Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2171/05 (A. P.)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Nema povrede
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2171/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine u predmetu broj AP 2171/05, rješavajući apelaciju Abdeha Pežmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abdeha Pežmana, podnesena radi utvrđivanja uzroka smrti Alisadeha Nasera Chorsia u Kazneno-popravnom zavodu u Sarajevu, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH».
OBRAZLOŽENJE
1. Abdeh Pežman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, trenutno na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici, podnio je 18. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) radi utvrđivanja uzroka smrti Alisadeha Nasera Chorsia u Kazneno-popravnom zavodu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: KPZ Sarajevo).
2. Apelant je naveo da je on nećak Alisadeha Nasera Chorsia navodeći da je imenovani proveo pet godina i šest mjeseci u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici. Nakon toga je prebačen u KPZ Sarajevo. Zbog dužine izdržavanja kazne, navodi apelant, kao i navodne nebrige zatvorskih vlasti, kod imenovanog je došlo do psihičke nestabilnosti, pa je zbog uzimanja veće količine apaurina nastupio izljev krvi u mozak koji je izazvao smrt imenovanog. Apelant smatra da su za njegovu smrt odgovorne zatvorske vlasti, pa od Ustavnog suda Bosne i Hercegovine traži da se dokaže ta krivica i utvrdi odgovornost države.
3. Iako to u apelaciji nije izričito naglašeno, proizlazi da podnesena apelacija pokreće pitanje povrede prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
4. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini» .
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
6. Pravo na život je zagarantovano članom II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine koji u relevantnom dijelu glasi: «sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje a) Pravo na život». Dalje, u članu 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu je navedeno: ”1. Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života osim pri izvršenju smrtne kazne na osnovu presude suda, kojom je proglašen krivim za krivično djelo za koje je ta kazna predviđena zakonom.” Ovo ustavno pravo sadrži kako pozitivne tako i negativne obaveze države u smislu da se uzdržava od pojedinih radnji, a sve s ciljem zaštite prava na život svakog pojedinca koji je pod njegovom jurisdikcijom. Ustavni sud naglašava da pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije predstavlja jednu od najznačajnijih odredbi Evropske konvencije odnosno Ustava Bosne i Hercegovine i da, zajedno s članom 3. Evropske konvencije, znači osnovnu demokratsku vrijednost za koju se zalaže Vijeće Evrope. Zbog važnosti zaštite koja se garantuje članom 2. Evropske konvencije, neophodno je da Ustavni sud krajnje oprezno utvrdi činjenice koje se navode u apelaciji i da brižljivu i tačnu ocjenu nalaza do kojih je došao.
7. U sličnim situacijama, kada se radilo o ustavnom pravu na život, Dom za ljudska prava je u jednom svom predmetu naveo da se ”Dom prisjeća da je Evropski sud za ljudska prava presudio ’da prva rečenica člana 2. stav 1. [Evropske konvencije] nalaže državi ne samo da se uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimanja života već i da preduzme odgovarajuće korake da zaštiti živote onih koji su pod njenom jurisdikcijom’ (vidi Evropski sud za ljudska prava, L.C.B. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 9. juna 1998, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-III, str. 1403, tačka 36). ’Obaveza države u ovom pogledu jeste da donošenjem djelotvornih odredaba krivičnog zakona odvrati od počinjenja krivičnih djela protiv lica uz podršku mehanizma za provođenje zakona radi sprečavanja, obuzdavanja i sankcioniranja kršenja takvih odredaba’ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Osman protiv U.K., presuda od 28. oktobra 1998, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-VIII, str. 3159, tačka 115). Tu se, između ostalog, zahtijeva da dođe do ’nekog oblika djelotvorne zvanične istrage kad neko bude nasilno ubijen’ (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, McKerr protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 4. maja 2001, tačka 111). Najbitniji cilj takve istrage ’je da se osigura djelotvorna implementacija domaćih zakona koji štite pravo na život’ (ibid.), a ta istraga mora biti djelotvorna u smislu da može da dovede ’[…] do identifikacije i kažnjavanja onih koji su za to odgovorni’, a tom obavezom se ne nameće ’ishod, već sredstvo’ (ibid., tačka 113). Pri ispitivanju da li su ove obaveze iz člana 2. ispoštovane, Sud je uzeo u obzir ne samo adekvatnost policijske istrage već i radnje organa gonjenja i sudova u relevantnom krivičnom postupku (vidi, npr., ibid., tač. 130-136)” (E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 50).
8. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo zagarantirano članom 2. Evropske konvencije, činjenicom da je njegov bliski rođak umro tokom izdržavanja zatvorske kazne, Ustavni sud podsjeća na stav Doma za ljudska prava u sličnom predmetu koji glasi: «Dom zapaža da postoji odavno uspostavljena jurisprudencija Evropskog suda za ljudska prava da Sud nalazi kršenje člana 2. Konvencije u predmetima koji se nađu pred njim a podnesu ih srodnici ubijenog lica zato što nije provedena djelotvorna istraga u vezi sa smrti tog lica (vidi, npr., Akdeniz, presuda od 31. maja 2001. ili McKerr, presuda od 4. maja 2001; E.M. i Š.T. protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu od 8. marta 2002. godine, CH/01/6979, tačka 61). U konkretnom slučaju, dakle, neophodno je ispitati da li su zatvorske vlasti učinile sve što je neophodno da, ako su znale u kakvom je fizičkom i mentalnom stanju apelant, preduzmu sve mjere da se zaštiti njegovo pravo na život. U tu svrhu Ustavni sud je zatražio zvaničan izvještaj od KPZ Sarajevo i Ministarstva pravde Federacije Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud naglašava da je obaveza preispitivanja pružene zaštite prava na život prema članu 2. Evropske konvencije pokrenuta kada je pojedinac umro u zatvoru. To pitanje mogu pokrenuti i rođaci umrlog (vidi Akdeniz protiv Turske, odluka od 31 maja 2001. godine). Pitanje koje se postavlja pred Ustavnim sudom jeste jesu li nadležni organi, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, preduzeli djelotvornu istragu propisanu zakonom kako bi utvrdili je li apelant nastradao zbog djelovanja faktora koji se mogu pripisati državi i, ako jeste, jesu li pokrenuli neophodan postupak protiv lica koja su izazvala taj ishod, kako bi ispunili pozitivnu obavezu zaštite prava na život prema članu 2. Evropske konvencije. Ova obaveza podrazumijeva određeno postupanje u skladu sa zakonom, a ne i rezultat, odnosno ishod postupka.
10. U izvještaju koji je KPZ Sarajevo dostavio Ustavnom sudu se navodi da je u ponovnom krivičnom postupku Naser Alisadeh Chorsi, po Rješenju Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj KŽ-II-371/02 od 16. septembra 2003. godine, boravio u pritvoru u ovoj zatvorskoj jedinici od 3. oktobra 2003. godine pa do svoje smrti 15. marta 2004. godine. U predmetnoj apelaciji je navedeno da je zbog dužine trajanja postupka došlo do destabilizacije fizičkog i psihičkog stanja preminulog, te da Uprava KPZ Sarajevo i Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) nisu preduzeli odgovarajuće mjere kako bi se skratilo trajanje postupka, pa je došlo do izljeva krvi u mozak koji je nastupio kao posljedica uzimanja prevelike doze tableta, a zbog čega je nastupila smrt. U izvještaju KPZ Sarajevo se navodi da ova ustanova nije mogla uticati na dužinu postupka jer je to izvan njene nadležnosti, s obzirom da je riječ o redovnom krivičnom postupku u kojem je imenovanom određen pritvor. S druge strane, imenovanom je za vrijeme trajanja pritvorske mjere pružena odgovarajuća medicinska zaštita što se može vidjeti iz priložene medicinske dokumentacije i izvještaja zatvorskog ljekara od 22. marta 2004. godine koji su dostavljeni Kantonalnom sudu. Imenovani je 17. februara 2004. godine nađen u komi u sobi u kojoj je boravio i odmah upućen u odgovarajuću bolnicu gdje je 15. marta 2004. godine i preminuo. O svemu ovome, a posebno o zdravstvenom stanju zatvorenika, KPZ Sarajevo je redovno obavještavao nadležni sud i druge državne organe. Iz nalaza zdravstvene ustanove se vidi da je pacijent dovezen u bolnicu zbog intoksikacije benzodiazepinima, dakle sam se doveo u teško stanje. U bolnici su ga posjećivali predstavnici raznih organizacija kao i predstavnici Iranske ambasade. U izvještaju se navodi da je apelant pokušao sebi oduzeti život, a da je smrt nastupila zbog izljeva krvi u mozak. Iz svega navedenog je vidljivo da njegovo zdravstveno stanje nije nastalo zbog nemara ili određenih aktivnosti državnih organa u tom pravcu da bi se, u smislu značenja Evropske konvencije, mogla konstituirati odgovornost države zbog povrede prava na život imenovanog. Naprotiv, državni organi su preduzimali sve potrebne mjere da se zatvoreniku pruži sva zaštita i briga koje su neophodne za vrijeme apelantovog boravka u zatvoru.
11. Ustavni sud naglašava da prva rečenica člana 2. Evropske konvencije zahtijeva da se država ne samo uzdrži od namjernog i nezakonitog oduzimanja života nego i da preduzme odgovarajuće korake da se spasu životi ugroženih pojedinaca koji su pod njenom jurisdikcijom. Ali to samo u slučaju da država zna da postoji određeni rizik (bolest i sl.) kod zatvorenika koji može ugroziti njegov život. Ne postoje nikakve naznake da je država, odnosno nadležne vlasti, aktivno doprinosila pogoršanju zdravstvenog stanja Nasera Alisadeha Corsia, niti da je bila svjesna nekih rizika po život imenovanog. Uzimajući u obzir sve teškoće sa kojima se država suočava kad se radi o obezbjeđenju adekvatnih uvjeta izdržavanja zatvorskih kazni, težište pozitivne obaveze države za zaštitu prava na život mora biti tumačeno tako da ne postavlja nemoguć i nesrazmjeran teret državi u pogledu te zaštite. U tom smislu, ne predstavlja svaki rizik po život za koji država ne zna zahtjev da se, u skladu sa Evropskom konvencijom, preduzmu operativne mjere za otklanjanje tog rizika (vidi UÇAR protiv Turske, aplikacija broj 52392/99 od 11. aprila 2006. godine). Nečija prikrivena bolest, sklonost nasilničkom ponašanju, sklonost konačno ka samopovređivanju moraju biti poznate prije izdržavanja kazne, a to ovdje nije slučaj. Imenovani je tek u zatvoru ispoljio ove rizike nakon kojih su preduzete određene mjere. Dakle, u konkretnom slučaju ne postoji ništa što pokazuje da su zatvorske vlasti propustile da provedu rutinsko nadgledanje zatvora i stanja zatvorenika. Ništa u ovom predmetu ne ukazuje da su zatvorske vlasti znale da postoji rizik za život zatvorenika i da ga je, prema tome, trebalo nadgledati više nego druge zatvorenike. Isto tako ništa nije ukazivalo da zatvorenik ima mentalne probleme koji mogu eskalirati do toga da uzima prevelike doze lijekova što će dovesti do zatvorenikove kome i, najzad, do njegove smrti. Konačno, zatvorske vlasti su hitno reagirale kad su se ti rizici ispoljili i pokazali, pa su ga uputili u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu. I najzad, sve ove činjenice ukazuju da srodnici imenovanog, dakle apelant, nisu naveli drukčije dokaze i navode koji opovrgavaju ove nalaze do kojih je došao Ustavni sud. S druge strane, apelant može eventualnu naknadu nematerijalne štete zbog smrti bliskog rođaka ostvarivati u redovnom sudskom postupku, ako smatra da postoje elementi odgovornosti države za rođakovu smrt.
12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu s članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović