Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2602/05 (R. i V. S.)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2602/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2602/05, rješavajući apelaciju Rešada i Vahide Salihović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rešada Salihovića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj Ž-492/05 od 27. februara 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci, broj Rs-317/98 od 22. jula 2005. godine, zato što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rešada Salihovića podnesena u vezi dodjele vaučera po osnovu radne obaveze i oduzimanja fotografske radnje i opreme u radnji, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahide Salihović podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci, broj Ž-13/03 od 14. decembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci, broj Rs-87/98 od 30. avgusta 2002. godine, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Rešad Salihović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 19. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Ž-492/05 od 27. februara 2005. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-317/98 od 22. jula 2005. godine, te u vezi dodjele vaučera po osnovu radne obaveze i radi oduzimanja fotografske radnje i opreme u radnji.
2. Vahida Salihović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Rešad Salihović podnijela je 19. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda, broj Ž-13/03 od 14. decembra 2005. godine i rješenja Osnovnog suda, broj Rs-87/98 od 30. avgusta 2002. godine.
Činjenice u vezi apelacije Rešada Salihovića
a) sudski postupak
3. Rješenjem Osnovnog suda, broj RS-317/98 od 22. jula 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj Ž-492/05 od 27. februara 2006. godine, apelantova tužba podnesena sudu 15. oktobra 1998. godine protiv tuženih Centra Vojnih škola «Rajko Balać» Banjaluka i Republike Srpske, Vojske Republike Srpske, radi povratka na posao, odbačena je kao nedozvoljena.
4. Protiv drugostepenog rješenja apelant je 25. aprila 2006. godine izjavio reviziju po kojoj Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) još uvijek nije donio odluku. Kao vrijednost predmetnog spora apelant je u reviziji naveo iznos od 50.000 KM.
b) dodjela vaučera
5. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju proizilazi da je Sektor za platni promet 10. jula 2000. godine apelantu izdao kontrolni izvod sa jedinstvenog privatizacijskog računa apelanta iz kojeg proizilazi je on kao pripadnik radne obaveze bio angažovan 11 mjeseci na radnoj obavezi, te da je ukupno ostvario 26 vaučera.
6. Iz potvrde o prijemu pošiljke proizilazi da se apelant 18. avgusta 2001. godine obraćao Ministarstvu odbrane Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane).
c) oduzimanje fotografske radnje i opreme u radnji
7. Iz dokumentacije priložene uz apelaciju proizilazi da je rješenjem Opštinskog sekretarijata za privredu, opštine Banjaluka, broj 03-351-2811/92 od 2. decembra 1992. godine apelantu odobreno da može osnovati samostalnu radnju, čije je sjedište u Banjaluci u ulici Masleše- Zanatski centar bb, te da je ime pod kojim će radnja glasiti Samostalna radnja «Foto Jakić» s predmetom poslovanja fotografska djelatnost, vlasnik Rešad Salihović.
8. Iz zapisnika Opštinske uprave za geodetske poslove, katastar nekretnina i imovinsko pravne poslove, Sektor za imovinsko-pravne poslove, opštine Banjaluka proizilazi da je apelant 12. maja 1993. godine predao predmetni poslovni prostor novom korisniku.
Činjenice u vezi apelacije Vahide Salihović
9. Rješenjem Osnovnog suda, broj Rs-87/98 od 30. avgusta 2002. godine, odbačena je kao nedozvoljena apelanticina tužba koja je bila podnesena protiv Osnovne škole «Miloš Dujić» iz Čelinca, radi zaštite prava iz radnog odnosa.
10. Po žalbi apelantice protiv prvostepenog rješenja, a po službenoj dužnosti, Okružni sud je donio rješenje, broj Ž-13/03 od 14. decembra 2005. godine, kojim je prvostepeno rješenje preinačio tako što se apelanticina tužba u predmetnoj pravnoj stvari umjesto zbog nedozvoljenosti, odbacuje zbog neblagovremenosti.
11. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je izjavila reviziju 9. marta 2006. godine povodom koje Vrhovni sud još uvijek nije donio odluku.
12. Apelanti navode povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelanti se žale da im je radni odnos prestao iz razloga jer su pripadnici nesrpskog stanovništva u Republici Srpskoj.
13. Apelant Rešad Salihović također navodi da mu je Ministarstvo odbrane izdalo potvrdu o dodjeli vaučera kojom prilikom mu je za tri godine «prisilnog rada» odnosno za radnu obavezu «kako su to ovdje zvali» priznato samo 11 mjeseci. Navodi da iako se zbog pogrešnog obračuna vaučera obraćao Ministarstvu odbrane odgovor nikada nije dobio.
14. Nadalje apelant ističe da je u fotografskoj radnji «Foto Jukić» u Banjaluci, u kojoj je nastavio svoju radnu obavezu, posjedovao jednu trećinu vlasništva odnosno vlasništvo u opremanju radnje. Ističe da mu je nakon pet mjeseci radne obaveze u svojoj radnji navedena radnja oduzeta i dodjeljena porodici poginulog srpskog borca, te da je on ostao bez opreme za koju je uložio cjelokupnu tridesetogodišnju ušteđevinu. Navodi da mu oprema nije ni do danas vraćena jer sadašnji gradonačelnik ne želi o tome razgovarati iako mu je opština pod prijetnjom oružja ipak izdala rješenje o oduzimanju radnje. Navodi da su osim navedenog rješenja uništeni svi tragovi o penzijskom i zdravstvenom osiguranju kao i oduzimanje novca sa žiro računa.
Preuranjenost apelacije
15. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;»
U odnosu na apelanta Rešada Salihagića
16. Ustavni sud konstatuje da se, prema odredbama člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, apelacija može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
17. U odnosu na apelantove navode u vezi sa sudskim postupkom u vezi prestanka njegovog radnog odnosa u kojem su donesene osporene odluke postupak o predmetu apelacije, nakon izjavljene revizije je u toku pred Vrhovnim sudom, koji još uvijek nije donio odluku, pa slijedi da je predmetna apelacija u ovom dijelu preuranjena.
U odnosu na apelanticu Vahidu Salihović
18. U odnosu na navode iz apelacije u vezi prestanka radnog odnosa apelantice u vezi čega je apelantica vodila sudski postupak u kojem su donesene osporene odluke Ustavni sud konstatuje da je postupak o predmetu apelacije, nakon izjavljene revizije u toku pred Vrhovnim sudom, koji još nije donio odluku o reviziji.
19. Član 237. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», broj 58/03) glasi: «Član 237. (1)Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude. (2)Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka. (3)Izuzetno, Vrhovni sud Republika Srpske može dozvoliti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.»
20. Prema praksi Ustavnog suda revizija je, u slučaju kada su ispunjeni uslovi dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, djelotvoran pravni lijek, koji su apelanti dužni iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Apelanti odlučuju koji će pravni lijek koristiti, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. U interesu ostvarivanja prava apelanata je da se iscrpe sve mogućnosti odlučivanja pred redovnim sudovima, u skladu sa pozitivnim propisima. Obzirom na izuzetak predviđen u članu 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, prema kojem Vrhovni sud može dopustiti reviziju u svim predmetima, Ustavni sud bi donošenjem svoje odluke prije donošenja odluke Vrhovnog suda o izjavljenoj reviziji prejudicirao ovo pitanje. Zbog toga je u konkretnom slučaju, apelacija u ovom dijelu preuranjena, jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji. Nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, apelantica ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužna na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
Neiscrpljivanje pravnih lijekova
21. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu;»
22. Ustavni sud konstatuje da prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
23. U odnosu na navode apelanta Rešada Salihagića u vezi nezakonitosti u pogledu dobijanja vaučera po osnovu njegove radne obaveze apelant navodi da se u vezi dodjele vaučera obratio Ministarstvu odbrane, ali da nije nikada dobio odgovor. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, nakon što o zahtjevu apelanta nije riješeno u roku propisanom Zakonom o opštem upravnom postupku, apelant mogao podnijeti žalbu, kako to predviđa odredba člana 216. stav 3. navedenog zakona. Apelant nije Ustavnom sudu dokazao da je koristio ovaj pravni lijek. Prema tome, apelant u ovom dijelu nije ispunio uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se stoga predmetna apelacija u ovom dijelu ne može razmatrati.
24. U odnosu na navode apelanta Rešada Salihagića u vezi nezakonitog oduzimanja fotografske radnje i nevraćanja njegove opreme koju je uložio u radnju Ustavni sud konstatuje da apelant nije dokazao da je u cilju zaštite svojih imovinskih prava pokretao redovan sudski postupak i dobio konačnu odluku koja bi mogla biti predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom. Stoga apelant ni u ovom dijelu nije ispunio uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se stoga predmetna apelacija ni u ovom dijelu ne može razmatrati.
25. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 14. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović