Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2518/05 (Ž. P.)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Miješanje u pravo na dom
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 1, 3a
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o upravnom postupku · čl. 216
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 20
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-2518/05
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2518/05, rješavajući apelaciju Živote Pavkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. alineje 1. i 2, člana 60. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Živote Pavkovića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj U- 1539/05 od 4. novembra 2005. godine, Rješenja Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona broj UP-09-25-03-2585/01 od 5. septembra 2005. godine i Rješenja Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Mostar-Zapad broj 07/II-3- 4187/98 od 6. aprila 2001. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Živote Pavkovića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu povrata stana pred upravnim organima i Kantonalnim sudom u Mostaru, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta BiH».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Života Pavković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Maja Škoro, advokatica iz Mostara, podnio je 12. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-1539/05 od 4. novembra 2005. godine, Rješenja Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-09-25-03-2585/01 od 5. septembra 2005. godine i Rješenja Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša Mostar-Zapad (u daljnjem tekstu: Služba graditeljstva) broj 07/II-3-4187/98 od 6. aprila 2001. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Ministarstva Ustavni sud je 23. decembra 2005. godine zatražio da dostave odgovore na apelaciju, a od Službe graditeljstva uz dostavljanje odgovora na apelaciju zatražen je i na uvid spis broj 07/II-3-4187/98.
3. Odgovor na apelaciju Kantonalni sud je dostavio 5. januara 2006. godine, Ministarstvo i Služba graditeljstva nisu dostavili odgovor na apelaciju, a spis je dostavljen na uvid 8. novembra 2006. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je 8. novembra 2006. godine dostavljen apelantu.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je bio predratni nosilac stanarskog prava na stanu u Mostaru, u Ulici kneza Višeslava broj 77 b (u daljnjem tekstu: sporni stan), koji mu je dodijelila Jugoslavenska narodna armija - Komanda Garnizona Mostar (u daljnjem tekstu: JNA), Rješenjem od 12. aprila 1976. godine. Apelant je za potrebe službe u Ratnom zrakoplovstvu i protuzračnoj odbrani premješten iz Garnizona Mostar u Garnizon Beograd 30. marta 1992. godine. Rješenjem komandanta Vojne pošte 4067 Žarkovo - Beograd, apelant je radi odlaska u penziju razriješen aktivne vojne službe 30. septembra 1992. godine.
7. Apelant je 17. septembra 1998. godine podnio zahtjev za povrat spornog stana Odjelu prostornog uređenja, graditeljstva i stambeno-komunalne privrede Mostar (u daljnjem tekstu: Odjel) koji je Rješenjem broj 07/II-3-4187/98 od 6. aprila 2001. godine odbio zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana kao neosnovan. Odjel je u toku postupka utvrdio da je apelant bio prije rata nosilac stanarskog prava na spornom stanu, da je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA, da 30. aprila 1991. godine nije bio državljanin SRBIH i da nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma nije imao status izbjeglice van bivše SFRJ. Odjel zaključuje da se apelant ne smatra izbjeglicom i raseljenim licem u smislu člana 3a. stav 1. i člana 18d. stav 7. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon), te mu ne pripada pravo na povrat stana.
8. Odlučujući o žalbi Ministarstvo je Rješenjem broj 09-03-25-2585/01 od 8. augusta 2003. godine odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdilo prvostepeno rješenje. Protiv drugostepenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je tužbu uvažio, poništio Rješenje Ministarstva broj 09-03-25-2585/01 od 8. augusta 2003. godine i predmet vratio tuženom na ponovni postupak, obrazloživši da je tuženi prilikom odlučivanja o žalbi i ispitujući zakonitost rješenja prvostepenog organa trebao primijeniti isključivo materijalni propis koji je važio u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja.
9. U ponovnom postupku Ministarstvo je Rješenjem broj UP-09-25-03-2585/01 od 5. septembra 2005. godine odbilo žalbu izjavljenu na Rješenje Odjela broj 07/II-3-4187/98 od 6. aprila 2001. godine (sada Služba graditeljstva) kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo navodi da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je apelant 30. septembra 1991. godine bio aktivno vojno lice u JNA, a zatim u vojsci Jugoslavije, te da je u profesionalnoj vojnoj službi ostao do 30. septembra 1992. godine, kada je penzionisan. Ministarstvo dalje navodi da se, iznimno od odredbi člana 3. st. 1. i 2. Zakona, za stanove koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a koji su dati na raspolaganje Federalnom ministarstvu odbrane (u daljnjem tekstu: FMO), nosilac stanarskog prava ne smatra izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA i nije bio državljanin SRBiH prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Stoga je Ministarstvo zaključilo da apelant nema pravo na povrat spornog stana u posjed, jer je 30. aprila 1991. godine bio aktivno vojno lice i ne može se smatrati izbjeglicom ni raseljenom osobom, te je utvrđeno da je prvostepeni organ pravilno proveo postupak i da je prvostepeno rješenje osnovano na zakonu.
10. Apelant je protiv drugostepenog rješenja pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom, koji je nakon održane javne rasprave donio osporenu Presudu broj U-1539/05 od 4. novembra 2005. godine, kojom je odbio apelantovu tužbu. Kantonalni sud u obrazloženju ove presude navodi da sporni stan ima karakter stana kojim raspolaže FMO i na čiji status se primjenjuje odredba člana 3a. Zakona kod odlučivanja o pravu na vraćanje stana u posjed. Kantonalni sud ističe da je apelant po potrebi službe u ratnom zrakoplovstvu i protuzračnoj odbrani 30. marta 1992. godine premješten u Garnizon Beograd, a da je Naredbom broj 6-110 Saveznog sekretara za narodnu odbranu (u daljnjem tekstu: SSNO) od 15. juna 1992. godine, apelantu sa činom pukovnika avijacije prestala vojna služba sa 30. septembrom 1992. godine, i na osnovu ove naredbe apelant je Rješenjem komandanta Vojne pošte 4067 Žarkovo - Beograd razriješen aktivne vojne službe. Kantonalni sud je ocijenio da su upravni organi izveli pravilan zaključak da je apelant 31. aprila 1991. godine bio u aktivnoj službi u JNA, da nije bio državljanin SRBiH, te mu nije odobren status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovora ovom statusu u nekoj od zemalja bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, zbog čega je Kantonalni sud zaključio da su neosnovani apelantovi navodi da je bio komandant Zrakoplovne vojne gimnazije, odnosno prosvjetni radnik, i da se na njega ne može primijeniti odredba člana 3a. Zakona.
11. Kantonalni sud je također obrazložio da je neosnovan apelantov navod da ima pravo na povrat stana jer ga je otkupio. Sud ističe da je apelant zahtjev za vraćanje stana u posjed podnio kao nosilac stanarskog prava, a da u ugovoru o kupoprodaji stana koji je priložio u spis predmeta nije naveden datum kada je ugovor zaključio, nego je samo na obračunskoj listi navedeno da je apelant zahtjev za otkup stana podnio 14. februara 1992. godine, a iz kopije priložene uplatnice od 14. februara 1992. godine vidljivo je da je apelant na ime otkupa stana uplatio iznos od 70.000 tadašnjih dinara na račun Narodne banke Jugoslavije - Vojni servis Beograd. S obzirom da je utvrđeno da apelant nema pravo na povrat stana u skladu s odredbom člana 3a. Zakona, apelantu primjenom člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo pripada eventualno pravo na nadoknadu sredstava plaćenih po tom osnovu, pod uvjetom da je sporni stan otkupio prije 6. aprila 1992. godine. Na kraju Kantonalni sud zaključuje da je utvrđeno da apelant nema pravo na povrat stana, jer je ostao kao aktivno vojno lice u JNA i nakon 30. aprila 1991. godine, da se ne može smatrati izbjeglicom niti mu je taj status priznat u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, pa se na njega ne može primijeniti ni odredba člana 1.1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je u postupku povrata stana povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, ali proizlazi da smatra da mu je pravo na dom povrijeđeno zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, apelant navodi da je dostavio dokaz da nije bio u aktivnoj vojnoj službi u JNA nakon 14. decembra 1995. godine i da je imao odobren boravak u statusu izbjeglice. Dalje apelant ističe da su netačni navodi da nije državljanin Federacije Bosne i Hercegovine, te je dostavio uvjerenje o državljanstvu Općine Mostar od 13. januara 2003. godine. Također navodi da je predmetni stan otkupio u cijelosti na osnovu kupoprodajnog ugovora, te da je isplata kupoprodajne rate izvršena 28. februara 1992. godine, u ukupnom iznosu od 70.000 dinara. Apelant također ističe da je do izbijanja rata radio u Zrakoplovnoj gimnaziji u Mostaru gdje je bio zaposlen na radnom mjestu direktora škole do 30. marta 1992. godine, a da je postupak za penzionisanje pokrenuo 28. aprila 1992. godine, i da je prije 30. aprila 1992. godine prestao biti vojno lice. Predložio je da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava i da donese odluku kojom će mu omogućiti da ostvari pravo na povrat svog prijeratnog doma.
b) Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud u svom odgovoru smatra da u sudskom postupku po apelantovoj tužbi nisu povrijeđena njegova prava u postupku vraćanja stana u posjed, a postupak je okončan u razumnom roku. Naime, apelant je tužbom od 11. oktobra 2005. godine pokrenuo upravni spor predloživši poništenje upravnog akta, a sud je nakon održane javne rasprave i provedenog postupka donio presudu 4. novembra 2005. godine. Predlaže da se apelacija kao neosnovana odbije.
V. Relevantni propisi
14. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» broj 27/99) relevantne odredbe glase: «Član 3a.
Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. ovog zakona u vezi sa stanovima koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije BiH, a koji su na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, nosilac stanarskog prava ne smatra se izbjeglicom ako je 30. aprila 1991. godine bio u aktivnoj vojnoj službi u SSNO (Saveznom sekretarijatu za narodnu odbranu) – u JNA (tj. nije bio penzionisan) i nije bio državljanin Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine prema evidenciji državljana, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Nosilac stanarskog prava na stan iz stava 1. ovog člana ne smatra se izbjeglicom ukoliko je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ili ako je stekao novo stanarsko pravo van teritorije Bosne i Hercegovine.»
15. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase: «Član 1.
U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 39/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3a. mijenja se i glasi: 'Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14 decembra 1995. godine.' [...]»
16. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/0, 15/02 i 54/04) Član 39, koji je na snazi od 16. oktobra 2004. godine, predviđa:
«Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ('Službeni list SFRJ' broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovu provedbu, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu s tada vrijedećem Zakonu i iznos cijene izmirio u ugovorenom roku.
Član 39a.
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Ministarstva odbrane Federacije taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Ministarstvo odbrane Federacije izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. Član 39e.
Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istoga stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu s članom 18. Zakona, umanjenu za amortizaciju.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu s vrijedećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu, ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 2. ovoga člana, izuzev nosilaca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovoga člana.»
VI. Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem pravnom lijeku koji je koristio.
19. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u odnosu na kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1. i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
20. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
21. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.»
22. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita donesenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to je li riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
23. U konkretnom slučaju apelant nije koristio pravne lijekove predviđene zakonskim propisima za slučajeve tzv. «šutnje administracije». Naime, apelant je podnio zahtjev nadležnom Odjelu za vraćanje spornog stana u posjed 17. septembra 1998. godine. Odjel je po apelantovom zahtjevu donio Rješenje broj 07/II-3-4187/98 od 6. aprila 2001. godine, kojim je odbio zahtjev za vraćanje stana u posjed. Međutim, apelant je imao zakonsku mogućnost da u smislu člana 216. st. 2. i 3. Zakona o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 48/99) izjavi žalbu nadležnom organu kao da je njegov zahtjev odbijen, ako nadležni organ u roku od 60 dana ne odluči o njegovom zahtjevu. Dalje, u smislu člana 20. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05) apelant je imao mogućnost ako drugostepeni organ u roku od mjesec dana ne donese rješenje o žalbi, a ne donese ga ni na zahtjev upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu s članom 10. ovog Zakona, pokrenuti upravni spor pred Kantonalnim sudom kao da je žalba odbijena. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, ovaj dio apelacije se ne može razmatrati (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2500/05 od 12. septembra 2006. godine).
24. Na osnovu izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
25. Apelant se također žali i na kršenje prava na dom. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava uvjete iz člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj U-1539/05 od 4. novembra 2005. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Apelacija je podnesena 12. decembra 2005. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i druge uvjete iz člana 16. stav 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija, u vezi sa navodima o kršenju prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da mu je njima povrijeđeno pravo na poštivanje doma iz člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku».
29. Član 8. Evropske konvencije glasi:
"1.Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.”
30. Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C).
31. Da bi se utvrdilo radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi je li sporni stan predstavljao apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te da li odluke koje apelant osporava predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje toga «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti osnovano domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, br. 30, stav 49).
32. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46.f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99). Također, Dom za ljudska prava je definirao domen člana 8. Evropske konvencije tako da uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici», ističući da pravni odnos podnosioca prijave sa stanom nije bitan prilikom određivanja može li se on smatrati apelantovim domom ili ne. Stoga, činjenica da je osoba «bespravni korisnik» u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ne čini predmetni stan manje «domom» u smislu Evropske konvencije (vidi Dom za ljudska prava, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, broj CH/02/12421, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 6. februara 2003. godine, tačka 39).
33. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se sporni stan smatrati apelantovim «domom», Ustavni sud zapaža da je apelant nesporno bio predratni nosilac stanarskog prava na spornom stanu i da je stan napustio zajedno sa porodicom u martu 1992. godine. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud, dalje, smatra da donošenje odluke kojom se odbija apelantov zahtjev za vraćanje spornog stana, predstavlja miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana
8. Evropske konvencije.
35. U vezi s pitanjem je li to miješanje bilo «u skladu sa zakonom» u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je do miješanja došlo zbog primjene Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH 29/03), a u vezi sa tzv. «vojnim stanovima». Ovaj Zakon dovoljno precizno i jasno predviđa da se oni nosioci stanarskog prava na stanovima kojima raspolaže FMO, koji su nakon 19. maja 1992. godine ostali u vojnoj službi kao vojno ili civilno lice u bilo kojim oružanim snagama van teritorije BiH, ne smatraju izbjeglicama niti imaju pravo na povrat stana ukoliko im nije odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite u nekoj zemlji izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Iz navedenog proizlazi da je miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo «u skladu sa zakonom» u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
36. Ustavni sud, dalje, treba razmotriti je li miješanje u apelantovo pravo, iako je utvrđeno da je bilo u skladu sa zakonom, bilo u skladu sa jednim od ciljeva navedenim u stavu 2. člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, presudu Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, serija A broj 45, stav 43).
37. Stranke u postupku nisu navele koji je bio cilj miješanja u apelantovo pravo na poštivanje doma. Međutim, Ustavni sud je u ranijim odlukama već utvrdio da prema članu II/5. Ustava Bosne i Hercegovine sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo da se slobodno vrate u svoje domove. Ovo pravo izbjeglica i raseljenih lica uzdignuto je na nivo ustavnih prava, koja su, prema ovom članu Ustava, osigurana svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi. S druge strane, postojala je i potreba da se spriječe zloupotrebe ovog prava, te da se definira ko se ne smatra izbjeglicom ili raseljenim licem, naročito u slučajevima kada je predratni nosilac stanarskog prava, tokom rata i ratnih dejstava, ostao u profesionalnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH. U tom smislu Ustavni sud je, u svojoj Odluci U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, utvrdio da navedeni Zakon «ima za cilj da ispravi nejednakosti koje su postojale između nosilaca stanarskog prava na stanovima JNA i svih drugih nosilaca stanarskog prava. Drugim riječima, FBiH je pratila princip koji je postojao u bivšoj SFRJ, prema kojem 'građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu' (član 12. Zakona o stambenim odnosima). Drugo, cilj je da se oslobodi oskudan stambeni prostor za bivše vojnike Armije Bosne i Hercegovine i njihove porodice ili osobe koje su bile prisiljene da napuste svoje domove uslijed ratnih djelovanja» (loc. cit., stav 53), te je zaključio da odredba člana 3a. Zakona slijedi legitiman cilj. Ustavni sud u cijelosti ostaje kod ovakvog stava, te smatra da je u konkretnom slučaju postojao legitiman cilj za miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije.
38. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti jeste je li miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo «neophodno u demokratskom društvu», odnosno je li postojala ravnoteža između prava pojedinca i javnog interesa. Da bi se utvrdilo je li ispoštovan princip proporcionalnosti, Ustavni sud će razmotriti jesu li upravni organi i Kantonalni sud, u svjetlu datog predmeta u cjelini, imali «relevantne i dovoljne razloge» za preduzimanje osporenih mjera, odnosno donošenje osporenih odluka.
39. Prije svega, pitanje proporcionalnosti Zakona Ustavni sud je također analizirao u citiranoj Odluci U 83/03, u svjetlu prava na imovinu. Tom prilikom, Ustavni sud je zaključio da član 3a. Zakona, na način kako je izmijenjen («Službene novine Federacije BiH» broj 29/03), «uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa». Do takve ocjene Ustavni sud je došao nakon što je razmotrio niz relevantnih faktora, a naročito da «prvo, član 3a. Zakona u izmijenjenoj formi ne utiče na one osobe koje su već kupile stan; drugo, on također ne utiče na osobe kojima je priznat zaštićeni status ili status koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljenog lica od države van teritorije bivše SFRJ; treće, druge osobe, koje sada žive u tim stanovima, mogu potraživati stanarsko pravo nad njima. Sa tačke gledišta pravne sigurnosti, u skladu s članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, vraćanje u posjed stana će izazvati pravnu nesigurnost u velikom broju slučajeva, te jasne i praktične poteškoće». Analogno ovome, Ustavni sud smatra da je, u konkretnom slučaju, miješanje u apelantovo pravo na poštivanje doma bilo «neophodno u demokratskom društvu», te da je bilo proporcionalno legitimnom cilju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2531/05, «Službene novine Federacije BiH» broj 68/04 od 29. augusta 2006. godine).
40. Osim toga, Ustavni sud, općenito, nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud se neće upuštati u način na koji su upravni organi i Kantonalni sud ocijenili izvedene dokaze i utvrdili činjenice, ali smatra da nije relevantno to što apelant tvrdi da je bio zaposlen na radnom mjestu direktora škole u Mostaru do 30. marta 1992. godine, a da je postupak za penzionisanje pokrenuo 28. aprila 1992. godine. Naime, organi uprave i sud su kao nesporno utvrdili da je apelant u činu pukovnika avijacije za potrebe službe premješten u Garnizon Beograd 30. marta 1992. godine i da je penzionisan 30. septembra 1992. godine, na osnovu Naredbe broj 6-110 SSNO od 15. juna 1992. godine, koja je objavljena u «Službenom vojnom listu» broj 14/92. Također su irelevantni navodi da on ima odobren boravak u statusu izbjeglice. Naime, prema odgovarajućim, jasnim odredbama Zakona, apelant ne može imati status izbjeglice ili raseljenog lica, budući da je u profesionalnoj vojnoj službi u Vojsci Jugoslavije ostao nakon 19. maja 1992. godine, tj. datuma koji Zakon decidno propisuje. S obzirom da apelant ex lege ne može imati ovakav status, nisu od važnosti potvrde koje su u vidu imali upravni organi i Kantonalni sud. Budući da su i Kantonalni sud i upravni organi ove činjenice utvrdili i na osnovu toga preduzeli mjere koje zakon propisuje, Ustavni sud smatra da su imali «relevantne i dovoljne razloge» za preduzimanje osporenih mjera, odnosno donošenje osporenih odluka, te da su te razloge u odlukama jasno obrazložili zbog čega nema proizvoljnosti ni u primjeni navedenog Zakona. U odnosu na apelantove navode da je predmetni stan otkupio prije rata, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i Kantonalni sud prilikom donošenja odluke cijenili i ove apelantove navode i pojasnili da, s obzirom da u smislu člana 3a. Zakona apelant nema pravo na povrat stana, on može, ukoliko dokaže da je prije 6. aprila 1992. godine sklopio pravno obavezujući ugovor o kupovini stana sa bivšim SSNO, podnijeti zahtjev Ministarstvu odbrane Federacije BiH za nadoknadu sredstava plaćenih po ovom osnovu u smislu člana 39e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
41. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je apelantu odbijen zahtjev za povrat stana zbog toga što je ostao u profesionalnoj vojnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH nakon datuma propisanog zakonom, budući da je miješanje u ovo apelantovo pravo bilo u skladu sa zakonom i imalo je legitiman cilj, a preduzete mjere su bile proporcionalne tom cilju.
43. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 15, čl. 60. i 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović