Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1917/05 (PP Export-import «Bogičević comerc» Brčko)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1917/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. prosinca 2006. godine, u predmetu broj AP-1917/05, rješavajući apelaciju PP Export-import «Bogičević comerc» Brčko, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija PP Export-import «Bogičević comerc» Brčko, podnesena protiv Presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, br. Rev-5/05 od 29. srpnja 2005. godine i Pž-21/04 od 1. studenog 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. PP Export-import «Bogičević-comerc» Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, odvjetnik iz Brčko Distrikta, podnio je 15. rujna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), br. Rev-5/05 od 29. srpnja 2005. godine i Pž-21/04 od 1. studenog 2004. godine.
2. LHB Internationale Handelsbank Frankfurt (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je 25. siječnja 2001. godine tužbu pred Osnovnim sudom Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv apelanta, radi isplate iznosa od 30.321,00 KM u korist tuženog za robu preuzetu od firme Amadori Italy. U provedenom postupku Osnovni sud utvrdio je sljedeće činjenice: da je tužitelj poslovna banka Privredne banke AD Brčko za poslove u inozemstvu, da je Privredna banka AD Brčko poslovna banka apelanta, da je apelant bio u poslovnom odnosu sa firmom Amadori Italy, od koje je naručio određenu robu vrijednosti od 35.300,00 DEM, koju je platio ovoj firmi putem navedenih banaka, da je pogreškom od strane tužitelja došlo do duplog plaćanja po jednoj fakturi, zbog čega je došlo i do duple isporuke robe od strane firme Amadori Italy, da je apelant bez primjedbi primio i robu koja je isporučena po drugi put u vrijednosti od 30.321,00 KM koju nije naručio, zbog čega istu nije niti platio. Osnovni sud je na temelju navedenih činjenica zaključio da tužitelj i apelant nisu bili ni u kakvom ugovornom odnosu zbog kojeg je tužitelj trebao izvršiti drugo plaćanje u ime apelanta, a iz čega bi proizilazila obveza apelanta prema tužitelju, te je donio Presudu broj Ps-34/02 od 24. veljače 2004. godine, kojom je tužbeni zahtjev tužitelja odbio u cjelosti.
3. Odlučujući po prizivu tužitelja, izjavljenom zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešene primjene materijalnog prava, Apelacioni sud donio je Presudu broj Pž-21/04 od 1. studenog 2004. godine, kojom se priziv tužitelja uvažava, Presuda Osnovnog suda preinačava na način da se apelant obvezuje da tužitelju na ime izvršene isplate u korist apelanta za robu preuzetu od firme Amadori Italy isplati iznos od 30.321,00 KM. Ovaj sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice, ali da je pogrešno primjenio materijalno pravo. Naime, prema mišljenju ovog suda, iako je točna ocjena prvostupanjskog suda da tužitelj i apelant nisu bili ni u kakvom ugovornom odnosu, prvostupanjski sud je morao znati da potraživanja mogu potjecati i iz drugih temelja, te u ovom slučaju uzeti u obzir da tužitelj nije tražio ukupan iznos koji je po drugi put isplatio firmi Amadori Italy, već iznos koji predstavlja vrijednost robe koju je apelant preuzeo, zbog čega je sud bio dužan primjeniti članak
218. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78 i 39/85, «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94), koji određuje da tko za drugog učini kakav izdatak ili nešto drugo što je ovaj po zakonu obvezan učiniti, ima pravo tražiti naknadu od njega. Zaključak je Apelacionog suda da je apelant, propuštajući da izjavi isporučitelju da odbija primiti robu i dalje, bez primjedbi preuzimajući robu koja mu je drugi put isporučena a koju nije naručio, pristao na kupnju, a kako je utvrđeno u prvostupanjskom postupku saslušanjem svjedoka, uposlenici banke obećao preuzetu robu i platiti, što nikada nije učinio.
4. Na ovu presudu apelant je izjavio reviziju, koja je Presudom Apelacionog suda, broj Rev-5/05 od 29. srpnja 2005. godine odbijena. Obrazlažući svoju odluku, a u odnosu na reviziju kojom je apelant tvrdio da je drugostupanjski sud prekoračio svoje ovlasti donoseći odluku na temelju članka 218. Zakona o obveznim odnosima, na koji se članak tužitelj u svom prizivu nije pozvao, te da je na taj način drugostupanjski sud postupio mimo pravila da se po prizivu odlučuje samo u granicama prizivnih razloga, Apelacioni sud zaključio je da je priziv izjavljen, između ostalog, i zbog pogrešene primjene materijalnog prava, zbog čega nije našao povredu na koju je revizijom apelant ukazivao.
5. Apelant smatra da je Apelacioni sud u drugostupanjskom i trećestupanjskom postupku, donošenjem odluka na temelju materijalnog propisa koji tužitelj u svom prizivu nije naveo, na taj način se otvoreno stavljajući na stranu tužitelja, povrijedio njegovo pravo na pravično, nepristrasno i fer suđenje zagarantirano člankom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant u prilog svojoj tvrdnji navodi odluku Ustavnog suda broj AP-289/03 od 19. studenog 2004. godine, kojom je, prema mišljenju apelanta, Ustavni sud odlučio naložiti ponovno suđenje sudovima Brčko Distrikta u sličnom slučaju, u kojem je drugostupanjski sud odlučio odbiti zahtjev tužitelja zbog zastare potraživanja, iako tuženi nije istakao prigovor zastare u svom prizivu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je Apelacioni sud u drugostupanjskom i trećestupanjskom postupku prešao okvir svog djelovanja utvrđen člankom 292. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Brčko Distrikta», br. 5/00, 1/01 i 6/02), koji određuje da će apelacioni sud ispitivati presudu u granicama razloga navednih u prizivu. Kako tužitelj u svom prizivu kod navoda da prvostupanjski sud nije pravilno primjenio materijalno pravo, nije eksplicitno naveo odredbu članka 218. Zakona o obveznim odnosima, već se pozvao na neke druge odredbe istog zakona, to apelant smatra da je Apelacioni sud u drugostupanjskom i trećestupanjskom postupku prešao granice svog ovlaštenja postupajući po prizivu i donoseći odluku drugačiju od prvostupanjske, pri tome se pozivajući na članak 218. Zakona o obveznim odnosima, koju tužitelj nije naveo u svom prizivu.
9. Zakon o parničnom postupku u članku 283. kao razlog za pobijanje presude predviđa pogrešnu primjenu materijalnog prava, dok članak 292. istog zakona određuje da će apelacioni sud ispitivati presudu u granicama razloga navednih u prizivu. Obzirom da je tužitelj u svom prizivu kao razlog pobijanja naveo pogrešnu primjenu materijalnog prava, Apelacioni sud, utvrđivanjem da je prvostupanjska presuda donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava, nije prekoračio svoje ovlasti donošenjem presude kojom je preinačena prvostupanjska presuda, jer članak 301. stavak 3. Zakona o parničnom postupku, određivanjem da će apelacioni sud svojom presudom preinačiti prvostupanjsku presudu kada smatra da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenjeno materijalno pravo, upravo nalaže baš takvo postupanje. Po pitanju da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtjeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije te da li odluke redovitih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine), Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku nedvojbeno dokazano, a što niti sam apelant ne osporava, da je apelant bez i jedne primjedbe preuzeo robu u vrijednosti od 30.321,00 KM, a koju robu je platio tužitelj. U vezi sa navednim, Ustavni sud ne može naći niti jedan elemenat koji bi ukazivao na mogućnost da je apelant u ovom slučaju mogao biti «žrtva» povrede prava na pravično suđenje, kako u odnosu na prekoračenje ovlasti u postupanju od strane suda u drugostupanjskom i trećestupanjskom postupku mimo zakonskih propisa, tako i općenito po pitanju ustanovljavanja obveze apelantu osporavanim odlukama da plati robu koju je svojom voljom preuzeo i nikada nije pokazo namjeru da je vrati isporučitelju, a koja obveza u suštini i izaziva nezadovoljstvo apelanta.
10. Što se tiče navoda apelanta da je Apelacioni sud, donošenjem odluka mimo «razloga» navedenih u samom prizivu tužitelja, a u korist tužitelja, otvoreno pokazao svoju pristrasnost stavljajući se na stranu tužitelja, dok pri tome apelant ne daje nikakve druge navode o činjenicama i dokazima koji bi na bilo koji način upućivali na pristrasnost suda u ovom slučaju, Ustavni sud smatra da je ovaj navod apelanta, obzirom na već dato obrazloženje, iskaz nezadovoljstva presudama koje su donesene u korist suprotne strane, bez ikakvog objektivnog uporišta.
11. U odnosu na Odluku Ustavnog suda, broj AP-289/03 od 19. listopada 2004. godine, na koju se apelant u svojoj apelaciji poziva smatrajući da se radi o identičnoj situaciji, jer je, prema njegovom mišljenju u oba slučaja došlo do prekoračenja ovlasti sudova tumačenjem razloga za priziv i mimo onog što su stranke navele, Ustavni sud konstatira da se slučaj u kojemu se drugostupanjski sud sam pozvao na institut zastare, koji tužena nije istakla u svom prizivu a na koju sud ne pazi po službenoj dužnosti, što je bio razlog donošenja odlukebroj AP-289/03 kojom je utvrđena povreda prava na pravično suđenje i naloženo ponovno suđenje, ne može ni po čemu poistovjetiti sa ovim slučajem, u kojemu su sudovi postupajući po prizivu zbog pogrešno primjenjenog materijalnog prava, doista i pronašli da je prvostupanjski sud donio nepravičnu odluku pogrešno primjenjujući materijalno pravo.
12. Prema svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije očigledno (prima facie) neutemeljeni.
13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
14. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović