje prava vlasništva i upis prava vlasništva na nekretninama upisanim u posjedovni list broj 174 k.o. Dubrave, i to: parceli k.č. broj 203/1 «Šuma», šuma 3. klase, površine 5.345 m² i šuma 4. klase, površine 984 m², koje odgovaraju dijelu k.č. broj 838/3 upisane u zk. ul. broj 70 k.o. Dubrave; parceli broj 203/2 «Šuma», šuma 3. klase, površine 2.150 m² i šuma 4. klase, površine 4.279 m², koje zajedno odgovaraju dijelu k.č. broj 838/3 upisane u zk.ul. broj 70 k.o. Dubrave i dijelu k.č. broj 842, upisane u zk.ul. broj 223 k.o. Dubrave; parceli broj 204 «Brdo», njiva 6. klase, površine 12.245 m² , koja odgovara dijelu k.č. broj 810/4, dijelu k.č. broj 810/2 i dijelu k.č. broj 835, sve upisane u zk.ul. broj 70 k.o. Dubrave; parceli broj 205 «Donja njiva», njiva 4. klase, površine 11.504 m² i njiva 6. klase, površine 4.803 m², koje zajedno odgovaraju dijelu k.č. broj 842, upisane u zk.ul. broj 223 k.o. Dubrave i dijelu k.č. broj 843, upisane u zk. ul. broj 70 k.o. Dubrave, tako što će se umjesto Općenarodna imovina upisati Ivo Jurić Katunić i u zk. ul. broj 223 k.o. Dubrave, tako što će se umjesto Distrikt Brčko BiH upisati Ivo Jurić Katunić, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te je tuženi obavezan da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka.
7. Osnovni sud u obrazloženju svoje presude navodi da je uvidom u katastarsko stanje, a prije svega na osnovu nalaza ovlaštenog sudskog vještaka, neosporno utvrđeno da je tužilac 1958. godine sa Zemljoradničkom zadrugom «Bratstvo», čiji je pravni sljednik apelant, zaključio Ugovor o zamjeni nekretnina, da je izvršena identifikacija tih nekretnina, da su ugovori u cijelosti realizirani između ugovornih strana na način da je svaka strana dobila u posjed nekretnine koje su joj pripale ugovorom o zamjeni, te da se nalazi u njihovom posjedu od vremena zamjene. Osnovni sud je naveo da je u svom pismenom nalazu vještak konstatirao da je izvršio uvid u priloženi ugovor o zamjeni, da se zbog oštećenosti nije mogao utvrditi sadržaj tog ugovora, ali da se može zaključiti da se radi o zamjeni nekretnina. On smatra da je u toku 1958. godine izvršena zamjena nekretnina koje su predmet spora, te da ova zamjena nije provedena u gruntovnici. Međutim, zamjena je registrirana u katastarskom operatu i provedena kroz sve dijelove katastarskog operata, ali ne postoji bilo kakav ugovor niti rješenje zbog toga što arhiva postoji tek od 1959. godine pa dalje. Budući da je zamjena predmetnih nekretnina izvršena i u cijelosti realizirana (svaka od ugovornih strana ušla je u posjed dobijenih nekretnina, katastarski prijenos je izvršen na ime novih posjednika) do stupanja na snagu Zakona o prometu nekretnina, kojim je u članu 46. propisano da su ugovori o prometu nekretnina zaključeni u pisanom obliku do dana stupanja na snagu ovog zakona, kao i ugovori o prometu nekretnina zaključeni do tog dana koji nisu sačinjeni u pisanom obliku, a ugovorne strane su ispunile u cjelini ili u pretežnom dijelu ugovorne obaveze punovažni, predmetni ugovor o zamjeni, zaključuje Osnovni sud, pravno je valjan.
8. Postupajući po apelantovoj žalbi na navedenu presudu Osnovnog suda, Apelacioni sud je Rješenjem broj Gž-147/05 od 15. juna 2005. godine ukinuo prvostepenu presudu i zakazao raspravu pred Apelacionim sudom.
9. Nakon rasprave Apelacioni sud je donio Presudu broj Gž-147/05 od 15. septembra 2005. godine kojom utvrđuje da tužilac ima valjan pravni osnov za upis prava vlasništva na nekretninama upisanim u zk. ul. broj 70 k.o. Dubrave, sa suvlasničkim dijelom 200/589 i na nekretninama upisanim u zk. ul. broj 223 k.o. Dubrave, sa suvlasničkim dijelom od 25/237, pa je, prema tome, apelant dužan dopustiti da se izvrši promjena upisa, tako da se tužilac upiše u zk. ul. broj 70 k.o. Dubrave sa suvlasničkim dijelom od 200/589, a u zk. ul. broj 223 k.o. Dubrave sa suvlasničkim dijelom od 25/237, te da apelant tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu navedenom u izreci presude.
10. U vezi sa predmetnim nekretninama Apelacioni sud je utvrdio, prema upisima u katastarskim knjigama, da je Zemljoradnička zadruga «Bratstvo» prethodila Prehrambenom kombinatu Brčko, a da je nakon Prehrambenog kombinata za zemljište pisano da je društveno vlasništvo sa pravom korištenja Poljoprivrednog dobra «Posavina» Brčko, i to za zemljište koje je nekada bilo upisano kao posjed tužioca, zbog čega je ovaj sud zaključio da se radilo o zamjeni nekretnina i da je «Bratstvo», kao ugovorna strana u ugovoru o zamjeni nekretnina sa tužiocem, u ovom slučaju bilo pravni prednik apelanta, koji je na istim nekretninama samo u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik. Ovaj sud utvrdio je i da je između tužioca i Zemljoradničke zadruge «Bratstvo» zaključen pisani ugovor, koji je sačuvan kao slabo vidljiva kopija, osobito u dijelovima u kojima su pobrojane katastarske čestice. Dalje, Apelacioni sud je utvrdio da postoje nepodudaranja između čestica koje je tužilac dao «Bratstvu» u pogledu upisane površine na ime tužioca kao vlasnika u zemljišnim knjigama, ali je utvrdio da se radi o česticama upisanim na ime tužiočeve braće i sestara, koji su zajednički naslijedili zemljište kao imovinu svog oca i nakon toga izvršili faktičku diobu, koja nikada nije provedena u zemljišnim knjigama, ali koja nije ni sporna, jer tužiočeva braća i sestre nikada nisu osporavali tužiocu pravo iz ugovora o zamjeni, niti njegovo pravo na korištenje zemljišta koje je dobio zamijenivši faktičkom diobom svoje dobiveno zemljište. Apelacioni sud je utvrdio i činjenicu da je tužilac dao manju površinu zemljišta nego što je primio u provedenoj zamjeni, ali da je razlog za to činjenica da je zemljište koje je tužilac dao u zamjenu znatno boljeg kvaliteta od onog koje je primio, te da je kvalitet kompenziran kvantitetom. Apelacioni sud se u pravnom dijelu obrazloženja svoje presude, također, poziva na konvalidiranje u potpunosti izvršenog ugovora o prometu nekretnina, zaključenog prije stupanja na snagu preuzetog Zakona o prometu nekretnina.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant u apelaciji navodi da je vijeće Apelacionog suda pomagalo tužiocu da promijeni tužbeni zahtjev tako da je on postavljen drugačije nego na glavnoj raspravi, odnosno da je na kraju samo vijeće preuredilo tužbeni zahtjev kako bi se o njemu mogla donijeti pozitivna odluka, inače tužiočev zahtjev ne bi bio usvojen, da je vijeće postavljalo pitanja tužiocu tako da bi on davao one odgovore koji su doveli do usvajanja tužbenog zahtjeva, da je vijeće prekinulo tužioca da iznosi činjenice koje su mu mogle naškoditi, da je vijeće dopustilo da se opunomoćenik na raspravi ponaša kao «savjetnik» tužiocu, da je vijeće pogrešno primijenilo materijalne odredbe, jer se vlasništvo ne može steći na društvenom vlasništvu, da je vijeće vješto izbjeglo razmatrati pitanje dosjelosti, jer se dosjelost ne može razmatrati kad je u pitanju društveno vlasništvo, da nisu pravilno utvrđene činjenice, jer «Bratstvo» nije pravni prethodnik Distrikta Brčko zato što kao takav nije nikada upisan u zemljišne knjige. Na ovaj način apelant vidi povredu svog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
12. Osim toga, apelant smatra da je navedenim sudskim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je «uskraćen za nekretnine koje su u njegovom neospornom vlasništvu», te mu je istim odlukama naloženo i plaćanje sudskih troškova, što, također, predstavlja povredu prava na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
13. Apelacioni sud u svom odgovoru broj SU-737/05 od 23. decembra 2005. godine ističe da nije sugerirao tužiocu da ispravi tužbeni zahtjev, već je tužiocu naložio da tužbeni zahtjev, o kojem se, inače, nije moglo raspravljati, a svi provedeni dokazi su upućivali da je tužilac stvarno stekao valjan pravni osnov za uknjižbu na predmetnim nekretninama, ispravi u određenom roku, te je takav ispravljeni zahtjev dat i apelantu, koji je na njega odgovorio, osporavajući ga u cijelosti. Ovaj sud je naveo i to da na apelantove navode koji se odnose na pristrasnost suda neće odgovarati, jer su neprimjereni.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o prometu nekretnina («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 29/80, 4/89, 22/91 i «Službeni list RBiH» br. 21/92, 3/93, 17/93, 14/94, 18/94 i 33/94) «Član 46.
(1) Svi ugovori o prometu nekretnina zaključeni u pisanom obliku do stupanja na snagu ovog zakona, kao i ugovori o prometu nekretnina zaključeni do tog dana, koji nisu sačinjeni u pisanom obliku, a ugovorne strane su ispunile u cjelini ili u pretežnom dijelu ugovorne obaveze punovažni su.»
15. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Distrikta Brčko» br. 5/00, 1/01 i 6/02) «Član 56.
(1)Ako je podnesak nerazumljiv ili ne sadržava sve potrebno da bi se po njemu moglo postupiti, sud će vratiti podnesak radi ispravke ili dopune i odredit će rok za ponovno podnošenje podneska.
Član 102.
(1)Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove. Član 156.
(1)Dokazivanje obuhvata sve činjenice koje su bitne za donošenje odluke.
(2)Sud odlučuje o tome koji će se dokazi izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Član 180.
(1)Poslije općih pitanja svjedoka ispituje stranka koja ga je pozvala, a nakon toga suprotna stranka. Na kraju ispitivanja stranke sudija može postaviti pitanja svjedoku radi dopune ili razjašnjenja pojedinih pitanja.
Član 184.
Sud će, na prijedlog stranaka ili po vlastitoj odluci, izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Član 212.
Kada utvrdi da je tužba nerazumljiva ili nepotpuna, ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kada je takvo ovlaštenje potrebno, sudija će, radi otklanjanja tih nedostataka, preduzeti potrebne mjere predviđene u ovom zakonu.»
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj Gž-147/05 od 15. septembra 2005. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. oktobra 2005. godine, a apelacija je podnesena 21. novembra 2005. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.»
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:
«Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku i pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.»
23. Povredu svog prava na pravično suđenje apelant vidi u pristrasnom suđenju Apelacionog suda i u pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
a) «Pristrasnost suda»
24. Provodeći subjektivni test o nepristrasnosti sudija u postupku, Ustavni sud ne može ustanoviti da je ponašanje vijeća u prvostepenom postupku, koje ocjenjuje prema apelantovim navodima da je vijeće Apelacionog suda pomagalo tužiocu da promijeni tužbeni zahtjev na način da je on postavljen drugačije nego na glavnoj raspravi, odnosno da je na kraju samo vijeće preuredilo tužbeni zahtjev kako bi se o njemu mogla donijeti pozitivna odluka, jer inače tužiočev zahtjev ne bi uspio, da je vijeće postavljalo pitanja tužiocu tako da bi on davao one odgovore koji su doveli do usvajanja tužbenog zahtjeva, da je vijeće prekinulo tužioca da iznosi činjenice koje su mu mogle naškoditi; da je vijeće dopustilo da se opunomoćenik na raspravi ponaša kao «savjetnik» tužiocu, prekršilo princip nepristrasnosti suda. Naime, Ustavni sud ne može na osnovu apelantove izjave zaključiti da je vijeće Apelacionog suda bilo subjektivno pristrasno u ovom slučaju, te da je zbog toga povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje poklanjanjem vjere izjavi jedne strane, a izvan konteksta cjelokupnog suđenja i izvan konteksta rezultata objektivnog promatranja svih provedenih postupaka, jer ne postoji niti jedan očigledan primjer koji bi potvrđivao na jasan i nedvosmislen način psihološki odnos nesumnjive naklonjenosti vijeća prema tužiocu, niti je sam apelant dao bilo kakav navod koji bi govorio o motivu vijeća da bude pristrasno kao njegovom bitnom elementu.
25. Naime, apelantov navod da je vijeće Apelacionog suda pomagalo tužiocu da promijeni tužbeni zahtjev tako da je on postavljen drugačije nego na glavnoj raspravi, odnosno da je na kraju samo vijeće preuredilo tužbeni zahtjev kako bi se o njemu mogla donijeti pozitivna odluka, inače tužiočev zahtjev ne bi uspio, imajući u vidu odgovor Apelacionog suda da je tužiocu ostavio rok za uređivanje tužbe, jer o prvobitno podnesenoj nije bilo moguće raspravljati, te je takvu dao i apelantu na odgovor, predstavlja uobičajen postupak sudova kada je u pitanju podnošenje «neuređene ili neprecizne» tužbe, a što je, opet, u skladu sa članom 56. stav 1. Zakona o parničnom postupku; apelantov navod da je vijeće postavljalo pitanja tužiocu tako da je upravo davao one odgovore koji su doveli do usvajanja tužbenog zahtjeva predstavlja subjektivno uvjerenje samog apelanta, koji na ovaj način svu odgovornost pri utvrđivanju dokaza ispitivanjem tužioca u svojstvu svjedoka traži isključivo u sudijama, pri tome zaboravljajući da je i sam, kao stranka u postupku, također imao pravo da aktivno učestvuje i postavlja pitanja svjedocima u pravcu koji sam određuje; apelantov navod da je vijeće tužioca prekinulo u iznošenju činjenica koje su mu mogle naškoditi, također, predstavlja ličnu apelantovu pretpostavku, jer se radi o pitanju o kojem je tužilac sam tražio riječ i koje je apelant mogao ponoviti kao stranka da je koristio svoja prava stranke iz parničnog postupka, s tim što ovdje treba dodati da je pravo sudija, prema odredbi člana 180. stav 1. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o parničnom postupku), da sami postavljaju pitanja po završenom izlaganju svjedoka i ispitivanju od stranaka u postupku za stvari koje, prema njihovom mišljenju, nisu dovoljno razjašnjene; apelantov navod da je vijeće dopustilo da se opunomoćenik ponaša na raspravi kao «savjetnik» tužiocu je paušalan, jer apelant nije naveo o kakvim se sugestijama datim od opunomoćenika radi, niti je naveo da je na ovo upozorio vijeće, eventualno tražio odvojeno ispitivanje i tome slično, već sve ove navode, zapravo, daje nakon donošenja presude, te je, prema mišljenju Ustavnog suda, njegovo nezadovoljstvo prouzrokovano samom sudskom odlukom na kraju donesenom u tužiočevu korist.
26. Također, apelant nije dokazao da su upravo ovim radnjama utvrđene odlučujuće činjenice. Dapače, odlučujuće činjenice za donošenje ovakve presude u konkretnom slučaju utvrđene su vještačenjem. Istina, apelant i u pogledu izvedene radnje vještačenja ima prigovor tako što tvrdi kako je vijeće sugeriralo tužiocu da predloži izvođenje ove radnje. Ustavni sud ovdje podsjeća da, prema članu 184. Zakona o parničnom postupku, i sudija ima pravo odlučiti da se vještačenje provede zbog čega je apelantov prigovor o provođenju vještačenja po sugestiji sudija kao dokaz pristrasnosti krajnje neprihvatljiv.
27. Na kraju, apelantov navod da je tužbeni zahtjev glasio na utvrđivanje vlasništva 1/1, a da odluka glasi na utvrđivanje vlasništva u tužiočevu korist u odnosu 200/589 i 25/237, u čemu se ogleda, prema njegovom mišljenju, očita pristrasnost vijeća, nema realnog uporišta s obzirom na to da je tužbeni zahtjev glasio, prije svega, na utvrđivanje prava vlasništva i upis u zemljišne knjige upravo zbog neuređenih zemljišno-vlasničkih odnosa naspram zemljišnoknjižnog stanja, pa je vijeće, po utvrđivanju potrebnih činjenica, ustanovilo da se neosporno radi o pravu vlasništva tužioca, ali u dijelovima vlasništva koje je drugačije utvrđeno od onoga kako je glasio tužbeni zahtjev. Stoga, ocjenjujući subjektivni odnos vijeća prema ovom predmetu, a kroz radnje provedene u postupku, i to posebno one koje sam apelant u svojoj apelaciji označava kao radnje iz kojih se, prema njegovom mišljenju, jasno može zaključiti da je vijeće postupalo pristrasno, Ustavni sud zaključuje da vijeće nije provodilo radnje koje su suprotne zakonskim propisima, koji su uspostavljeni s ciljem pravičnog suđenja i jednakog postupanja sudova u svim postupcima i prema svim strankama, da nema niti jedne radnje koja bi upućivala na uskraćivanje bilo kakvog prava apelantu, a pristrasno i u tužiočevu korist, kao niti jedne radnje koja je provedena isključivo u tužiočevom interesu a mimo cilja saznavanja prave istine, te da je odluka donesena na osnovu brižljivo ispitanih činjenica, uobličenih u logičnu i čvrstu cjelinu i zasnovanu na zakonu.
28. Ocjenjujući objektivni kriterij, a polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava iz koje izdvaja stav: «u okviru objektivnog testa mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu pristrasnost» (vidi Presudu Fey protiv Austrije, stav 30, od 24. februara 1993. godine), Ustavni sud nije mogao utvrditi niti jednu činjenicu koja bi upućivala na bilo kakvu pristrasnost tokom predmetnog parničnog postupka.
29. Naime, prema objektivnom kriteriju, potrebno je utvrditi da li je vijeće pružilo dovoljno jemstva koje isključuje bilo kakvu legitimnu sumnju u ovom smislu. Pri provođenju objektivnog testa bitnu ulogu imaju vanjski faktori, koji svojim objektivnim postojanjem mogu dovesti u sumnju nepristrasnost sudija. Iz prakse Evropskog suda može se izdvojiti slučaj u kojem je sudija predsjedavao sudom koji je razmatrao protivljenje odluci za koju je on sam bio odgovoran (vidi Presudu Evropskog suda, De Haan protiv Holandije, od 26. augusta 1997. godine); u kojem je sudija već razmatrao isti predmet koji se ticao lica optuženog zajedno sa predlagačima i kada je donio svoju prvu presudu, pozivajući se na njihovo učestvovanje u izvršenju krivičnog djela (vidi Presudu Evropskog suda, Ferrantelli i Santangelo protiv Italije, od 7. augusta 1996. godine); kada je advokat koji je zastupao protivničku stranu vršio funkciju sudije u postupku koji je imao veze sa onim u kojem je predlagač bio stranka u sporu (vidi Presudu Evropskog suda, Wettstein protiv Švicarske, od 21. decembra 2000. godine); kada je sudio sudija koji je razmatrao slučaj djeteta u pritvoru tako što se sporio sa djetetovim ocem putem štampe (vidi Presudu Evropskog suda, Buscemi protiv Italije, od 16. decembra 1999. godine).
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud ne može naći niti jedan element koji objektivno dovodi u pitanje nepristrasnost bilo kojeg sudije, niti ih je sam apelant u svojoj apelaciji istakao na bilo koji način. Svi apelantovi navodi koji se odnose na pristrasnost vijeća predstavljaju iznošenje njegovog mišljenja, koje nije zasnovao ni na jednom objektivnom elementu koji bi opravdano pobudio sumnju u nepristrasan rad sudija.
31. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da je apelantov navod u pogledu povrede njegovog prava na pravično suđenje zbog «pristrasnosti suda» u potpunosti neosnovan.
b) Utvrđivanje činjenica i primjena materijalnih propisa
32. U vezi sa navedenim Ustavni sud naglašava da je izvan nadležnosti Ustavnog suda da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu izvođenja i procjene dokaza i primjene materijalnih propisa ukoliko se ova procjena, odnosno primjena ne doima očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine). Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi izvodili i usvojili dokaze kao dokaznu građu, te primijenili materijalne propise. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
33. Nepravilno utvrđeno činjenično stanje apelant vidi u tome što je Apelacioni sud prihvatio da je tužilac ugovor o zamjeni nekretnina zaključio sa Zemljoradničkom zadrugom «Bratstvo» kao pravnim prethodnikom apelanta iako u zemljišnim knjigama navedena zadruga nije nikada bila upisana kao vlasnik predmetnih nekretnina. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud utvrdio da je u katastarskim knjigama upisana zamjena nekretnina sa posjednika tužioca na zadrugu i obrnuto i da je ta zadruga bila upisana kao posjednik predmetnih nekretnina u katastarskim knjigama; da katastarske čestice iz katastarskih knjiga odgovaraju određenim katastarskim česticama u zemljišnim knjigama; da je tužilac kao vlasnik zamijenjenih nekretnina sa svojom braćom i sestrama upisan u zemljišne knjige, a ustanovljeno je da od 1968. godine te katastarske čestice koristi PD «Posavina» Brčko u izgrađenom kompleksu na tim katastarskim česticama, od 1962. do 1968. godine to je bio Prehrambeni kombinat, a od 1957. do 1962. godine SZR «Bratstvo» Bijela, te da stanje u zemljišnim knjigama nije sređeno, što je općepoznata stvar, i kao takvo ne odgovara stvarnom stanju, zbog čega se i traži od sudova da donošenjem odgovarajućih presuda, po utvrđenom stvarnom stanju, stvore uvjete i pravne osnove za usaglašavanje stvarnog sa pravnim stanjem. Također, Apelacioni sud je obrazložio činjenicu da su upisana imena braće i sestara tužioca u zemljišnim knjigama, kao i razlog za zamjenu tužiočevog zemljišta manje površine i boljeg kvaliteta za zemljište lošijeg kvaliteta ali veće površine od Zemljoradničke zadruge «Bratstvo». S tim u vezi, Ustavni sud smatra da Apelacioni sud nije proizvoljno utvrđivao činjenice u provedenom postupku, te takav apelantov navod smatra neosnovanim.
34. Što se tiče apelantovog navoda da je Apelacioni sud u ovom slučaju odluku zasnovao na neprimjenjivim materijalnim propisima, Ustavni sud ponavlja da je Apelacioni sud svoju odluku zasnovao na članu 46. stav 1. Zakona o prometu nekretnina, relevantnog za predmetni slučaj s obzirom na to da je zamjena nekretnina izvršena 1958. godine, prema kojem su punovažni kako ugovori o prometu nekretnina zaključeni u pisanom obliku do dana stupanja na snagu ovog zakona, tako i ugovori o prometu nekretnina zaključeni do tog dana koji nisu sačinjeni u pisanom obliku, a ugovorne strane su ispunile u cjelini ili u pretežnom dijelu ugovorne obaveze. (Izmijenjeni član 46. Zakona o prometu nekretnina stupio je na snagu 23. novembra 1992. godine.)
35. Apelant navodi da sud nije mogao donijeti ovakvu odluku s obzirom na to da se radi o društvenom vlasništvu, a zemljište u društvenom vlasništvu ne može se stjecati dosjelošću, te nema utjecaja vrijeme u kojem tužilac drži u posjedu sporne nekretnine. S obzirom na to da je Apelacioni sud vrijeme tužiočevog držanja u posjedu predmetnih nekretnina u svojoj odluci naveo kao dokaz da su se ugovorne strane držale svog ugovora o zamjeni nekretnina za sve to vrijeme, ukazujući time da je ugovor realiziran, jer je tužilac od 1958. godine nesmetano posjedovao i koristio ovo zemljište, kao i druga strana zemljište tužioca, dakle, nije dosjelost naveo kao pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, kako navodi apelant, jer je kao pravni osnov za stjecanje prava vlasništva Apelacioni sud ocijenio ugovor o zamjeni nekretnina, koji nije valjano sačinjen i proveden kroz zemljišne knjige, ali je zaključen u pisanoj formi i u cijelosti realiziran i, u skladu sa navedenom odredbom, podoban za stjecanje prava vlasništva, Ustavni sud i ovaj apelantov navod smatra potpuno neosnovanim.
36. Prema navedenom, Ustavni sud je zaključio da nema kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.»
38. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
«Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.»
39. Apelant se poziva na svoje pravo na imovinu, navodeći da je Presudom Apelacionog suda «uskraćen» za svoje nekretnine, te da je i odlukom o plaćanju troškova postupka povrijeđeno njegovo pravo na imovinu.
40. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja svoje imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava se izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, u stavu 2. ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom provođenjem onih zakona koje smatraju potrebnim u tu svrhu.
41. S obzirom na to da se apelantov navod o kršenju prava na imovinu svodi na tvrdnju o «uskraćivanju» imovine kao posljedici nepravičnog suđenja, a imajući u vidu već navedeno u vezi sa povredom prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u ovom slučaju, Ustavni sud ovaj apelantov navod smatra neosnovanim.
42. Što se tiče apelantovog navoda da mu je pravo na imovinu povrijeđeno i odlukom o snošenju sudskih troškova, s obzirom na činjenicu da je izgubio parnicu, ova odluka suda je potpuno zakonita, odnosno u skladu sa odredbom člana 102. stav 1. Zakona o parničnom postupku, koja je uspostavljena u općem interesu s ciljem zaštite pravne sigurnosti. Ova odredba je mogla biti poznata apelantu s obzirom na to da je Zakon javno objavljen i da je potpuno jasno iz čega proizlazi da je ovo «miješanje» u apelantovu imovinu izvršeno u skladu sa pravilima člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega Ustavni sud i ovaj apelantov navod odbija kao potpuno neosnovan.
VIII. Zaključak
43. Ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana6. stav 1. Evropske konvencije, jer Ustavni sud nije našao bilo kakve elemente koji bi ukazivali na pristrasnost suda ili proizvoljnost pri utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava na šta se apelant u svojoj apelaciji žalio. Također, nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je povreda prava na imovinu u konkretnom slučaju, u odnosu na nekretnine koje su predmet apelacije, mogla nastupiti povredom prava na pravično suđenje. Budući da nema povrede prava na pravično suđenje, u konkretnom slučaju nema ni povrede prava na imovinu. Kada je riječ o navodnoj povredi prava na imovinu u odnosu na odluku o snošenju troškova parničnog postupka, Ustavni sud nije našao bilo kakve elemente miješanja u apelantovu imovinu koji bi bili suprotni pravilima dopuštenog miješanja.
44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
45. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović