Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2514/05 (M. V.)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2514/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2514/05, rješavajući apelaciju Mustafe Vinčevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Vinčevića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik, broj Gž- 551/04 od 21. oktobra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Bugojnu, broj P-1191/02 od 25. septembra 2003. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mustafa Vinčević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Senad Bosto, advokat iz Bugojna, podnio je, 9. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-551/04 od 21. oktobra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1191/02 od 25. septembra 2003. godine. 2. «Tvornica montažnih kuća» Donji Vakuf je krajem 70-ih i početkom 80-tih izgradila stambeno naselje od montažnih kuća zv. «Vinčevića hise», a stanove u tom naselju je dodijelila svojim radnicima. Predmetno naselje je izgrađeno na zemljištu koje je eksproprisano od ranijih vlasnika za potrebe izgradnje ovog naselja i ranijim vlasnicima je plaćena naknada. Tokom ratnih dejstava montažne kuće u tom naselju su pretrpjele oštećenja. Prijeratni nosioci stanarskog prava na predmetnim stanovima podnijeli su zahtjev za povrat svojih stanova.

3. Općinski sud je presudom, broj P-312/98 od 19. oktobra 1998. godine, usvojio tužbeni zahtjev apelanta i utvrdio da je apelant suposjednik sa ½ dijela parcele k.č. br. 354/8, a kojoj odgovaraju posjedovne čestice kp. br. 91/2 i 93/2 k.o. Donji Vakuf, te da je tuženi «Promo» d.o.o. Donji Vakuf, koji je pravni sljednik Tvornice montažnih kuća Donji Vakuf, dužan trpjeti da se apelant, kao tužitelj upiše u katastarskom operatu Donji Vakuf sa ½ dijela na navedenim parcelama, te predati u posjed suvlasnički dio tužitelju.

4. Apelant je kao predlagatelj protiv protivnika prijedloga «Promo» d.o.o. Donji Vakuf podnio Općinskom sudu prijedlog za diobu predmetnih nekretnina. Dana 9. oktobra 2001. godine pred Općinskim sudom je zaključena sudska nagodba u predmetu broj R-28/99, po kojoj se zajedničke nekretnine predlagatelja i protivnika prijedloga dijele između sudionika u postupku, tako da kč. br. 91/2 iz pl. br. 2694 k.o. Donji Vakuf pripada apelantu sa 1/1 dijela, a protivniku prijedloga pripada k.č. br. 9372 iz p.l. br 2694 k.o. Donji Vakuf sa 1/1 dijela.

5. Presudom Općinskog suda, broj P-1191/02 od 25. septembra 2003.godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-551/04 od 21. oktobra 2005. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Općine Donji Vakuf (u daljnjem tekstu: tužitelj) i poništena je sudska nagodba, zaključena 9. oktobra 2001. godine pred Općinskim sudom u vanparničnom predmetu broj R-28/99 između apelanta, kao prvotuženog, i «Promo» d.o.o. Donji Vakuf, kao drugotuženog, te su isti solidarno obavezani da tužitelju nadoknade troškove postupka u iznosu 450,00 KM, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen.

6. U obrazloženju svoje odluke, prvostepeni sud je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrdio da je «Tvornica montažnih kuća» Donji Vakuf, čiji je pravni sljednik drugotuženi, na parcelama koje su bile predmet diobe u spornoj sudskoj nagodbi, prije rata u BiH, i to krajem 70-ih i početkom 80-tih, izgradila naselje zv. «Vinčevića hise», koje se sastojalo od stambenih objekata koje je pravni prednik drugotuženog, kao davatelj stana na korištenje, dodjelio svojim radnicima, koji su na njima stekli stanarsko pravo, koristili ih kao svoj dom i plaćali stanarinu. U toku rata više ovih stambenih objekata je devastirano.

7. Općinski sud se pozvao na član 5. Ustava Bosne i Hercegovine, po kojem sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove, te imaju pravo u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma da im se vrati imovina koje su bili lišeni za vrijeme rata u BiH. Općinski sud se pozvao i na odredbe čl.3. i 4. Ustava FBiH, kojim je regulirano da sve izbjeglice i prognanici imaju pravo na slobodan povratak domovima, te na povrat imovine, kao i član 47.stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, po kojem će se prodaja stanova koji su predmet obnove urediti posebnim propisom o obnovi, te član 36. Uputstva o primjeni Zakona o prestanku primjene Zakon o napuštenim stanovima, po kojim je upravni organ, nadležan za stambena pitanja nadležan primiti zahtjeve za stanove koji su razrušeni ili oštećeni. Općinski sud je naglasio da je u obavezi, shodno članu 3. Zakona o parničnom posupku, da po službenoj dužnosti pazi da li su raspolaganja stranaka protivna prinudnim propisima i pravilima morala. Prema članu 302. stav 4. tada važećeg Zakona o parničnom postupku propisano je da se pred sudom ne može zaključiti nagodba u pogledu zahtjeva kojim stranke ne mogu raspolagati. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud je zaključio da je sporna sudska nagodba nedopuštena, pa je kao takvu i poništio.

8. Sud je odbio tužitelja sa viškom tužbenog zahtjeva i to u dijelu u kom se predlaže da se na osnovu presude izvrši otpis parcele k.č. br. 91/2 sa apelanta na društveno vlasništvo, a parcele kč.br. 93/2 sa drugotuženog na društveno vlasništvo, što su tuženi dužni trpjeti, iz razloga što se poništenjem sudske nagodbe, postupak u kom je ta nagodba zaključena vraća u stanje prije nagodbe. Općinski sud je zauzeo stav da kad je sadržaj sudske nagodbe nedopušten, sud može na zahtjev stranke utvrditi njenu ništavost, ali nije ovlašten mijenjati njen sadržaj.

9. U obrazloženju drugostepene presude se ističe da, prema članu 161. Zakona o vanparničnom postupku, sud odlučuje o diobi nekretnina koje se nalaze u suvlasništvu, a ne u suposjedu stranaka. Prvostepeni sud je vršeći diobu predmetnih nekretnina, koje nisu u vlasništvu predlagača i protivnika prijedloga, postupio suprotno članu 89. stav 2. ZPP-a, ranije člana 302. stav 4. ZPP-a, po kojoj se pred sudom ne može zaključiti sudska nagodba u pogledu zahtjeva kojim stanke ne mogu disponirati, te je pravilno postupio prvostepeni sud kad je poništio sudsku nagodbu u predmetu R- 28/99.

10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant vidi u pogrešno i nepotuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava. Apelant smatra da su redovni sudovi neosnovano ocjenili da apelant i drugotuženi nisu mogli raspolagati svojim zahtjevom shodno čl. 3. i 89. st.2, ranije članu 302. stav

4. ZPP-a, te da su neopravdano poništili sudsku nagodbu koju je zaključio s drugotuženim pred Općinskim sudom. Apelant ističe da je netačno da stranke nisu mogle raspolagati svojim zahtjevom jer nisu bili suvlasnici, budući da je apelant bio suvlasnik sa ½ dijela na nekretnini koja se dijelila.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

12. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno, treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

a) Navodi o povredi prava na pravično suđenje

13. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, jer su pogrešno zaključili da apelant i drugotuženi nisu vlasnici predmetnog zemljišta, pa su na tako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili procesno pravo, jer su zaključili da se u konkretnom slučaju prema odredbi člana 161. Zakona o vanparničnom postupku su odlučuje o diobi nekrenina koje se nalaze u suvlasništvu, a ne u suposjedu stranaka, pa je na osnovu člana 3. i 302. stav 4, odnosno člana 89. stav 2. ZPP-a sporna sudska nagodba poništena.

14. Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U-62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža, nasuprot navodima iz apelacije, nespornu činjenicu utvrđenu u presudi Općinskog suda, broj P-312/98 od 19. oktobra 1998. godine, koja je donijeta prema tužbenom zahtjevu koji je postavio sam apelant, da su apelant i drugotuženi suposjednici, a ne suvlasnici predmetnih nekretnina. Dakle, na osnovu te ključne činjenice redovni sudovi su primjenili odredbe procesnog prava, koje regulišu dopustivost zahtjeva za diobu nekretnina, odnosno za disponiranje zahtjevom u smislu sklapanja sudske nagodbe. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da su, imajući u vidu materijalne propise na koje su se pozvali, redovni sudovi zaključili da je predmetna sudska nagodba nedopuštena, jer je protivna prinudnim propisima koji regulišu pravo povrata izbjeglica i raseljenih lica svojim prijeratnim domovima, pa su je poništili.

15. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je u konkretnom slučaju materijalni pravni propis proizvoljno ili nepravično primijenjen na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Na osnovu izloženog, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovih prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Navodi o povredi prava na imovinu

16. Apelant svoje navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, posebno ne obrazlaže, nego ih iznosi u kontekstu svojih navoda o povredi prava na pravično suđenje. Apelant smatra da mu je ovo pravo povrijeđeno zato što su redovni sudovi na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene procesnog prava poništili sudsku nagodbu koju je zaključio sa drugotuženim i time ga spriječili da «uživa i raspolaže svojom imovinom».

17. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li je da je sporna sudska nagodba zaključena između apelanta i drugotuženog u vanparničnom postupku dopuštena ili ne, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. Ustavni sud je u svojoj ranijoj praksi odbio kao neosnovane apelacije u kojima se tvrdilo da je došlo do povrede prava na imovinu, ali se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa koje u sebi sadrži član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi npr. Ustavni sud, odluka AP-550/04 od 17. februara 2005. godine). Ova se praksa može primijeniti i u konkretnom slučaju, jer se apelant nije pozvao na neki od principa sadržanih uz članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, već se njegov navod o kršenju prava na imovinu zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

19. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pažljivo analizirali i obrazložili primjenu relevantnih odredaba koje su primijenili u konkretnom slučaju i za utvrđeno činjenično stanje dali razumne i prihvatljive razloge. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise ili da su na proizvoljan način cijnili izvedene dokaze, te da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2514/05 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio