Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2624/05 (Z. Š.)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2624/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2624/05, rješavajući apelaciju Zijada Švrake, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Švrake podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-393/03 od 14. oktobra 2004. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Švrake podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-393/03 od 14. oktobra 2004. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Švraka (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, podnio je, 21. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-393/03 od 14. oktobra 2004. godine.

2. Apelant je, 27. juna 1990. godine, doživio nesreću na poslu, kada je zadobio tešku tjelesnu povredu u predjelu kičme, desnog bubrega i lijeve bubrežne lože. Presudom Osnovnog suda udruženog rada u Zenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs-1842/90 od 20. oktobra 1990. godine, utvrđena je potpuna odgovornost poslodavca «Željezare Zenica» d.o.o. Zenica« (u daljnjem tekstu: tužena) za apelantovo povrijeđivanje, pa je istom presudom tužena obavezana na isplatu naknade za materijalnu i nematerijalnu štetu. Presudom Osnovnog suda, broj RS-881/91, za koju Ustavni sud nema podatak o datumu donošenja, utvrđeno je da je apelantu umanjena životna aktivnost 10% zbog kontuzije i naprsnuća desnog bubrega i nastanka primarne insuficijencije bubrega po ovom osnovu.

3. Obzirom da je kod apelanta došlo do daljnjeg pogoršanja zdravstvenog stanja, uzrokovanog navedenom povredom, presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-713/93 od 18. maja 1994. godine utvrđeno je da je tužena obavezna da apelantu isplati iznos od 3.300 DEM, odnosno iznos od 1.675 DEM u dinarskoj protuvrijednosti, jer je nakon donošenja prvostepene presude tužena mirnim putem isplatila iznos od 1.625 DEM u dinarskoj protivrijednosti. Utvrđeno je da je kod apelanta došlo do pogoršanja opšte vidne sposobnosti u iznosu 25% i umanjena životne aktivnosti 40% sa mogućnošću progresije.

4. Apelant je zbog daljnjeg pogoršanja zdravstvenog stanja Općinskom sudu podnio tužbu, 7. decembra 1995. godine, radi naknade nematerijalne štete u iznosu od 6.500 DEM. Tužbeni zahtjev je preciziran na glavnoj raspravi održanoj 19. novembra 2002. godine, nakon vještačenja po vještaku medicinske struke, te je predloženo da tužena isplati tužiocu na ime duševnih bolova zbog umanjene životne aktivnosti iznos od 30.000,00 KM, na ime fizičkog bola iznos od 5.000,00 KM, na ime doživljenog straha iznos od 15.000,00 KM, sve sa zakonskom kamatom uz naknadu troškova postupka.

5. Presudom Općinskog suda, broj P-796/95 od 19. novembra 2002. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-315/02 od 21. jula 2003. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i tužena je obavezana isplatiti apelantu na ime naknade nematerijalne štete ukupan iznos od 40.000,00 KM i to: na ime duševnih bolova zbog umanjene životne aktivnosti iznos od 30.000,00 KM, te na ime pretrpljenog straha iznos od 10.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 19. novembra 2002. godine pa do isplate, te mu naknaditi troškove postupka u iznosu od 1632,80 KM, sve u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva apelant je odbijen.

6. U obrazloženju prvostepene presude se ističe da je o visini naknade za pojedine vidove nematerijalne štete sud odlučio po slobodnoj ocjeni u smislu člana 207 ZPP-a, pri čemu je u smislu člana 200 Zakona o obligacionim odnosima vodio računa o značaju povrjeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja prema nalazima vještaka medicinske struke je utvrđeno da je procenat umanjenja životne aktivnosti prema vještaku nefrologu 80%, a prema vještaku oftamologu 60%, a po novom vještačenju po vještaku oftamologu umanjenje životne aktivnosti iznosi 75%. Dalje se navodi, obzirom da je ukupan procenat umanjenja životne aktivnosti preko 100% da je sud smatrao da je opravdano na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti dosuditi iznos od 30.000,00 KM. Općinski sud je uzeo u obzir nalaze i mišljenje vještaka nefrologa, koji je naveo da apelant zbog stanja u kom se nalazi trpi strah koji ima progredijentan tok i bitno umanjuje opštu životnu sposobnost, a da se subjektivna bol koju navodi apelant objektivno ne može dokazati i ona je mogla trajati samo nekoliko mjeseci, neposredno po povredi. Također je uzeo u obzir i nalaz i mišljenje vještaka oftalmologa i neurospsihijatra koji su naveli da je stepen straha visokog intenziteta, u trenucima gubitka vida, te da je objektivno intenzivna bol u oku srednjeg intenziteta i kratkog trajanja. Po drugom vještaku oftalmologu je utvrđeno da apelantovo očno oboljenje nije vezano za postojanje bola, a da u intervalima kad povremeno gubi vid trpi strah srednjeg intenziteta od potpune sljepoće. Zbog navedenog sud je našao opravdanim da apelanta odbije sa zahtjevom za naknadu štete za pretrpljene bolove a na ime trajanja i jačine straha, koji i dalje postoji da mu dosudi iznos od 10.000 KM. Sa viškom zahtjeva, apelant je odbijen kao previsoko opredjeljenim.

7. U obrazloženju drugostepene presude se ističe da je prvostepeni sud naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i pretrpljeni strah odmjerio u svemu prema kriterijima iz odredbe čl. 200. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima, a ti iznosi i po ocjeni drugostepnog suda predstavljaju pravičnu novčanu naknadu.

8. Tužena je protiv drugostepene presude izjavila reviziju. Vrhovni sud je presudom, broj Rev- 393/03 od 14. oktobra 2004. godine, reviziju djelimično uvažio, nižestepene presude preinačio u pogledu visine dosuđene naknade, tako što je tužena obavezana da isplati tužiocu ukupan iznos od 25.000,00 KM naknade i to za duševne bolove zbog umanjene opće životne aktivnosti iznos od 20.000,00 KM, a za pretrpljeni strah iznos od 5.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. novembra 2002. godine pa do isplate, kao i parnične troškove u iznosu 816,00 KM. Sa viškom tužbenog zahtjeva za isplatu naknade neimovinske štete apelant je odbijen.

9. U obrazloženju pobijane presude Vrhovnog suda se ističe da taj sud prihvata pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog u nižestepenim odlukama, ali je po ocjeni tog suda, s obzirom na nalaze i mišljenje vještaka-ljekara koji su dali detaljnje, stručne i objektivne nalaze sa mišljenjima na koje stranke nisu imale primjedbi, previsoko odmjerena naknada apelantu za dosuđene vidove štete, obzirom na ranije dosuđene naknade. Vrhovni sud se pored navedenog pozvao i na praksu tog suda u pogledu visine dosuđenja za neimovinsku štetu. Na osnovu navedenih kriterija taj sud je našao da bi primjerena naknada za umnanjenje opšte životne aktivnosti, koje je nastalo od donošenja posljednje odluke Općinskog suda, broj P-713/93 od 18. maja 1994. godine, kada je utvrđen stepen umanjenja od 40% sa mogućnošću progresije i 25% trajno oštećenje očnog dna, uz sadašnje utvrđenje umanjenja opšte životne aktivnosti od 100% bio iznos od 20.000,00 KM za taj osnov i na ime naknade zbog pretrpljenog straha, koji i sad traje, iznos od 5.000,00 KM. Kako je ukupan uspjeh apelanta, kao tužioca u sporu smanjen, to je i visina dosuđenih parničnih troškova smanjena za ½ tako da iznosi 816,40 KM.

10. Apelant smatra da su mu pobijanom presudom Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je Vrhovni sud «na osnovu nepoznatih mjernih instrumenata» ocjenio da su Općinski i Kantonalni sud apelantu dosudili iznos koji premašuje onu svrhu koja je predviđena Zakonom o obligacionim odnosima. Apelant navodi da se iz presude Vrhovnog suda ne vidi koja su to mjerila primjenjena u konkretnom slučaju da ukupno dosuđeni iznos nižestepenih sudova bude umanjen za 40%. Apelant se žali da je takvom presudom Vrhovnog suda doveden u situaciju da mora vraćati poslodavcu 15.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, što je za njega faktički nemoguće jer je pravosnažno dosuđeni i isplaćeni iznos uložio u adaptaciju svog stana, koji ujedno predstavlja i njegov dom i jedinu njegovu imovinu. Isplaćeni iznos također predstavlja apelantovu imovinu i on ne bi bio u situaciji da sa istim raspolaže na način kako je raspolagao, da je Vrhovni sud u zakonom predviđenim rokovima odlučio o izjavljenoj reviziji.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

a) Navodi o povredi prava na pravično suđenje

12. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno, treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine, s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, smatrajući da mu je Vrhovni sud bez ikakvog obrazloženja i paušalno smanjio naknadu dosuđenu na ime nematerijalne štete, u postupku pred Općinskim sudom i Kantonalnim sudom. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što je Vrhovni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, iz kog je nesporno utvrđeno da je njegov tužbeni zahtjev osnovan, pogrešno primjenio materijalno pravo, preinačio nižestepene presude i dosudio mu umanjen iznos naknade za nematerijalnu štetu, jer je zaključio da su mu nižestepeni sudovi dosudili neprimjerenu naknadu, prema odredbi člana 200. st. 1.Zakona o obligacionim odnosima.

14. Praksa Evropskog suda i Ustavnog suda ukazuje da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

15. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža, nasuprot navodima iz apelacije, po kojim navodno nije jasno na osnovu kojih kriterija je Vrhovni sud preinačio nižestepene presude i umanjio dosuđenu naknadu, da je Vrhovni sud za svoje odlučenje dao jasno i precizno obrazloženje. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je uzeo u obzir ranije isplaćene naknade apelantu zbog umanjenja životne sposobnosti, a također i vlastitu praksu u pogledu visine dosuđivanja naknada za neimovinsku štetu. Dakle, na osnovu tih kriterija Vrhovni sud je primjenio odredbe člana 200. st.1 Zakona o obligacionim odnosima i preinačio nižestepene presude.

16. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je u konkretnom slučaju materijalni pravni propis proizvoljno ili nepravično primijenjen na apelantovu štetu, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Na osnovu izloženog, budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovih prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Navodi o povredi prava na imovinu

17. Apelant se žali na presudu Vrhovnog suda, smatrajući da je istom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu, obzirom da mu je Vrhovni sud bez obrazloženja i paušalno snizio dosuđenu naknadu za nematerijalnu štetu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku kovenciju štiti samo postojeću imovinu a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Zbog toga su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred redovnim sudovima je naknada nematerijalne štete, dakle buduća imovina. Stoga, Ustavni sud smatra, pozivajući se pri tom na svoju praksu u sličnim slučajevima (vidi, Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP-211/05 od 12. aprila 2006. godine) da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, iz čega proizilazi zaključak da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, te ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2624/05 (Z. Š.) | Sudska praksa | Aktio