Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2950/06 (Naučna ustanova «Institut zaštite, ekologije i informatike» Banja Luka)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2950/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovineu Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i suci Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, u predmetu broj AP-2950/06, rješavajući zahtjev Naučne ustanove «Institut zaštite, ekologije i informatike» Banja Luka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Naučne ustanove «Institut zaštite, ekologije i informatike» Banja Luka, za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Naučna ustanova «Institut zaštite, ekologije i informatike» Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Ranko Vulić, advokat iz Banja Luke, podnio je, 30. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-GR-06-000 095 od 1. septembra 2006. godine. Apelant je istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «naložio Osnovnom sudu u Trebinju da zastane sa postupkom u predmetu, broj 095-0-P-06 000-067, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji».
2. Apelant je, 4. oktobra 2002. godine, sa Marijom Janković iz Trebinja (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu šef Odjeljenja Trebinje u organizacionoj jedinici Zajedničke službe - Služba marketinga.
3. Direktor apelanta je, 16. aprila 2004. godine, donio rješenje kojim prestaje radni odnos tužiteljice zbog neispunjenja obaveza iz ugovora o radu.
4. Tužiteljica je protiv apelanta podnijela tužbe Osnovnom sudu u Trebinju, 11. decembra 2003. godine, radi isplate neisplaćenih plata, a 26. maja 2004. godine radi povratka na posao, po kojim je postupak još uvijek u toku.
5. Vrhovni sud je osporenim rješenjem, broj 118-0-GR-06-000 095 od 1. septembra 2006. godine, odbio kao neosnovan prijedlog apelanta da se za postupanje u toj pravnoj stvari odredi Osnovni sud u Banja Luci, kao mjesno nadležan ili neki drugi stvarno nadležan osnovni sud sa područja drugog okružnog suda.
6. U obrazloženju pobijanog rješenja navedeno je da u smislu člana 50. stav 2. važećeg Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03 i 74/05-u daljnjem tekstu: ZPP), Vrhovni sud može na prijedlog stranke ili nadležnog suda odrediti da u pojedinom predmetu postupa stvarno nadležan osnovni sud u području drugog okružnog suda, ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi opravdani razlozi. Vrhovni sud je ocijenio, budući da je u konkretnom slučaju riječ o sporu iz osnova ugovora o radu da je Osnovni sud u Trebinju zasnovao svoju mjesnu nadležnost na osnovu člana 37. ZPP-a. Navedenim članom je propisano da za suđenje u sporovima protiv pravnog lica koje ima poslovnu jedinicu van svog sjedišta, ako spor proizilazi iz pravnog odnosa te jedinice, pored suda opšte mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem se području nalazi ova poslovna jedinica. Pored navedenog Vrhovni sud je ocjenio da okolnost da je Upravni odbor ZDP «Hidroelektrane na Trebišnjici» iz Trebinja tuženom odobrio novčana sredstva za opremanje poslovnog prostora za rad njegove poslovne jedinice u Trebinju u iznosu od 5.000,00 KM, odnosno 15.000,00 KM, nije sama za sebe razlog za određivanje da u tom predmetu postupa drugi stvarno nadležan sud., a pogotovu da bi ta okolnost mogla dovesti u sumnju nepristrasnost suda u Trebinju.
7. Apelant ističe da je Vrhovni sud «nepravedno, neopravdano, pristrasno i diskriminatorski stao na stranu radnika protiv poslodavca», jer u Trebinju nikad nije postojala poslovna jedinica apelanta, a ugovor o radu je tužiteljica sklopila sa apelantom,a ne njegovom poslovnom jedinicom. Apelant smatra da se pobijanom odlukom Vrhovnog suda uskraćuju njegova prava na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, koja su zajamčena članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega je konačno predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio Osnovnom sudu u Trebinju da zastane sa postupkom u predmetu, broj 095-0-P-06 000-067, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanja jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
10. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelant tražio donošenje privremene mjere, kojom bi se naložio Osnovnom sudu u Trebinju da zastane sa postupkom u predmetu, broj 095-0-P-06 000-067, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.
11. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere.
12. Apelant predlaže Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru kojom bi se bi se naložio Osnovnom sudu u Trebinju da zastane sa postupkom u predmetu, broj 095-0-P-06 000- pri tom ne obrazlažući u čemu se ogleda nenadoknadiva šteta koja bi mogla nastupiti ako Osnovni sud u Trebinju nastavi s postupkom koji se protiv apelanta vodi pred tim sudom. Ustavni sud je stekao utisak da se šteta za apelanta, ogleda u činjenici što Vrhovni sud nije usvojio njegov zahtjev za delegaciju drugog stvarno nadležnog suda i što se protiv njega vodi postupak po tužbi tužiteljice pred Osnovnim sudom u Trebinju, u čiju nepristrasnost apelant sumnja. Međutim, Ustavni sud ističe da «sumnja ili bojazan u ishod sudskog postupka» nije razlog za usvajanje privremene mjere.
13. Apelant, kao što je već rečeno, nije ponudio razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio takvu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.
14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović