Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2157/05 (M. F.)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2157/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2157/05, rješavajući apelaciju Murisa Fetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Murisa Fetića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-503/04 od 12. avgusta 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-2028/03 od 19. aprila 2004.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muris Fetić (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ramo Ajkić, advokat iz Zenice, podnio je 20. oktobra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-503/04 od 12. avgusta 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2028/03 od 19. aprila 2004. godine. Apelant je 18. novembra 2005. godine dostavio dopunu apelacije.
2. Općinski sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je djelimičnom presudom, broj P-299/03 od 16. septembra 2003. godine, poništio rješenje Ministarstva unutrašnjih poslova, Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), broj 08-04/1-2-34-5-5692-5/03 od 29. januara 2003. godine, prema kojem je apelantu, raspoređenom na poslove i zadatke radnog mjesta komandira Policijskog odjeljenja «Željeznička stanica», Policijska stanica «Centar», Policijska uprava Zenica, prestao radni odnos sa 21. januarom 2003. godine, zbog oduzimanja ovlaštenja za vršenje policijske dužnosti od strane IPTF Komesara. Navedenom presudom je poništeno i rješenje tuženog, broj 08-04/1-2-34-5-5692-7/03 od 17. februara 2003. godine, kojim je odbijen prigovor apelanta podnesen protiv rješenja, broj 08-04/1-2-34-5-5692-5/03 od 29. januara 2003. godine i potvrđeno rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta.
3. Protiv navedene presude tuženi je izjavio žalbu povodom koje je Kantonalni sud donio presudu, broj Gž-2028/03 od 19. aprila 2004. godine, kojom je žalba usvojena, prvostepena presuda preinačena tako da je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je odlučio da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, jer jer apelantu odlukom IPTF-a zabranjen rad u policiji. Kantonalni sud je naveo da je primjena odredbi Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH u suprotnosti sa članom 138. navedenog zakona kojim je regulisano da će se odredbe tog zakona primjenjivati ako kantonalnim zakonom nije drugačije određeno. Sud je naveo da je konkretnom slučaju kao lex specialis trebalo primjeniti član 63. stav 1. tačka 4. Zakona o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona kojim je regulisano da radni odnos službenom licu prestaje ako mu je odlukom IPTF-a zabranjen rad u policiji.
4. Protiv drugostepene presude apelant je Ustavnom sudu prethodno podnio apelacije 27. maja i 6. jula 2004. godine, te je Ustavni sud odlukom o dopustivosti, broj AP-388/04 od 14. oktobra 2004. godine, navedene apelacije odbacio kao nedopuštene, jer su bile preuranjene, obzirom da je apelant protiv drugostepene presude izjavio reviziju o kojoj u momentu odlučivanja Ustavnog suda o apelacijama još nije bilo odlučeno.
5. Apelantovu reviziju podnesenu protiv drugostepene presude Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-503/04 od 12. avgusta 2005. godine, odbacio kao nedopuštenu.
6. Nakon toga, apelant je podnio novu apelaciju Ustavnom sudu navodeći da mu je presudom Kantonalnog suda, broj Gž-2028/03 od 19. aprila 2004. godine povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ovu povredu apelant vidi u tome što je Kantonalni sud u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno primjenio materijalno pravo. Apelant ističe da se ne može primijeniti Zakon o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona kao lex specialis u odnosu na prestanak radnog odnosa ovlaštenim službenim osobama jer navedeni kantonalni propis ne reguliše statusni radni odnos i način prestanka radnog odnosa u organima uprave. Dakle, smatra da su rješenja o prestanku radnog odnosa nezakonita i diskriminirajuća jer je očigledno da njemu radni odnos nije prestao u skladu sa Zakonom o unutrašnjim poslovima Federacije BiH.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1. Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
9. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelanti dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Odluka kojom je efektivan pravni lijek odbačen iz razloga što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtijeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje zakonskih uvjeta i sl.), ne može se smatrati konačnom. S druge strane, korištenje neefektivnog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana za podnošenje apelacije Ustavnom sudu (vidi odluku Ustavnog suda, broj U- 12/01, od 5. maja 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02).
10. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je rješenjem, broj Rev-503/04 od 12. avgusta 2005. godine, odbacio reviziju apelanta izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž- 2028/03 od 19. aprila 2004. godine. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda, broj Gž-2028/03 od 19. aprila 2004. godine, protiv koje je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu 27. maja i 6. jula 2004. godine, odnosno u roku za podnošenje apelacije predviđenim članom 15. stav 3. tada važećeg Poslovnika Ustavnog suda. Ustavni sud je navedene apelacije odlukom, broj AP-488/04 od 14. oktobra 2004. godine, odbacio kao preuranjene jer je u momentu odlučivanja Ustavnog suda postupak po reviziji bio još uvijek u toku. S obzirom da je Vrhovni sud rješenjem, broj Rev-503/04 od 12. avgusta 2005. godine, odlučio povodom apelantove revizije protiv presude Kantonalnog suda, broj Gž-2028/03 od 19. aprila 2004. godine, te da je nakon donošenja odluke Vrhovnog suda apelant podnio novu apelaciju, Ustavni sud smatra da su se stekli uslovi za razmatranje predmetne apelacije kojom se osporava presuda Kantonalnog suda u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U konkretnom slučaju, apelant se žali na diskriminaciju zbog pogrešne primjene materijalnog prava od strane Kantonalnog suda. Ustavni sud konstatuje da je Kantonalni sud utvrdio da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo jer se na predmetni slučaj umjesto odredbe člana 138. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, kao lex specialis trebao primjeniti Zakon o unutrašnjim poslovima Zeničko-dobojskog kantona, u kojem je u članu 63. stav 1. tačka 4. propisano da radni odnos službenom licu prestaje ako mu je odlukom IPTF-a zabranjen rad u policiji. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju način na koji je Kantonalni sud primjenio materijalno pravo i tumačio pozitivno-pravne propise ne može smatrati proizvoljnim. Ustavni sud podsjeća da je u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. zagarantovano je pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
13. Međutim, u konkretnom slučaju apelant osim svojih paušalnih navoda Ustavnom sudu nije dostavlio niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je on u predmetnom postupku bio diskriminisan. Navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju u vezi sa predmetnim sudskim postupkom.
14. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koju se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa povredom apelantovog prava na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovanu, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović