Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1947/05 (S. R. i dr.)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1947/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-1947/05, rješavajući apelaciju Safije Ramić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safije Ramić, Mustafe Ramića, Ešefa Ramića, Esada Ramića i Ferida Ramića, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj Gž-146/05 od 14. jula 2005. godine, i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-352/03-I od 2. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Safija Ramić, Mustafa Ramić, Ešef Ramića, Esad Ramić i Ferid Ramić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovne (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), sada nastanjeni u Republici Sloveniji, podnijeli su, 19. septembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Gž-146/05 od 14. jula 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-352/03-I od 2. februara 2005. godine.

2. Rješenjem tadašnje Skupštine Opštine Brčko, broj 06-475-18/97 od 24. septembra 1997. godine, preuzeto je od apelanata, kao dotadašnjih korisnika, određeno neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište.

3. Apelanti su nakon toga podnijeli tužbu protiv tuženog Brčko Distrikta, radi poništenja rješenja Skupštine Opštine Brčko, broj 06-475-18/97 od 24. septembra 1997. godine.

4. Presudom Osnovnog suda, broj U-33/01 od 26. februara 2003. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Už-2/03 od 21. maja 2003. godine, usvojena je tužba apelanata u upravnom sporu, rješenje Skupštine Opštine Brčko, broj 06-475-18/97 od 24. septembra 1997. godine poništeno i predmet vraćen na ponovno rješavanje, da u ponovnom upravnom postupku nadležni organ, postupajući po iznesenim primjedbama redovnog suda, donese novu odgovarajuću odluku.

5. Nakon toga, su apelanti pokrenuli parnični postupak radi predaje nepokretnosti, pa je presudom Osnovnog suda, broj P-352/03-I od 2. februara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda broj Gž-146/05 od 14. jula 2005. godine, njihov tužbeni zahtjev odbijen.

6. Obzirom da predmet oduzimanja građevinskog zemljišta spada u upravnu stvar, koju je valjalo rješavati prema odredbama Zakona o građevinskom zemljištu i Zakona o upravnom postupku, apelanti su propustili da se, u skladu sa odlukama redovnih sudova, ponovo obrate nadežnim organima za građevinsku oblast tadašnje Skupštine Opštine Brčko.

7. Apelanti nisu u upravnom postupku tražili daljnju zaštitu svojih vlasničkih prava ( poništenje rješenja i povrat spornih nepokretnosti), kako su nalagale navedene presude redovnih sudova, nego su pokrenuli parnični postupak radi predaje u posjed nekretnina koje su izuzete u upravnom postupku i dodjeljene na korištenje DOO «Brčko gas» iz Brčkog. Presudom Osnovnog suda, broj P-352/03-1 od 2. februara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, broj Gž-146/05 od 14. jula 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im prvotuženi Brčko Distrikt i drugotuženi DOO «Brčko gas» predaju u posjed sporno zemljište. Sudovi su zaključili da su apelanti bili u obavezi da se obrate upravnim, a ne sudskim organima radi zaštite svojih vlasničkih prava, jer je i prvobitno rješenje o izuzimanju i dodjeli gradskog neizgrađenog zemljišta doneseno u upravnom postupku.

8. Apelanti se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti posebno ističu da ne mogu ostvariti svoje pravo povrata imovine zbog pogrešnih sudskih odluka. Konačno, oni predlažu da se njihova apelacija usvoji, ukine presuda Apelacionog suda broj Gž-146/05 od 14. jula 2005. godine, te meritorno odluči o njihovom zahtjevu, odnosno usvoji tužbeni zahtjev u cjelosti.

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelanti u apelaciji ističu da nisu imali pravično suđenje zbog toga jer su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, povodom sudskog postupka u vezi preuzimanja određenog neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta od apelanata. Oni smatraju da je zakonito njihovo obraćanje redovnim sudovima u pogledu povrata imovine, iako se radi o predmetu upravno-pravne prirode. U konkretnom slučaju, apelanti se žale na presudu Apelacionog suda, broj Gž-146/05 od 14. jula 2005. godine i presudu Osnovnog suda, broj P-352/03-I od 2. februara 2005. godine, odnosno, na proizvoljnu primjenu prava i činjenicu da, iako su o njihovom predmetu koji se ticao preuzimanja određenog neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta od apelanata odlučivali redovni sudovi, te odluke trebalo primjeniti.

12. U konkretnom slučaju, apelanti su propustili da se obrate upravnim organima Brčko Distrikta u čijoj nadležnosti se nalazi izuzimanje i dodjela građevinskog zemljišta. Naime, prema odredbama člana 33. Zakona o upravnim sporovima Brčko Distrikta predviđeno je da [K]ada sud poništi upravni akt protiv kog je bio pokrenut upravni spor, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donjeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tom vezan pravnim shvatanjem Suda i primjedbama Suda u pogledu postupka. Kako je tužbom traženo utvrđenje da se presudom Osnovnog suda broj U-33/01 od 26. februara 2003. godine poništi riješenje SO Brčko broj 06-475-18/97 od 24. septembra 1997. godine, tužitelji su propustili da u smislu odredbi čl. 33, 34 i 35 Zakona o upravnim sporovima Brčko Distrikta, po pravosnažnosti presude broj U-33/01 od 26. februara 2003. godine, podneskom od prvotužene, traže donošenje novog akta o ponovnom postupku. Prema tome, tužitelji ne mogu tražiti sudsku zaštitu, a da prethodno nisu iscrpili sve druge pravne instrumente u upravnom postupku. Naime, prema odredbama člana 35 Zakona o upravnim sporovima Brčko Distrikta, stranka može posebnim podneskom tražiti donošenje novog akta, a ako nadležni organ ne donese upravni akt ni za sedam dana od ovog traženja, stranka može tražiti donošenje takvog akta od suda.

13. Dakle, Ustavni sud smatra da su se redovni sudovi kretali u okviru tužbenog zahtjeva apelanata i da je apelantima, u predmetnom slučaju, pružena mogućnost da iznesu i brane svoje zahtjeve pred nadležnim sudovima tokom cjelokupnog sudskog postupka, i to na dvije sudske instance pune jurisdikcije. Sudovi su prikupili dovoljno dokaza s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, a apelanti nisu osporili navode tužene strane niti dokazali da je postupanje redovnih sudova bilo neosnovano. Osim toga, sudovi su uzeli u obzir sve navode apelanata i sa dovoljno jasnoće obrazložili svoje odluke u smislu člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud ocjenjuje da nije došlo do povrede procesnih pravila, koje bi bile od važnosti za poštivanje principa pravičnog suđenja, niti je utvrdio bilo šta što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Iz stanja u spisu kao i navoda apelanata, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo kakva radnja koja bi mogla značiti proizvoljno i materijalnim propisima neutemeljeno ili neobrazloženo postupanje sudova.

14. Na temelju toga, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neutemeljena, jer apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda da se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stava 1. Evropske konvencije.

15. Apelanti se žale da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu, niti se konkretno pozivaju na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već smatraju da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

16. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je osnovan zahtjev tužitelja u vezi povrata oduzetog neizgrađenog građevinskog zemljišta kao i da li je trebalo voditi sudski a ne upravni postupak, što je činjenično pitanje, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelanti nisu pozvali na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njihovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

18. Stoga, Ustavni sud smatra da navedene činjenice nemaju takva svojstva da bi mogle nedvosmisleno opravdati tvrdnju o postojanju povrede prava iz ovog dijela apelacije. Zbog svega navedenog, a posebno radi uopštene i neargumentovane tvrdnje o povredi ovih prava, gdje predočene činjenice, u nedostatku relevantnih dokaza koji bi potkrijepili te činjenice, ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju o postojanju povreda na koje se apelanti pozivaju, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta u ovom dijelu apelacije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1947/05 (S. R. i dr.) | Sudska praksa | Aktio