Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2055/05 (L. Ć.)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2055/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. prosinca 2006. godine, u predmetu broj AP-2055/05, rješavajući apelaciju Lejle Ćupine, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Lejle Ćupine, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj U-1367/05 od 27.srpnja 2005. godine, Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona, broj UP-II-09-03-25-697/01 od 24. svibnja 2005. godine i Rješenja Službe građenja, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoline, Područnog ureda Zapad, broj 0-07/II-3-24668/98 od 9. prosinca 2003.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Lejla Ćupina (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Mostara, koju zastupa Maja Škoro, odvjetnica iz Mostara, podnijela je 30. rujna 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-1367/05 od 27.srpnja 2005. godine, Rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj UP-II-09-03-25-697/01 od 24. svibnja 2005. godine i Rješenja Službe građenja, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoline, Područnog ureda Zapad (u daljnjem tekstu: Služba), broj 0-07/II-3-24668/98 od 9. prosinca 2003. godine.

2. Apelantica je 28. srpnja 1998. godine podnijela zahtjev Službi za vraćanje u posjed stana u Mostaru, ul. Kralja Tomislava br. 75, na kojem je nositeljica stanarskog prava bila pokojna tetka apelantice, koja je umrla 1991. godine. Služba je provela dokaze uvidom u prijave prebivališta za apelanticu, njenog supruga i djecu, te saslušanjem svjedoka i to: Fikrete Elezović, koja je stanovala u istoj ulici kao i majka apelantice, Zlatka Alikalfića, koji u zgradi u kojoj se nalazi predmetni stan boravi od 1992. godine, Hrvoja Galića, koji u toj zgradi živi od 1967. godine i Maje Škoro, zastupnice apelantice, koja je izjavila da je apelantica živjela u stanu sa tetkom sa kojom je bila u pregovorima oko zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju kada je tetka umrla. Služba je uvidom u službene evidencije utvrdila da je apelantica na adresi predmetnog stana bila prijavljena od 14. listopada 1987. godine, da je prije toga od 1982. godine bila prijavljena na adresi Živote Neimarovića br. 17, te da je od 14. srpnja 1998. godine ponovno na adresi Živote Neimarovića. Nadalje, utvrđeno je da se apelantica 1983. godine udala za Zijada Ćupinu, koji je od 1972. godine bio prijavljen na adresi Mate Budaka br. 76, od 1988. godine na adresi Kneževića br. 26, a na adresi Kralja Tomislava tek od 1991. godine nakon smrti tetke apelantice. Nadalje, utvrđeno je da je prvo dijete, sin apelantice i njenog supruga rođeno 1985. godine, te da je za njegovo prebivalište navedena adresa Živote Neimarovića br. 17, dok je za drugo dijete, kćerku, rođenu 1991. godine navedena adresa Kneževića br. 26. Kako saslušanjem svjedoka niti uvidom u evidencije prebivališta apelantice i njene obitelji nije bilo moguće utvrditi da je apelantica sa svojom obitelji živjela u ekonomskoj zajednici sa tetkom u njenom stanu i to zajedničkim stanovanjem u vremenskom razdoblju preko deset godina, odnosno nije utvrđeno da je uselila u predmetni stan po zaključenju ugovora o doživotnom uzdržavanju i potom živjela sa tetkom u njenom stanu više od pet godina, Služba nije pronašla zakonski temelj za uvažavanje zahtjeva apelantice, zbog čega je Rješenjem broj 0-07/II-3-24468/98 od 9. prosinca 2003. godine odbila zahtjev apelantice za povrat u posjed predmetnog stana kao neutemeljen.

3. Odlučujući po prizivu apelantice, Ministarstvo je 24. svibnja 2005. godine donijelo Rješenje kojim priziv odbija kao neutemeljen, a prvostupanjsko rješenje potvrđuje u cjelosti. Ovaj organ nije pronašao niti jedan razlog zbog kojeg bi doneseno rješenje bilo moguće osporavati, kako u odnosu na utvrđene činjenice, tako i u odnosu na primjenjeno materijalno pravo.

4. Po drugostupanjskom rješenju, apelantica je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenula upravni spor. Kantonalni sud ponovno je cijenio sve provedene dokaze, te utvrdio, jednako kao i organi uprave, da apelantica nije stekla uvjete za povrat stana na temelju stjecanja stanarskog prava iz temelja članka 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list RBiH», br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93 i «Službene novine Federacije BiH», br. 11/98, 38/98 i 19/99), koji određuje da se članovima obiteljskog domaćinstva, koji se mogu smatrati korisnica stana pa prema tome, kojima se može dozvoliti povrat stana sukladno odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, smatraju osobe koje žive sa nositeljima stanarskog prava u trajnoj ekonomskoj zajednici najmanje deset godina, odnosno osobe koje su uselile u stan kod nositelja stanarskog prava po zaključenom ugovoru o doživotnom uzdržavanju i potom tu živjele više od pet godina. Stoga je Kantonalni sud Presudom broj U-1367/05 od 27. srpnja 2005. godine tužbu apelantice odbio kao neutemeljenu.

5. Apelantica smatra da je navedenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), a koju ona vidi u tome što su organi koji su vodili ove postupke odbili saslušati sve svjedoke koje je predložila apelantica, čime bi se utvrdilo da je ona, zajedno sa suprugom i djecom živjela u stanu svoje tetke sve do izbijanja rata. Osim toga, apelatnica smatra da joj povrijeđeno i pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te navodom da je jedini razlog što su donesene ovakve odluke «to što je bila bošnjačke nacionalnosti», među svoja povrijeđena prava ubraja i povredu prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodom apelantice da je nepotpunim utvrđivanjem činjenica u provedenim postupcima došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje, Ustavni sud prije svega napominje da nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi primjenili materijalno pravo, osim ukoliko odluke ovih sudova ne krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena materijalnog prava bila očevidno proizvoljna, kada je relevantni propis sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede temeljnih procesnih prava (pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Odluku Ustavnog suda, broj U-29/02, od 27. lipnja 2003. godine).

9. U konkretnom slučaju, osim uvida u službene evidencije prebivališta apelantice i članova njene obitelji, organ uprave izvršio je saslušanje četiri svjedoka i to zastupnice apelantice, susjede iz ulice u kojoj je živjela majka apelantice i ujedno kućne joj prijateljice, te dva stanara zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan. Organi uprave kao i Kantonalni sud poklonili su svoje povjerenje određenim iskazima svjedoka, vodeći računa i o službenim evidencijama prebivališta apelantice i njene obitelji, za što su dali uvjerljiva pojašnjenja, pri tome niti najmanje ne postupajući proizvoljno, već naprotiv, sa logičnim i čvrstim uporištem u kontekstu utvrđenih činjenica. Na temelju tako utvrđenih činjenica, organi uprave i Kantonalni sud nisu mogli pozitivno riješiti zahtjev apelantice za povrat u posjed stana, te su se, odbijajući njen zahtjev, pravilno pozvali na članak 6. stavak 2. Zakona o stambenim odnosima, uvjete kojeg članka apelantica sa svojom obitelji nije ispunila, odnosno nije dokazala ispunjenim u provedenim postupcima.

10. Imajuću u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantica nezadovoljna jer nije uspjela ući u posjed stana svoje pokojne tetke, te slijedom toga ističe da je žrtva povrede prava na pravično suđenje, dok Ustavni sud, cijeneći provedene postupke u cjelini, ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je ovdje bila moguća proizvoljnost ili neustavnost u radu organa uprave ili suda, kako u pogledu utvrđivanja činjenica i primjene materijalnog prava, tako i u pogledu procesnih prava, koja bi ovaj zahtjev apelantice činila «opravdanim», zbog čega ovaj navod o povredi prava na pravično suđenje iz članka II73.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije smatra očigledno (prima facie) neutemeljenim.

11. U odnosu na navod apelantice da je na ovaj način došlo i do povrede njenog prava na dom, Ustavni sud prije svega želi istaći činjenice koje su utvrđene u provedenim postupcima: da je apelantica zasnovala brak 1983. godine, da je u tom braku dobila dvoje djece i to 1985. i 1991. godine, da su prema tome te osobe predstavljale njenu obitelj, dok sa druge strane nije utvrđeno da su svi oni, kao obiteljska zajednica, živjeli u predmetnom stanu u ekonomskoj zajednici sa tetkom, već je naprotiv utvrđeno da su adrese njihovih prebivališta bile različite. Gdje je točno bio dom ove obitelji, nije ni bilo pitanje utvrđivanja u ovim postupcima, međutim je u tri instance potvrđeno da apelantica nije sa svojom obitelji živjela u predmetnom stanu, zbog čega Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan» zahtjev da se u ovom slučaju poziva na pravo na dom iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, jednostavno iz razloga jer nije dokazala da se predmetni stan može smatrati njenim domom, zbog čega i ovaj navod apelantice smatra očigledno (prima facie) neutemeljenim.

12. Što se tiče navoda apelantice da je osporavanim odlukama došlo i do povrede njenog prava na nediskriminaciju, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Europskog suda za ljudska prava, diskriminacija postoji, ako se osoba ili grupa osoba u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Europski sud za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj presuda od 23. srpnja 1968. godine, serija A, broj 6, strana 86, stavak 4. točka 42). Pri tome je nebitno da li je diskriminacija posljedica različitog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. siječnja 1978, serija A, broj 25, stavak 226). Isto se može primijeniti, mutatis mutandis, na članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje diskriminaciju u pogledu prava garantiranih Europskom konvencijom i međunarodnim sporazumima pobrojanim u Aneksu I uz Ustav Bosne i Hercegovine.

13. U konkretnom slučaju, osim paušalnog navoda apelantice da su ovakve odluke donesene jer je ona bošnjačke nacionalnosti, apelantica ne daje nikakav dokaz na temelju kojeg se može zaključiti da je tretirana drugačije od ostalih osoba u ovoj situaciji. Obzirom da sama apelantica niti ne navodi u čemu se sastoji ova povreda, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj navod apelantice o krešnju prava iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije očigledno (prima facie) neutemeljen.

14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

15. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2055/05 (L. Ć.) | Sudska praksa | Aktio