Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2681/05 (S. F.)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2681/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2681/05, rješavajući apelaciju Sejde Frljanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sejde Frljanovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-805/04 od 15. novembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-230/04 od 29. jula 2004. godine i presude Općinskog suda u Lukavcu broj P-13/03 od 12. decembra 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sejdo Frljanović (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 29. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-805/04 od 15. novembra 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-230/04 od 29. jula 2004. godine i presude Općinskog suda u Lukavcu (u daljem tekstu: Općinski sud) broj P-13/03 od 12. decembra 2003. godine.

2. Pred Općinskim sudom, u predmetu broj P-17/00 od 18. januara 2000. godine, apelant je kao tužitelj zaključio sudsku nagodbu sa Rudnicima uglja Kreka Đurđevik kao tuženim, prema kojoj je tuženi dužan apelantu, na ime naknade totalne materijalne štete za zemljište, kuću i zgradu, isplatiti ukupan iznos od 186.234 KM u roku od 30 dana od dana zaključenja sudske nagodbe, s tim što je u tekstu nagodbe naglašeno kako apelant pristaje da se navedena novčana isplata izvrši u isporukama uglja te da se apelant odriče potraživanja kamata na utvrđeni novčani iznos.

3. Tuženi je izvršio svoju obavezu iz sudske nagodbe, te apelantu isporučio količine uglja u navedenoj novčanoj protuvrijednosti, s tim da je u tome kasnio oko tri godine. Zbog toga je apelant podnio tužbu protiv tuženog zahtijevajući da mu isplati zakonske zatezne kamate u iznosu od 25.030,20 KM zbog kašnjenja u isporuci uglja i nepoštivanja rokova iz pomenute sudske nagodbe. Osporenim presudama redovni sudovi su odbili apelanta sa postavljenim tužbenim zahtijevom. Obrazloženje glasi da je apelant slobodnom voljom zaključivši sudsku nagodbu pristao da se prvobitno novčana obaveza tuženog pretvori u nenovčanu obavezu, koja će se izvršiti isporukom uglja u vrijednosti od 186.234 KM. Zatezna kamata, koju apelant traži, se u smislu člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list Republike BiH“, br. 2/92 i 13/93) dodijeljuje isključivo u slučaju zadocnjenja u ispunjenju novčane obaveze. Obzirom da se ovdje radi o nenovčanoj obavezi apelant svoj tužbeni zahtjev nije mogao postaviti tako da traži zateznu kamatu na novčana potraživanja iz člana 277. stav

1. Zakona o obligacionim odnosima. Apelant je mogao podnijeti tužbu radi naknade štete koju je pretrpio zbog toga što je tuženi zakasnio u ispunjenju svoje nenovčane obaveze na koju je pristao zaključivši sudsku nagodbu, međutim apelant to nije uradio te je stoga njegov tužbeni zahtjev valjalo odbiti.

4. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da ima pravo na isplatu zakonske zatezne kamate, jer je tuženi zakasnio skoro tri godine sa ispunjenjem obaveze na koju je pristao potpisivanjem sudske nagodbe.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Apelant je zaključenjem sudske nagodbe 18. januara 2000. godine pristao da se novčana obaveza tuženog na naknadu štete u ukupnom iznosu od 186.234 KM, pretvori u nenovčanu obavezu tuženog koju će on izvršiti tako što će apelantu isporučiti određene količine uglja u vrijednosti od 186.234 KM. Dakle, zaključenjem sudske nagodbe novčana obaveza tuženog pretvorena je u nenovčanu obavezu, gdje u slučaju docnje dužnika u ispunjenju nije moguće tražiti zakonsku zateznu kamatu u smislu člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Apelant je mogao tražiti naknadu štete koju je eventualno pretrpio zbog toga što je tuženi zakasnio sa ispunjenjem nenovčane obaveze, međutim apelant to nije uradio, već je tražio da sud obaveže tuženog na isplatu zakonske zatezne kamate kao da se radi o novčanom potraživanju, što su redovni sudovi morali odbiti temeljem člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Stoga, Ustavni sud smatra da apelacija očigledno ne nudi činjenice koje predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2681/05 (S. F.) | Sudska praksa | Aktio