Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2392/05 (Savez komunista Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2392/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. prosinca 2006. godine, u predmetu broj AP-2392/05, rješavajući apelaciju Saveza komunista Bosne i Hercegovine, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Saveza komunista Bosne i Hercegovine, podnesena protiv Rješenja Ustavnog suda Republike Srpske, broj U-139/02 od 13. rujna 2005. godine, Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-155/03 od 11. travnja 2005.
godine i Presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj P-655/02 od 9.
listopada 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Savez komunista Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, podnio je 23. studenog 2005. godine, uz dopunu od 26. listopada 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-155/03 od 11. travnja 2005. godine, Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-655/02 od 9. listopada 2002. godine i Rješenja Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS), broj U- 139/02 od 13. rujna 2005. godine.
2. Apelant je tužbom podnijetom Osnovnom sudu protiv Republike Srpske – Ministarstva obrane, tražio utvrđivanje prava vlasništva na nekretnini – zgradi u Banja Luci, koja je upisana u Zemljišne knjige kao vlasništvo Okružnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije / Saveza komunista Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KPJ / SKJ), a kao njen pravni i politički sljednik. Osnovni sud je Presudom broj P-655/02 od 9. listopada 2002. godine odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neutemeljen. U svom obrazloženju, Osnovni sud naveo je kao utvrđene sljedeće činjenice: da je KPJ 1952. godine promijenio naziv u SKJ i da je kao politička organizacija upisana u Registar udruženja u Beogradu, gdje joj je bilo i sjedište; da je Odlukom SK – Pokreta za Jugoslaviju od 18. veljače 1991. godine rečeno da SK – Pokret za Jugoslaviju preuzima prava i obveze kao pravni sljednik SKJ; da je SK pokret za Jugoslaviju u Bosni i Hercegovini sa sjedištem u Sarajevu registriran 1991. godine kod Višeg suda u Sarajevu; da je sjedište SK – Pokreta za Jugoslaviju u Bosni i Hercegovini 1995. godine registrirano u Registru političkih organizacija u Banja Luci; da je na zahtjev Republičkog odbora SK Pokreta za Jugoslaviju u Bosni i Hercegovini 14. prosinca 1998. godine upisana promjena naziva u SKBiH u Registru političkih organizacija u Banja Luci. Nadalje, ovaj sud je utvrdio da niti jednim aktom, odnosno diobenom bilansom, nakon raspada SFRJ nije regulirano pitanje preuzimanja prava, obveza i imovine koja je postojala na području SFRJ, a koja je pripadala Savezu komunista Jugoslavije, te da donošenjem jednostrane odluke o preuzimanju sredstava, prava i obveza SKJ od strane SK – Pokret za Jugoslaviju, nije regulirano pitanje diobe imovine SKJ na području bivše SFRJ nakon njenog raspada. Na temelju iznesenog, Osnovni sud zaključio je da apelant nije pravni sljednik Okružnog komiteta SKJ, koji je kao vlasnik predmetne nekretnine upisan u Zemljišne knjige.
3. Apelant je na navedenu presudu Osnovnog suda uložio priziv, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, ponovno ističući da je on pravni sljednik upisanog vlasnika predmetne nekretnine. Okružni sud je Presudom broj Gž- 155/03 od 11. travnja 2005. godine priziv apelanta odbio, te presudu prvostupanjskog suda potvrdio u cjelosti, naglašavajući da apelant nije dokazao da je stekao pravo vlasništva od svog prethodnika, na jedan od načina potreban za derivativno (izvedeno) stjecanje vlasništva na nekretninama, a sukladno Zakonu o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službeni list SFRJ, br. 6/80 i 36/90 i «Službeni glasnik RS», broj 21/92).
4. Osim navedenog, apelant je pred Ustavnim sudom RS pokrenuo inicijativu za pokretanje postupka za ocjenjivanje ustavnosti Zakona o prijenosu sredstava društvene u državnu svojinu («Službeni glasnik RS», br. 4/93, 29/94, 31/94 i 8/96). Ustavni sud RS je Rješenjem broj U-139/02 od 13. rujna 2005. godine odlučio da ne prihvaća podnesenu inicijativu. U obrazloženju svog rješenja Ustavni sud RS analizirao je odredbe ovog zakona, sa svojim određenjem odnosno ocjenom u pogledu njihove ustavnosti u odnosu na Ustav RS, ne nalazeći bilo kakve elemente koji bi upućivali na njihovu neustavnost.
5. Apelant apelacijom osporava Presudu Okružnog suda, broj Gž-155/03 od 11. travnja 2005. godine i Presudu Osnovnog suda, broj P-655/02 od 9. listopada 2002. godine, te Rješenje Ustavnog suda RS, broj U-139/02 od 13. rujna 2005. godine, navodeći da je ovim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U odnosu na presude redovitih sudova apelant navedenu povredu vidi u činjenici da sudovi nisu utvrdili da je on pravni sljednik SKJ, pa time i vlasnik predmetne nekretnine, iako je, prema njegovom mišljenju, to neosporno dokazano u provedenim postupcima. U odnosu na Rješenje Ustavnog suda, apelant navodi da Ustavni sud RS nije odlučivao o osnovnom pitanju iz podnesene inicijative, a koje se odnosilo na utvrđivanje činjenice da li je Republika Srpska 1993. godine bila država i da li je uopće mogla donositi zakonske propise.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
7. U odnosu na navod apelanta da je presudama redovitih sudova povrijeđeno njegovo pravo na imovinu, Ustavni sud podsjeća da članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju samo predviđa pravo svakoga na mirno uživanje «njegove» imovine, što se konsekventno primjenjuje samo na postojeću imovinu neke osobe, te ne garantira pravao na stjecanje imovine, bilo putem zakonskog nasljeđivanja ili dobrovoljnog raspolaganja (vidi Presudu Europskog suda Marcks protiv Belgije, tom 31. stavak 50). Konkretno, Ustavni sud primjećuje da se apelant upravo žali na nemogućnost stjecanja imovine utvrđivanjem prava vlasništva putem pravnog sljedništva i utvrđivanja prava na predaju imovine njemu u posjed, obzirom da u redovitim postupcima nije uspio dokazati da jeste pravni sljednik osobe upisane u Zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine, niti da je bio u posjedu iste. Prema tome, apelant nema konstituirano pravo na imovinu u smislu članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, na temelju čega bi mogao uživati sva prava koja proizilaze iz prava na imovinu na način na koji je ovo pravo zaštićeno navedenim odredbama, iz čega slijedi da je ovaj dio apelacije ratione materiae inkompatibilnim sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Po pitanju dijela apelacije koji se odnosi na Rješenje Ustavnog suda RS broj U-139/02 od 13. rujna 2005. godine, Ustavni sud podsjeća na stav zauzet u odluci broj U-5/99 od 3. prosinca 1999. godine («Službeni glasnik BiH», broj 3/00), po kojemu je nadležan da ispituje da li je presuda (odluka) ustavnog suda entiteta u suglasnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, kako u ovom slučaju apelant Rješenje Ustavnog suda RS u odnosu na Ustav Bosne i Hercegovine osporava s aspekta njegovog prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, a kako osporavanim rješenjem nije odlučivano o pravu apelanta na imovinu, već je ispitivana inicijativa apelanta za ocjenu ustavnosti Zakona o prijenosu sredstava društvene u državnu svojinu, te kako apelant u ovom slučaju, što je već zaključeno u prethodnoj točki, nije uspio dokazati u prethodno provedenim parničnim postupcima da ima konstituirano pravo na imovinu u smislu članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud i ovaj dio apelacije ocjenjuje ratione materiae inkompatibilnim sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 4. točka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
10. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović