Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2159/05 (M. N.)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2159/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. prosinca 2006. godine, u predmetu broj AP-2159/05, rješavajući apelaciju Mustafe Nožića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Mustafe Nožića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-190/04 od 5. srpnja 2005. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar, broj Gž-903/03 od 23. prosinca 2003.

godine i Presude Općinskog suda II Mostar, broj P-46/03 od 23. lipnja 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Nožić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Faruk S. Ćupina, odvjetnik iz Mostara, podnio je 21. listopada 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-190/04 od 5. srpnja 2005. godine, Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-903/03 od 23. prosinca 2003. godine i Presude Općinskog suda II Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-46/03 od 23. lipnja 2003. godine.

2. Marica Šnatinger (u daljnjem tekstu: tužiteljica), 2001. godine podnijela je tužbu protiv apelanta radi proglašenja apsolutno ništavnim ugovora o zamjeni stanova zaključenog početkom 1995. godine nakon čega je izvršeno i preseljenje ugovarača u zamjenjene stanove, sukladno članku

13. Uredbe sa zakonskom snagom o napuštenim stanovima («Službeni list R BiH», broj 6/92), kojim je određeno da se odredbe Zakona o stambenim odnosima o zamjeni stanova ne primjenjuju za vrijeme trajanja neposredne ratne opasnosti na teritoriji Bosne i Hercegovine, te sukladno članku 2a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01), kojim je utvrđeno da se odredbe tog zakona primjenjuju i na ugovore o zamjeni stanova, ukoliko je zamjena izvršena u razdoblju od 1. travnja 1992. godine do 7. veljače 1998. godine. Općinski sud u provedenom postupku utvrdio je sljedeće činjenice: da su između parničnih strana zaključena četiri ugovora i to jedan bez datuma zaključenja ali sa datumom davanja suglasnosti od strane jednog davatelja stana na korištenje od 7. ožujka 1995. godine i od strane drugog 25. veljače 2000. godine, drugi bez bilo kakvog datuma, treći koji je sačinjen 7. ožujka 1995. godine i ovjeren od Opštine Mostar pod brojem Ov-397/95 istog dana i četvrti sačinjen od strane odvjetnika sa datumom 10. ožujka 1995. godine. Apelant je u postupku tvrdio da je na ugovoru o zamjeni stanova greškom stavljen datum 7. ožujka 1995. godine, dok se zapravo radilo o 2000. godini. Općinski sud izvršio je saslušanje više osoba u svojstvu svjedoka te ostvario uvid u druge dokumente značajne za utvrđivanje događaja vezanih za zamjenu stanova, te zaključio: da je ugovor između parničnih strana neosporno zaključen i realiziran 1995. godine; da su obje strane podnijele zahtjev za povrat svojih prijeratnih stanova, a posebno da je tužiteljica 1998. godine podnijela zahtjev za povrat svog prijeratnog stana želeći se u njega vratiti između ostalog i zbog toga jer je njen stan veći za 31 m2; da je apelantu priznato stanarsko pravo na njegovom prijeratnom stanu i naloženo tužiteljici da se kao privremeni korisnik iseli iz njega; da je apelant ishodio upis prava vlasništva na svoje ime na stanu tužiteljice, iako je znao da se tužiteljica tomu protivi te da je i sama predala zahtjev za povrat svog stana. Na temelju ovako utvrđenih činjenica, Općinski sud donio je Presudu broj P-46/03 od 23. lipnja 2003. godine, kojom se utvrđuje ništavnost Ugovora o zamjeni stanova zaključenog između tužiteljice i apelanta 7. ožujka 1995. godine, ovjerenog istog dana u Opštini Mostar pod brojem Ov.397/95, te kojom se nalaže brisanje prava vlasništva upisanog u ZK na ime apelanta na stanu tužiteljice.

3. Odlučujući o prizivu apelanta, Kantonalni sud donio je Presudu broj Gž-903/03 od 23. prosinca 2003. godine, kojom se priziv odbija kao neutemeljen a prvostupanjska presuda u cjelosti potvrđuje. Ovaj sud našao je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenice te na ispravan način primjenio materijalno pravo.

4. Vrhovni sud, Presudom broj Rev-190/04 od 5. srpnja 2005. godine, odbio je reviziju apelanta kao neutemeljenu, potvrdio prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku, u cjelosti se pozivajući na razloge tih sudova.

5. Apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, utvrđivanjem da je ugovor zaključen 1995. godine. On tvrdi da je ugovor sačinjen 2000. godine, ovjerom od strane davatelja stana na korištenje, a da činjenica da je preseljenje izvršeno 1995. godine ne predstavlja izvršenje ugovora, već privremeno izmještanje zbog ratnih događaja na području Mostara. Nadalje, apelant smatra da sudovi nisu utvrdili koji je to ugovor ništavan, te navodi da nije jasno kako je moguć zaključak da je ništavan ugovor realiziran. Na ovaj način apelant vidi povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju, redoviti sudovi utvrdili su da su dva ugovora o zamjeni potpisana 1995. godine, s tim što je jedan ovjeren od odvjetnika, a drugi od općinskog organa, te da je zamjena realizirana te iste godine. Odredba članka 13. Uredbe sa zakonskom snagom, koja zabranjuje zamjenu stanova za vrijeme neposredne ratne opasnosti, je imperativna norma, prema kojoj je jasno da su svi ugovori o zamjeni zaključeni u razdoblju od 1. travnja 1992. godine do 7. veljače 1998. godine, što je opet određeno člankom 2a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, apsolutno ništavni. Prema mišljenju Ustavnog suda, redoviti sudovi su na odlučan način utvrdili činjenice koje apelant nije osporio u provedenim postupcima, te su donijeli odluke sukladno propisima koji se odnose na konkretan slučaj. Stoga, u ovom slučaju apelant nema «opravdan» zahtjev da se poziva na povredu prava na pravično suđenje, jer niti jednim svojim navodom ne opravdava svoje pozivanje na povredu ovog prava, niti Ustavni sud sam, promatrajući provedene postupke u cjelini, može naći bilo kakve elemente koji bi ukazivali da je povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije bila moguća, zbog čega ovu apelaciju smatra očigledno (prima facie) neutemeljenom.

9. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

10. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović