Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2456/05 (M. S.)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2456/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2456/05, rješavajući apelaciju Mladenke Sović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladenke Sović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Už-320/02 od 14. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladenka Sović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Maglaja, koju zastupa Milenko Petković, advokat iz Maglaja, podnijela je, 1. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Už-320/02 od 14. septembra 2005. godine.

2. Rješenjem Službe za urbanizam, obnovu, stambene i komunalne poslove općine Maglaj (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ), broj 03/I-372-630/99 od 29. maja 2000. godine, potvrđeno je da je otac apelantice, Tomica Puzić, nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u I ulici, objekat T-3, stan broj 6, ukupne stambene površine 62,51 m2, te se isti vraća u posjed Tomici Puziću i članovima njegovog porodičnog domaćinstva, a privremenom korisniku je naloženo iseljenje u roku od 90 dana.

3. Nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, Tomica Puzić, dao je izjavu na zapisnik prvostepenog organa,21. juna 2000. godine, da se odriče prava na povrat predmetnog stana, jer je svoje stambeno pitanje riješio na drugi način.

4. Apelantica je Ministarstvu za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), izjavila žalbu protiv navedenog rješenja prvostepenog organa, broj 03/I-372-630/99 od 29. maja 2000. godine, ističući da je rješenje trebalo da glasi na njeno ime, jer je ona podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana, te je po njenom zahtjevu odlučivano.

5. Tuženi je rješenjem, broj 14-23-1532/00 od 31. januara 2001. godine, žalbu apelantice uvažio i prvostepeno rješenje je poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak

6. U ponovnom postupku prvostepeni organa tuženog je zaključkom, broj 03/1-372-599/99 od 21. maja 2001. godine, koji je potvrđen rješenjem tuženog, broj 12-23-782/01 od 13. novembra 2001. godine, odbacio zahtjev apelantice za povrat predmetnog stana, kao nedopušten.

7. U obrazloženju prvostepenog zaključka se ističe da je prvostepeni organ tuženog u ponovnom upravnom postupku proveo dokaze saslušanjem stranaka, uvidom u priložene dokaze u spisu i izjavu nosioca stanarskog prava Tomice Puzića, datu neposredno prvostepenom organu tuženog na zapisnik 21. juna 2000. godine o odustajanju od podnešenog zahtjeva za povrat stana, kao i ulaska u posjed predmetnog stana. U obrazloženju se konstatuje da budući da je nosilac stanarskog prava disoponirao svojim pravom, na način da se odrekao tog prava, to je proizvelo dejstvo gubitka prava i članova zajedničkog domaćinstva da ostvaruju i dalje pravo povrata i stanovanja u predmetnom stanu. Zahtjev apelantice je odbačen iz razloga što je prestalo njeno pravo da zahtjeva vraćanje u posjed predmetnog stana, budući da se nosilac stanarskog prava odrekao tog prava.

8. U obrazloženju drugostepenog rješenja se ističe da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za rješavanje ove upravno pravne stvari, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenjeno materijalno pravo, kad je na osnovu izvedenih dokaza odbacio zahtjev apelantice kao nedopušten. Za takav pravni stav prvostepeni organ je u ožalbenom zaključku dao valjane pravne razloge koje u potpunosti usvaja i tuženi, kao drugostepeni organ.

9. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-219/01 od 9. maja 2002. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Už-320/02 od 14. septembra 2005. godine, odbijena je tužba apelantice protiv tuženog, radi poništenja akta, broj 12-23-782/01 od 13. novembra 2001. godine, i zaključka prvostepenog organa tuženog, broj 03/1-372-599/99 od 21. maja 2001. godine.

10. U obrazloženju prvostepene presude se ističe da je apelantičin otac, kao nosilac stanarskog prava, izjavom na zapisnik pred prvostepenim organom tuženog odrekao prava na povrat predmetnog stana, jer je stambeno pitanje riješio na drugi način, odlučivši se da živi u vlastitom stambenom objektu, te da apelantici kao članu porodičnog domaćinstva svog oca, u slučaju kad se on odrekao prava na povrat predmetnog stana, ne pripada pravo na vraćanje stan u posjed u smislu odredaba člana 3. stav 1. i člana 4. st.1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.

11. U obrazloženju presude Vrhovnog suda se ističe da su neosnovani navodi žalbe da apelantici pripada pravo na povrat stana neovisno od date izjave njenog oca, kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu da se odriče prava na povrat predmetnog stana iz razloga što je na drugi način riješio svoje stambeno pitanje. Vrhovni sud je naglasio da nosilac stanarskog prava spada u prvu kategoriju korisnika stana i svi ostali korisnici vezani su za njegovu ličnost, bilo odnosima srodstva, odnosno članstva njegovog porodičnog domaćinstva (član 6 Zakona o stambenim odnosima) i sva prava i obaveze u vezi sa stanarskim pravom usmjerene su na ličnost nosioca stanarskog prava. Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava pripadalo bi pravo na povrat stana samo u slučajevima propisanim u odredbi člana 21. st.2. Zakona o stambenim odnosima, kada nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora okorištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kad je stekao stanarsko pravo na drugom stanu, koji mu je dodjeljen i za članove porodičnog domaćinstvas kao i u slučajevima iz člana 13 ovog zakona. Odricanje nosioca stanarskog prava na povrat stana iz razloga što je na drugi način riješio svoje stambene potrebe predstvlja gubitak prava članova njegovog porodičnog domaćinstva na povrat stana u smislu člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, pa prema tome i prava apelantice na povrat predmetnog stana.

12. Apelantica u apelaciji tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje, dom i imovinu iz člana II/3.e), f) k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 6., 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na povratak iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine. Navedene povrede su, po ocjeni apelantice, učinjene iz razloga koje apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koje se tiče ključnog pitanja – da li apelantica kao član porodičnog domaćinstva svog oca ima pravo na povrat predmetnog stana u situaciji kad se njen otac, kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, odrekao tog prava. Apelantica navodi da je, kao član porodičnog domaćinstva svog oca, u skladu s čl. 3. i 4. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana. Zahtjev je podnijela u svoje ime jer joj je otac izričito rekao da se neće vraćati u Maglaj, te da ona traži povrat stana u svoje ime, na što je imala i zakonsko pravo, jer je od svog rođenja do maja 1992. godine bila član porodičnog domaćinstva svog oca i živjela u predmetnom stanu. Apelantica smatra da je pogrešan stav upravnih organa i redovnih sudova da zbog činjenice da se njen otac izjavom na zapisnik prvostepenog organa tuženog odrekao prava na povrat predmetnog stana i ona gubi to pravo.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U konkretnom slučaju apelantica povredu svojih ustavnih prava na pravičan postupak, dom, imovinu i povratak vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koje se odnose na pravnu ocjenu organa uprave i redovnih sudova o prestanku prava apelantice na povrat u posjed predmetnog stana u svojstvu člana porodičnog domaćinstva svog oca, kao nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, a koji se tog prava odrekao. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-29/02od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

16. U vezi sa navodima o pogrešnoj primjeni zakona Ustavni sud je utvrdio da su organi uprave i redovni sudovi detaljno obrazložili svoj zaključak da apelantica, kao član porodičnog domaćinstva svog oca, koji se kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu odrekao prava na povrat u posjed predmetnog stana izjavom na zapisnik prvostepenog organa tuženog, gubi zakonsko pravo na povrat predmetnog stana jer je njeno pravo akcesorno i prestaje prestankom prava nosioca stanarskog prava.

17. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ da se poziva na povredu prava na pravično suđenje, dom i imovinu iz člana II/3e),f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. i 8. Evropske konvencije, odnosno člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno prava na povratak iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, obzirom da tokom postupaka pred organima uprave i redovnim sudovima, nije uspjela dokazati osnovanost svog zahtjeva za povrat u posjed predmetnog stana, odnosno da joj to pravo nije prestalo zbog izjave o odricanju prava na povrat predmetnog stana, koju je njen otac, kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu dao na zapisnik pred prvostepenim organom tuženog.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2456/05 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio