Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2628/05 (D. T.)

Odluka donesena 21. 12. 2006.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2628/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2006.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2628/05, rješavajući apelaciju Dragana Trebovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Trebovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj U- 1486/05 od 24. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Trebović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Maja Škoro, advokatica iz Mostara, podnio je, 21. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-1486/05 od 24. oktobra 2005. godine.

2. Postupajući u upravnom sporu po tužbi apelanta, protiv akta Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline HNK-a Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), broj Up-09-25-03- 619/00 od 6. aprila 2004. godine,, u predmetu vraćanja stana u posjed, Kantonalni sud je donio presudu, broj U-232/04 od 21. oktobra 2004. godine, kojom je tužbu apelanta uvažio i poništio rješenja tuženog, broj Up-09-25-03-619/00 od 6. aprila 2004. godine, i rješenje Odjela prostornog uređenja, graditeljstva i stambeno-komunalnog gospodarstva Općine Mostar-Jugozapad Dj. Broj 07/II-3-2884/98 od 12. jula 2000. godine i predmet vratio nadležnom prvostepenom organu na ponovno odlučivanje.

3. Tuženi je u ponovnom postupku, rješevajući po žalbi apelanta protiv rješenja Odjela za stambene poslove i obnovu Grada Mostara, broj 07/II-3-2884/98 od 29. marta 2005. godine, donio rješenje, broj UP-09-25-03-619/00 od 18. jula 2005. godine, kojim je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju ovog rješenja navedeno je da je rješenjem Odjela za stambene poslove i obnovu Grada Mostara od 29. marta 2005. godine, odbijen zahtjev apelantove majke za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Mostaru u Ul. Sv. Leopolda Mandića broj 6. Ovakav zaključak proizišao je iz do kaza u spisu na osnovu kojih je utvrđeno da je Hilmija Trebović, apelantov otac, bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, da je u stanu živio sa suprugom Samijom Trebović, koja je nakon njegove smrti podnijela zahtjev za povrat predmetnog stana. Pored navedenog, utvrđeno je da apelantova majka na dan 30. april 1991. godine nije živjela u tom stanu već na adresi Kolodvorska broj 48 (utvrđeno na osnovu Uvjerenja o prebivalištu PU Mostar). Apelantova majka umrla je 27. septembra 2000. godine, nakon čega je apelant nastavio postupak povrata stana. U ovom postupku, na osnovu Uvjerenja o prebivalištu PU Mostar, broj 02-03/1-5-15.2-385/05 i Ugovora o korištenju stana, utvrđeno je da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u Ul. Mehe Đikića br. 33, (sad Kralja Tomislava br.33), ukupne površine 19 m2. S obzirom na utvrđenje da apelant nije bio član porodičnog domaćinstva na stanu čiji je povrat tražen, tuženi je utvrdio da je prvostepeno rješenje zasnovano na zakonu.

4. Apelant je protiv rješenja tuženog od 18. jula 2005. godine pokrenuo upravni spor, radi poništenja navedenog rješenja. Postupajući po tužbi, Kantonalni sud je donio presudu, broj U- 1486/05 od 24. oktobra 2005. godine, kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je apelant u upravni postupak stupio umjesto umrle majke po podnesenom zahtjevu za povrat stana. Taj sud je ponovo naveo razloge tuženog isticane u osporenom rješenju i razloge apelanta, pa je naglasio da kod ovako kontradiktornih dokaza u spisu, a na okolnost na kojoj je adresi apelant zaista živio prilikom popisa stanovništva, zatražio podatke Federalnog zavoda za statistiku. Od istog Zavoda dobio je podatke da je apelant zajedno sa članovima porodičnog domaćinstva suprugom i dva sina popisan na adresi stanovanja u zajedničkom stanu sa Mehmedom i Hanom Bećirović, na adresin Moše Pijade broj 60. Ovaj sud je uvidom u žalbu umrle apelantove majke, na osnovu navoda koje je ona tom prilikom istakla, utvrdio da je apelant bio prijavljen na adresi Kolodvorska, u zajedničkom domaćinstvu sa roditeljima svoje supruge.

5. Apelant smatra da je donošenjem osporene presude Kantonalnog suda, povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Smatra da su upravni i sudski organi pogrešno utvrdili činjenično stanje u pogledu ko se ima smatrati članom porodičnog domaćinstva i da li mu pripada pravo na povrat stana.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su pobrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Presudu Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke, od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Presudu Europskog suda, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju, nezadovoljan presudom Kantonalnog suda, apelant osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje se sud opredjelio. U članu 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, propisano je da nosilac stanarskog prava ili član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, na stanu koji je proglašen napuštenim, ima pravo da se vrati u skladu sa aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Uslov za primjenu ove zakonske odredbe, u pogledu člana porodičnog domaćinstva, je da je u vremenu između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine bio član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava sa stanovanjem u predmetnom stanu u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima. Član 6. Zakona o stambenim odnosima propisuje «da se članovima porodičnog domaćinstva u smislu navedenog Zakona smatraju: bračni drug, djeca, bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova, braća ili sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina, ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava». Kantonalni sud je u osporenoj presudi, na osnovu provedenih dokaza utvrdio da apelant prije i u vrijeme napuštanja predmetnog stana nije živio u zajedničkom domaćinstvu sa bivšim nosiocem stanarskog prava, svojim ocem Hilmijom Trebovićem odnosno kasnije Samijom Trebović, jer je već zaključio ugovor o korištenju stana na adresi Mehe Đikića br.33. Apelant u postupku nije uspio dokazati da je trajno živio i stanovao u porodičnom domaćinstvu sa svojim ocem, kasnije majkom, zbog čega je njegov zahtjev za povrat stana u Ul. Sv. Leopolda Mandića br. 6. odbijen.

9. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da u konkretnom slučaju nije pronašao ništa što bi u ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze kojima bi potvrdio činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva. Prije svega, apelant nije ponudio dokaze da je u relevantno vrijeme bio u posjedu spornog stana, dakle da je na dan 30. aprila 1991. godine bio u posjedu istog, te da je ostvario trajnu zajednicu življenja sa nosiocem stanarskog prava i kasnije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji prima facie ukazuju da je moguće kršenje ustavnih prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2628/05 (D. T.) | Sudska praksa | Aktio