Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2657/05 (S. M.)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2657/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2657/05, rješavajući apelaciju Salima Mujića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Salima Mujića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-646/05 od 24. oktobra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P-107/04-Z od 25. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salim Mujić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edin Hrnjić, advokat iz Doboja, podnio je, 28. decembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-646/05 od 24. oktobra 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-107/04-Z od 25. marta 2005. godine.
2. Odlukom IP «Krivaja» d.d. Zavidovići (u daljnjem tekstu: tužena), broj GD-824/03 od 10. decembra 2003. godine, apelantu je prestao radni odnos u tadašnjem Dobitnom centru RJ «Namještaj II» Žepče, na osnovu člana 105. Zakona o radu («Službene novine F BiH», br. 43/99, 32/00 i 29/03). Tačkom 2. dispozitiva ove odluke, navedeno je da apelantu prestaje radni odnos po isteku otkaznog roka od 14 dana, koji počinje teći 15. decembra 2003. godine, s tim što će biti odjavljen sa 31. decembrom 2003. godine. Određeno je da danom prestanka radnog odnosa apelantu prestaju sva prava i obaveze po osnovu radnog odnosa kod tužene, te da je dužan da se, 30. decembra 2003. godine, javi u D.P.P. «Krivaja-Žepče» u Žepču, radi zasnivanja radnog odnosa.
3. Općinski sud je, po tužbi apelanta, radi utvrđivanja postojanja radnog odnosa i isplate naknade plaće, donio presudu, broj P-107/04-Z od 25. marta 2005. godine, kojom je odbacio zahtjev apelanata u dijelu koji se odnosi na obavezu tužene za uplatu doprinosa iz radnog odnosa, a u preostalom dijelu koji se odnosio na zahtjev da se utvrdi da mu kod tužene radni odnos nije prestao i da mu se isplate naknade za neisplaćene plaće, tužbeni zahtjev je odbijen.
4. Odlučujući o žalbi apelanta na prvostepenu presudu, Kantonalni sud je donio presudu, broj Gž-646/05 od 24. oktobra 2005. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
5. Apelant je u apelaciji istakao da je odlukama Općinskog i Kantonalnog suda diskriminiran u uživanju prava na rad i drugih prava koja proističu iz rada, te da je uživanje navedenog prava garantovano članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant ističe da je diskriminiran u odnosu na sve druge uposlenike kojima je omogućeno da rade. Navodi da je selekcija između onih koji će uživati pravo na rad i onih kojima je to pravo uskraćeno izvršena po osnovu predratnog radnog angažmana, jer je uposlenicima koji su radili u poslovnoj jedinici tužene u Žepču, među kojima je i on, tužena uskratila pravo na rad, dok je uposlenicima tužene u poslovnoj jedinici u Zavidovićima omogućila uživanje tog prava. Ističe da je sud pravilno i tačno utvrdio da je dao pismenu izjavu 15. decembra 2003. godine, kojom se saglasio sa prestankom radnog odnosa kod tužene, ali samo radi prelaska kod drugog poslodavca. Navodi da je sud u toku postupka, izvodeći dokaz njegovim saslušanjem u svojstvu parnične stranke, utvrdio da nikad ne bi potpisao takvu izjavu da nije imao čvrsta uvjeravanja tužene da će zasnovati radni odnos kod drugog poslodavca. U dokaznom postupku je utvrđeno da mu drugi poslodavac nije omogućio zasnivanje radnog odnosa, te sud po njegovom mišljenju izvodi pogrešan zaključak da nema pravni interes za poništenje Odluke o prestanku radnog odnosa i navedene odluke ne poništava. Apelant navodi da je propustio rokove za obraćanje nadležnoj Kantonalnoj komisiji za rješavanje po pravima iz člana 143. Zakona o radu, te izgubio pravo na otpremninu i da mu jedino sud može pružiti adekvatnu zaštitu poništavajući odluke tužene o prestanku radnog odnosa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Apelant se u suštini žali da mu je povrijeđeno pravo na rad. Pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. zagarantovano je pravo na rad i pravo na uživanje pogodnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
9. U konkretnom slučaju apelant navodi da je diskriminisan u uživanju prava na rad. Ističe da je diskriminisan u odnosu na sve druge uposlenike kojima je omogućeno da rade. Navodi da je selekcija između onih koji će uživati pravo na rad i onih kojima je to pravo uskraćeno izvršena po osnovu predratnog radnog angažmana, jer je uposlenicima koji su radili u poslovnoj jedinici tužene u Žepču, među kojima je i on, tužena uskratila pravo na rad, dok je uposlenicima tužene u poslovnoj jedinici u Zavidovićima omogućila uživanje tog prava.
10. Ustavni sud konstatuje da apelant osim paušalnih navoda Ustavnom sudu nije dostavio niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je apelant u predmetnim postupcima bio diskriminisan u odnosu na druge radnike koji su se nalazili u istoj situaciji kao i on. Naime, apelant uz predmetnu apelaciju nije dostavio niti jednu odluku redovnih sudova kojima je drugom radniku i/ili radnicima istog poslodavca, a koji se nalazio u istoj ili sličnoj činjeničnoj ili pravnoj situaciji, usvojen tužbeni zahtjev kakav je podnio i apelant u konkretnom slučaju. Stoga, zaključak da je apelant diskriminisan u vezi sa pravom na rad Ustavni sud nije mogao izvesti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju u vezi sa predmetnim sudskim postupcima.
11. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na nedisrkiminaciju iz člana II/4. u vezi sa povredom prava na rad apelanata, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. u vezi sa povredom prava na rad očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović