Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2464/05 (P.P. "Energopromet" Zvornik)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 210
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2464/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2464/05, rješavajući apelaciju P.P. «Energopromet» Zvornik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija P.P. «Energopromet» Zvornik podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-474/03 od 3. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. P.P. «Energopromet» Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banja Luke, podnio je, 1. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-474/03 od 3. juna 2005. godine.
2. U postupku kontrole Finansijska policija Republičke uprave javnih prihoda Pale (u daljnjem tekstu: Finansijska policija) je rješenjem, broj 01-05/3-95 od 20. februara 1995. godine, oduzela robu od apelanta, iz razloga što nije uredno evidentirao spornu robu u poslovnim knjigama. Apelant je u upravnom sporu tražio poništenje rješenja o oduzimanju te robe i taj postupak je okončan presudom Vrhovnog suda, broj U-140/95 od 24. oktobra 1995. godine, kojom je tužba apelanta odbijena kao neosnovana.
3. Presudom Osnovnog suda u Sokocu, broj Ps-30/02 od 11. marta 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj Pž-65/03 od 12. juna 2003. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se obaveže Republika Srpska, Ministarstvo Finansija, Poreska uprava RS (u daljnjem tekstu: tužena) da mu vrati oduzetu robu, ili isplati novčanu protuvrijednost u iznosu od 163.846,86 KM.
4. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-474/03 od 3. juna 2005. godine odbio reviziju, koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude, kao neosnovanu. U obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda se ističe da sticanje bez osnova, definisano odredbom člana 210. st.1. Zakona o obligacionim odnosima («Sl. list SFRJ», broj 29/78 do 57/89, te «SL. Glasnik RS», broj 17/93 i 3/96), na čijoj primjeni apelant zasniva pravni osnov svog potraživanja, postoji kad se ispune dva uslova. Prvi uslov je da dio imovine jednog lica na bilo koji način pređe u imovinu drugog lica i drugi - da taj prelaz nema osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu. Vrhovni sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nedostaje drugi uslov za sticanje bez osnova, jer je sporna roba, kao imovina apelanta, prešla u imovinu tužene na osnovu rješenja nadležnog upravnog organa, glavnog inspektora Finansijske policije, broj 01-05/3-95 od 20. februara 1995. godine. Vrhovni sud je naglasio da prema članu 12. st. 1. ranije važećeg Zakona o parničnom postupku («Sl. list SFRJ», br.4/77 do 25/91, te «Sl. Glasnik RS», broj 17/93 do 32/94) i čl. 12.st.1. sada važećeg Zakona o parničnom postupku («Sl. glasnik RS», broj 58/03 i 85/03) nije ovlašten da u parničnom postupku, kao prethodno pitanje ocjenjuje zakonitost upravnog akta, koja je već ocijenjena od strane suda u upravnom sporu. Kako je u upravnom sporu odbijena tužba apelanta za poništenje navedenog rješenja o oduzimanju robe, presudom Vrhovnog suda, broj U-140/95 od 24. oktobra 1995. godine, Vrhovni sud je zaključio da nižestepeni sudovi nisu ni mogli ponovo odlučivati o zakonitosti ovog rješenja, kao o prethodnom pitanju, na čemu neosnovano inisitira apelant tokom postupka i u reviziji
5. U apelaciji apelant ponavlja navode koje je isticao tokom postupka i ističe da u postupku okončanom osporenom presudom redovni sudovi nisu kao prethodno pitanje ocijenili zakonitost rješenja Finasijske policije, iako je po ocjeni apelanta tokom postupka sud mogao to pitanje raspraviti «jer je to njegova nadležnost, pogotovo što sud nije vezan pravnim stavom stranke». U tome apelant vidi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom Kantonalnog suda, a samim tim i odlukom Općinskog suda, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, jer su odbili da daju ocjenu prethodnog pitanja, zakonitosti rješenja Finasijske policije o oduzimanju sporne robe i pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su zaključili da se u konkretnom slučaju nisu stekli kumulativno propisani uslovi iz člana 210. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima. Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, budući da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, kojima je propisan institut sticanja bez osnova, te odredbe procesnog prava, kojim je regulisano pitanje dopuštenosti suda u parnici da ispituje kao prethodno pitanje zakonitost upravnog akta, koja je već ocjenjena od strane suda u upravnom sporu, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je materijalni pravni propis proizvoljno ili nepravično primijenjen na apelanticinu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Na osnovu izloženog budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovih prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije, te člana 1. protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović