Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2388/05 (N. i E. K.)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2388/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2388/05, rješavajući apelaciju Naile i Edina Komića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Naile i Edina Komića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću, broj Kž-173/04 od 17. oktobra 2005. godine i presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi, broj K-19/04 od 8. septembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Naila i Edin Komić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bosanske Krupe, koje zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 21. novembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Kž-173/04 od 17. oktobra 2005. godine i presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj K-19/04 od 8. septembra 2004. godine. Apelanti su 13. marta 2006. godine dostavili dopunu apelacije.

2. Općinski sud je presudom, broj K-19/04 od 8. septembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Kž-173/04 od 17. oktobra 2005. godine, oglasio krivim apelante zbog krivičnog djela oštećenja tuđe stvari iz člana 281. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te im je izrečena novčana kazna u iznosu od po 200,00 KM, koju su dužni platiti u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude. Apelanti su također obavezani da na ime troškova krivičnog postupka slodarno plate iznos od 150,00 KM u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

3. Iz presude prvostepenog suda proizilazi da je sud u toku postupka izveo dokaze saslušanjem svjedoka, čitanjem ranije datih iskaza svjedoka i uvidom u materijalne dokaze u spisu, te na osnovu izvedenih dokaza cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi utvrdio činjenično stanje. Prvostepeni sud je naveo da iz utvrđenih činjenica proizilazi nedvosmisleni zaključak da su apelanti uklanjanjem stolarije, podova, vodo i elektroinstalacija, te oštećenjem podova i zidova oštetili stan koji nije njihovo vlasništvo i koji im je dat na privremeno korištenje, na koji način su ga učinili neupotrebljivim bez popravki, a u odnosu na stanje koje su zatekli prilikom useljenja. Sud je naveo da su apelanti bili dužni u smislu rješenja o dodjeli stana na korištenje vratiti ga u stanju kakav je bio prilikom useljenja. Sud je smatrao da su apelanti bili svjesni i potpuno su znali da izvaljivanjem štokova, čupanjem instalacija i začepljenjem odvoda oštećuju tuđu stvar i pristali su na isto. Zbog toga je sud našao da se u takvim radnjama apelanata u cjelosti stiču elementi krivičnog djela oštećenja tuđe stvari iz člana 281. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine.

4. Prvostepeni sud je naveo da je tužilaštvo apelantima stavilo na teret izvršenje krivičnog djela oštećenja tuđe stvari iz člana 281. stav 1 u sticaju sa krivičnim djelom samovlašća iz člana 345. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Međutim sud je našao da se utvrđenim i opisanim radnjama stiču samo obilježja krivičnog djela oštećenja tuđe stvari iz člana 281. stav 1 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te da se u navedenim radnjma ne očituju elementi krivičnog djela samovlašća iz člana 345. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, te im navedeno krivično djelo nije stavljeno na teret.

5. Drugostepeni sud je našao da je prvostepeni sud cijenio svaki dokaz ponaosob i u njihovoj međusobnoj vezi kako je to predviđeno odredbom člana 342. stav 2. Zakona o krivičnom postupku, te za svoje tvrdnje dao valjane razloge koje je prihvatio i drugostepeni sud. Drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice koje su bile značajne da bi se na zakonit način riješio predmetni slučaj, a prije svega da su apelanti bili privremeni korisnici predmetnog stana, te da su dobili rješenje nadležne Službe općine Bosanska Krupa da se isele iz stana, kao i da su prilikom iseljena oštetili odnosno učinili neupotrebljive predmete u stanu. Sud je naveo da je zbog toga bespredmetna tvrdnja branioca apelanata da još uvijek nije utvrđeno ko je vlasnik predmetnog stana odnosno nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, jer su apelanti radnje koje im se stavljaju na teret preduzeli u trenutku kada su bili prisiljeni da se isele iz stana i kada su znali da stan ne pripada njima.

6. Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti ističu da sud u postupku koji je okončan osporenom presudom nije pravilno cijenio provedene dokaze, a na što su oni žalbom ukazivali. Smatraju da sud nije cijenio dokaze kojim se potvrđuje da su apelanti u predmetni stan, koji je bio potpuno oštećen, uselili na osnovu sporazuma sa nosiocem stanarskog prava Viktorijom Jajčević sa kojom su kasnije zaključili predugovor o kupoprodaji navedenog stana, te da su u otklanjanju oštećenja uložili znatna materijalna sredstva izvodeći građevinske radove u cilju popravke navedenog stana. Smatraju da su radnjom za koju su proglašeni krivima ustvari samo demontirali dio vlastitog materijala dok je pretežni dio ugrađenih radova ostao u navedenom stanu čime nisu oštetili tuđu stvar već svoju imovinu odvojili od stana, a za «razliku» podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv Reufa Brke, radi isplate vrijednosti uloženih sredstava. U dopuni apelacije apelanti su obavijestili Ustavni sud da je okončan parnični postupak, koji se vodio po tužbi Vikorije Jajčević protiv Reufa Brko, te utvrđeno da on nema stanarsko pravo na predmetnom stanu. Stoga apelanti smatraju da se radi o njihovoj imovini, te da je sud postupao pristrasno cijeneći provedene dokaze u pogledu navedene činjenice.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni su konstatuje da iz navoda apelanata proizilazi da se oni žale na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, navodeći da sud u predmetnom krivičnom postupku nije pravilno cijenio provedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud navodi da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi poklanjaju povjerenje dokazima jedne strane u postupku na osnovu sudačke slobodne procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

10. Ustavni sud ima zadatak da procijeni da li je postupak, kao cjelina, bio pravedan i da li je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud je ocijenio da procjena dokaza prvostepenog suda u konkretnom slučaju, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak. Sudovi su dali jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju svojih presuda.

11. Naime, prvostepeni sud je utvrdio činjenično stanje na osnovu provedenih dokaza cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da su apelanti uklanjanjem kompletne stolarije, podova, vodo i elektroinstalacija, te oštećenjem podova i zidova oštetili stan koji nije njihovo vlasništvo. Sud je zaključio da su apelanti pri tome bili svjesni i potpuno su znali da izvaljivanjem štokova, čupanjem instalacija i začepljenjem odvoda oštećuju tuđu stvar i da su pristali na to. Stoga je sud našao da su se u navedenim radnjama apelanata stekli elementi krivičnog djela oštećenja tuđe stvari iz člana 281. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine. Navedeno je potvrdio drugostepeni sud.

12. Ustavni sud smatra da je apelantima bilo omogućeno da učestvuju u predmetnom krivičnom postupku, te se iz navoda apelacije, kao i priložene dokumentacije, ne može zaključiti da su u krivičnom postupku koji je okončan osporenom presudom povrijeđena ustavna prava apelanata. Sudovi su prilikom donošenja presuda primijenili važeće procesne i materijalne propise. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ne može se zaključiti da je primjena tih propisa bila proizvoljna ili diskriminacijska.

13. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se pozivaju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2388/05 (N. i E. K.) | Sudska praksa | Aktio