Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2175/05 (B. O.)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2175/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2175/05, rješavajući apelaciju Biljane Ostojić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Biljane Ostojić, podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj Už-20/05 od 15. septembra 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj U-73/04 od 25. februara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Biljana Ostojić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, podnijela je 24. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine(u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj Už-20/05 od 15. septembra 2005. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj U-73/04 od 25. februara 2005. godine.

2. Osporenom presudom Osnovnog suda, koja je potvrđena presudom Apelacionog suda, odbijena je tužba apelantice protiv Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine - Apelacione komisije Vlade BD BiH (u daljnjem tekstu: tuženi), radi poništenja akta broj 11-372-000171/04-AP-507/04 od 2. novembra 2004. godine i rješenja Odjela za raseljene osobe, izbjeglice i stambena pitanja Vlade BD BiH (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ tuženog), broj 11-372-000171/04 od 28. septembra 2004. godine.

3. Rješenjem prvostepenog organa tuženog, broj 11-372-000171/04 od 28. septembra 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem tuženog, broj 11-372-000171/04-AP-507/04 od 2. novembra 2004. godine, odbijen je zahtjev apelantice za prenos stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Brčkom, u ulici Bijeljinska broj 11 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), sa umrle majke Mare Trivunović na njeno ime. Zahtjev apelantice je odbijen zato što nije uspjela dokazati da je bila članica porodičnog domaćinstva svoje majke. Na temelju podataka u spisu, sudovi su utvrdili da apelantica nije trajno živjela i stanovala kao članica porodičnog domaćinstva svoje majke od 1980. godine, kada se nakon udaje nastanila u Vranju, a potom Beogradu. Apelantica je ponovo prijavila prebivalište na adresi predmetnog stana 30. septembra 2002. godine, dakle neposredno prije smrti svoje majke, koja je umrla 15. oktobra 2002. godine. Utvrđeno je također da je apelantica i dalje zaposlenica preduzeća «Smart trade» d.o.o. Beograd, gdje ostvaruje sva prava po osnovu radnog odnosa, s tim što apelantica za potrebe tog preduzeća obavlja poslove trgovačkog putnika na teritoriji BiH, na osnovu ugovora o poslovno tehničkoj saradnji zaključenog između «Smart trade» d.o.o. Beograd i «BMD Sock DC» Brčko. Također je utvrđeno da preostali članovi njezine porodice i dalje žive u Beogradu. Nasuprot navodima apelantice, sudovi su utvrdili da namjera trajnog življenja i stanovanja apelantice i njene majke ne proizilazi ni iz ugovora o doživotnom izdržavanju koji su one zaključile 28. maja 2002. godine, pod brojem R-121/02 kod Osnovnog suda. Naime, ovim ugovorom nije ugovorena trajna zajednica života između apelantice i njene majke, nego je u istom ugovoru definisano da će apelantica povremeno dolaziti svojoj majci, da bi ispunjavala obaveze koje je istim ugovorom prema njoj preuzela. Slijedom iznesenog, sudovi su ocijenili da nisu ispunjeni potrebni uvjeti da bi se apelantica mogla smatrati članicom porodičnog domaćinstva svoje majke u smislu odredbe člana 6. Zakona o stambenim odnosima, („Službeni list Socijalističke Republike BiH“, br. 14/84, 12/87, 36/89), tako da je utvrđeno da apelantici, u smislu odredbe 21. stav 2. navedenog Zakona, ne pripada pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana nakon smrti nositeljice stanarskog prava.

4. Apelantica tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na poštivanje doma i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3. f) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantica vidi, pretežno, u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, koje se tiče ključne činjenice – da li je apelantica bila članica porodičnog domaćinstva svoje majke. Apelantica navodi da je došla u Brčko iz dva razloga, a to su zaposlenje i mogućnost staranja i brige oko bolesne i stare majke. Tog trenutka je, po ocjeni apelantice, uspostavljena zajednica života i stanovanja između njih dvije i trajala je neprekidno do smrti nositeljice stanarskog prava, što je nepredvidiva i objektivna okolnost. Aapelantica smatra da je u ovom slučaju najrelevantnija namjera trajnog življenja, a ne dužina zajedničkog života u istom porodičnom domaćinstvu. Stoga smatra da sudovi nisu utvrđivali postojanje zajednice života na osnovu svih raspoloživih dokaza, nego su pro formae potvrdili rješenja upravnih organa, čime su povrijedili njena ustavna prava na dom i slobodu kretanja i prebivališta.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. U konkretnom slučaju, apelantica povredu prava na poštivanje doma vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama, koje se odnose na njen status članice porodičnog domaćinstva svoje majke. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju standardnu praksu prema kojoj „nije nadležan ulaziti u ispitivanje činjeničnog stanja utvrđenog od strane redovnih sudova ukoliko tako utvrđeno činjenično stanje ne ukazuje na povredu Ustava“ (vidi Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 24/02). Stoga, Ustavni sud neće ulaziti u ispitivanje da li je u konkretnom slučaju ispravno utvrđeno činjenično stanje, jer isto ne ukazuje na povredu ustavnih prava apelantice, obzirom da ni apelantica ne osporava relevantne činjenice utvrđene u predmetnom postupku – da ugovorom o doživotnom izdržavanju između nje i njene umrle majke nije ugovorena trajna zajednica življenja. Osim toga, apelantica ne osporava ni ostale činjenice utvrđene u postupku, a koje su bile osnov za donošenje osporenih presuda, nego osporava zaključke koje su sudovi izveli na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno i precizno obrazložili na osnovu kojih činjenica i iz kojih razloga su utvrdili da apelantica nije bila članica porodičnog domaćinstva svoje majke, te da joj ne pripada pravo na nesmetano korištenje predmetnog stana nakon smrti majke i na prenos stanarskog prava sa umrle majke na njeno ime. Apelanica nije uspjela, tokom postupaka pred organom uprave i redovnim sudovima, dokazati osnovanost svog zahtjeva za prenos stanarskog prava sa umrle majke na svoje ime, odnosno tvrdnju da je bila članica porodičnog domaćinstva njene majke, što je ključna činjenica, u pogledu toga da li se stan njene majke može smatrati njenim domom, a njeno nezadovoljstvo osporenim odlukama, samo po sebi, ne pokreće pitanja kršenja ustavnih prava na koja se apelantica poziva.

8. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati, te da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

9. U vezi sa navodima o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta, Ustavni sud primjećuje da osim paušalnih navoda, apelantica ničim ne dokazuje i ne čini vjerovatnim da je u predmetnom postupku, koji se ticao utvrđivanja osnovanosti apelantičinog zahtjeva za prenos stanarskog prava sa umrle majke, moglo doći do povrede ovog ustavnog prava apelantice.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2175/05 (B. O.) | Sudska praksa | Aktio