Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2493/05 (D. M.)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2493/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2493/05, rješavajući apelaciju Dragomira Mučibabića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragomira Mučibabića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Kž- 145/04 od 6. oktobra 2005. godine, i presude Okružnog suda u Trebinju, broj K-1/04 od 15. septembra 2004. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragomir Mučibabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Berkovića, podnio je, 25. oktobra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-145/04 od 6. oktobra 2005. godine, i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj K- 1/04 od 15. septembra 2004. godine.
2. U ponovljenom postupku Okružni sud je presudom, broj K-1/04 od 15. septembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Kž-145/04 od 6. oktobra 2005. godine, apelanta oglasio krivim što je, 25. februara 2003. godine, oko 12,30 časova u selu Donja Trusina, općina Berkovići, u blizini štale Nikole Rupara, uzeo jedan drveni kolac dužine 1,11 metara prečnika 8 cm i više puta udario Nikolu Rupara po raznim djelovima tjela, u namjeri da ga liši života, kojom prilikom mu je nanio povrede koje su teške prirode, dakle pokušao je drugoga da liši života, čime je izvršio krivično djelo ubistva u pokušaju iz čl. 127. stav 1.KZRS, u vezi sa članom
20. KZ RS, pa ga je osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju kaznu mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 26. februara 2003. godine do 11. marta 2003. godine.
3. U obrazloženju presude Vrhovni sud navodi da je prvostepeni sud izvedene dokaze cjenio sa potrebnom pažnjom, pojedinačno i u međusobnoj vezi, i o njihovoj prihvatljivosti dao jasne i određene razloge ali i o onim dokazima koje nije prihvatio i čije je izvođenje odbio. Vrhovni sud nalazi da je prvostepeni sud utvrdio mjesto susreta apelanta i oštećenog i okolnost nanošenja povrede, pravilno se opredijelio za prihvatanje iskaza oštećenog dovodeći ga u vezu sa ostalim dokazima i dajući za to potpune razloge, smatrajući da nema suprotnosti između izreke presude i dokaza na kojima se ona zasniva. Dalje, Vrhovni sud ističe da je prvostepeni sud o svim odlučnim činjenicama, koje je pravilno i potpuno utvrdio, dao jasne i određene i potpune razloge, te su žalbeni prigovori upućeni na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, bez osnova. Na kraju sud zaključuje da je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primjenio krivični zakon i radnje apelanta kvalifikovao kao krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 127. stav 1. u vezi sa članom 20 KZ RS oglašavajući ga za to djelo krivim.
4. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencuija) zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno ocjenili izvedene dokaze te izveli pogrešan zaključak i oglasili ga krivim. Apelant dalje smatra da se pravilnom ocjenom dokaza jasno može vidjeti da je mjesto dešavanja bilo u blizini kuće Nikole Rupara - oštećenog i da je to bila odlučna činjenica kod ocjene osnovnog pitanja da li je krivično djelo koje se apelantu stavlja na teret, učinjeno u nužnoj odbrani. Apelant također smatra da je sud trebao prihvatiti prijedlog da se pročita peticija 123 mještana sela Donje Trusine i zapisnik sa sjednice SO Berković, jer se svakoj strani u postupku mora dati razumna prilika da prezentira svoj slučaj uključujući i svoje dokaze. Na kraju apelant navodi da sama sudska odluka ostavlja utisak da je kriv, a da predhodno nije dokazana njegova krivica na osnovu zakona, jer mu nije pružena prilika da se brani. Predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporene odluke i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava
7. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio krivični postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
8. Apelant smatra da su redovni sudovi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno ocjenili izvedene dokaze te izveli pogrešan zaključak i oglasili ga krivim. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. Apelant je nakon podnesene optužnice od strane tužioca i nakon provedenog postupka pravosnažno oglašen krivim, zbog krivičnog dijela ubistva u pokušaju iz člana 127. stav 1. KZ RS («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 22/00 i 45/01), i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Ustavni sud zapaža da se apelant u toku postupka a i u navodima apelacije pozivao na institut nužne odbrane, smatrajući da je nepravilnom ocjenom dokaza utvrđeno da krivično djelo koje mu se stavlja na teret nije počinio u nužnoj odbrani. Ustavni sud primjećuje da je na tu okolnost prvostepeni sud proveo dokaze, saslušao svjedoke, proveo niz vještačenja po vještacima medicinske struke i imajući u vidu činjenice koje se odnose na sagledavanje odnosa između apelanta i oštećenog, njihovu ličnost i fizičke karakteristike, te cijeneći vrijeme mjesto i ambijent događaja, utvrdio da se odbrani apelanta ne može pokloniti vjera niti je prema njemu bilo napada upućenog od strane oštećenog. U tom pravcu Okružni sud navodi: »[...]ako ne postoji stanje nužne odbrane na strani okrivljenog, onda logično, ne postavlja se pitanje ni njenog prekoračenja na čemu odbrana istrajava. Ona nije ponudila niti jedan dokaz u potporu svoje teze iz koje bi se vidjelo da je kritične prilike bio ugrožen život okrivljenog od strane oštećenog, a posebno, što ni on sam ne osporava činjenicu da je oštećeni kritične prilike bio goloruk.» Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca. Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, prema članu 15. Zakona o krivičnom postupku RS, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza, nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
10. U vezi sa prigovorom apelanta. koji se tiče odbijanja prvostepenog suda da pročita peticiju mještana i zapisnik sa sjednice SO Berković, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju, prema kojoj član 6. stav 3. (d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bile relevantne za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-628/04 od 12. aprila 2005. godine). U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant nije, u konkretnom slučaju, dostavio bilo kakav dokaz kojim bi dokazao da je prvostepeni sud proizvoljno odbio njegov prijedlog za saslušanje svjedoka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na takvu proizvoljnost ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Naprotiv, iz prvostepene presude proizilazi da je apelant imao i koristio mogućnost da izvodi svoje dokaze na isti način kao i tužilaštvo, kao i da ispituje dokaze optužbe. Prvostepeni sud je obrazložio zbog čega nije izveo određene dokaze, pa tako i zašto je odbijen prijedlog da pročita peticiju mještana i zapisnik sa sjednice SO Berković. Ustavni sud smatra da je obrazloženje suda u vezi s tim detaljno i logično i ne ostavlja nikakav utisak proizvoljnosti.
11. Apelant je također naveo da je došlo do povrede principa presumpcije nevinosti, kao elementa prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da se ovaj navod apelanta tiče specijalnog aspekta općeg koncepta «pravičnog suđenja» u krivičnim predmetima. Najvažniji aspekt presumpcije nevinosti tiče se osnova presude, što je tijesno povezano sa zahtjevom da sud bude nepristran. U krivičnom postupku sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može ga osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip presumpcije nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužiteljstvu, te da se ima primijeniti princip in dubio pro reo, dakle da i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora ići u prilog optuženog (vidi Evropski sud za ljudska prava, ranije citirana presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). Ustavni sud također podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava definirao da je princip presumpcije nevinosti prekršen i ako «optuženom nije prethodno bila dokazana krivica u skladu sa zakonom i, što je bitno, ako mu nije pružena prilika da koristi svoje pravo na odbranu, a sudska odluka koja se njega tiče odražava stav da je on kriv» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Minelli protiv Švicarske, presuda od 25. marta 1983. godine, serija A broj 62, stav 37).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ne dovodi u pitanje zakonitost provedenih dokaza, nego način na koji su ih ocijenili sudovi i, na osnovu toga, primjenu pozitivnih propisa, što je Ustavni sud već raspravio u ovoj odluci. Osim toga, apelant ničim ne dovodi u pitanje nepristranost sudova u krivičnom postupku koji je vođen ili mogućnost korištenja prava na odbranu, kao ni primjenu nekog drugog elementa presumpcije nevinosti, a pobijane presude nisu kontradiktorne na način koji bi doveo u pitanje primjenu ovog principa. Kako nema ni drugih elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretirani na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji prima facie ukazuju da je došlo do kršenja člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
13. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović