Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2621/06 (M. B.)
Odluka donesena 21. 12. 2006.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2621/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
21. 12. 2006.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. decembra 2006. godine, razmatrajući apelaciju Marija Borasa, u predmetu broj AP-2621/06, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Marija Borasa za donošenje privremene mjere.
Odlaže se izvršenje kazne zatvora prema presudi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-322/05 od 21. jula 2006. godine. Ova odluka stupa na snagu odmah, a odlaganje izvršenja ostaje na snazi do donošenja odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o podnesenoj apelaciji.
OBRAZLOŽENJE
1. Mario Boras (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa, advokat Žarko Bulić, advokat iz Sarajeva podnio je, 11. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-322/05 od 21. jula 2006. godine, presude Vrhovnog suda, broj Kž-463/03 od 10. marta 2005. godine, i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-20/02 od 19. juna 2003. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
2. Presudom Kantonalnog suda, broj K-20/02 od 19. juna 2003. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. i članom 25. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), za koje mu je uz primjenu člana 41. i 42. stav 1. tačka 1. ranijeg KZ F BiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i za krivično djelo pronevjere iz člana 359. stav 3. ranijeg KZ F BiH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, pa mu je po članu 46. ranijeg zakona KZ F BiH izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci.
3. Presudom Vrhovnog suda, broj Kž-463/03 od 10. marta 2005. godine, odlučujući, o izjavljenim žalbama protiv prvostepene presude, djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačena je presuda u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni, tako da su radnje optuženog apelanta iz tačke 2. izreke prvostepene presude (krivično djelo pronevjere iz člana 359. stav 3. ranijeg KZ F BiH) pravno kvalifikovane kao krivično djelo utaje iz člana 278. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci. Ujedno, ovom presudom je preuzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci iz tačke I. prvostepene presude za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. u vezi stava 1. i u vezi člana 25. ranijeg KZ F BiH. Apelant je uz primjenu člana 46. KZ F BiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jedanaest mjeseci.
4. Vrhovni sud je, presudom broj Kž-322/05 od 21. jula 2006. godine, odlučujući o žalbi apelanta, protiv presude Vrhovnog suda, broj Kž-463/03 od 10. marta 2005. godine, odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu, zaključivši da je ispravno pobijana presuda u utvrđenom ponašanju optuženog apelanta našla sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 278. stav 3. KZ F BiH.
5. Apelant smatra da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na odbranu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1., 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje i da nisu pravilno primijenili materijalno pravo. Također, apelant navodi da je odbijanjem prijedloga odbrane od strane prvostepenog suda za saslušanje predloženih svjedoka, povrijeđeno pravo odbrane, a time je ostalo neutvrđeno pitanje postojanja krivične odgovornosti i umišljaja apelanta na pomaganje u izvršenju krivičnog djela, pa su stoga u pogledu tog pitanja učinjene povrede krivičnog postupka odnosno prava na odbranu. I drugostepenom odlukom došlo je do povrede prava na odbranu iz člana 358. stav 2. ZKP i člana 6. stav 1. i stav 3. Evropske konvencije, jer je i drugostepenom sudu predlagano izvođenje navedenih dokaza. Tokom trajanja drugostepenog postupka pred Vrhovnim sudom došlo je do stupanja na snagu ZKP FBiH i Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), od 1. augusta 2003. godine. Stoga je na pretresu pred Vrhovnim sudom od strane odbrane istaknut prigovor dekriminacije krivičnog djela pronevjere iz člana 359. KZ FBiH od 28. novembra 1998. godine, jer to krivično djelo nije situirano u poglavlju XXII KZ FBiH od 1. augusta 2003. godine, te je, po načelu primjene blažeg zakona iz člana 4. stav 2. Općeg dijela KZ F BiH, a u vezi sa članom 7. Evropske konvencije, predloženo, u odnosu na djelo iz tačke 2. prvostepene presude, donošenje oslobađajuće presude. Apelant ukazuje «da je prema činjeničnom opisu radnji iz tačke 2. prvostepene presude za koje je proglašen krivim, izvršene su 27. oktobra 1999. godine, pa prema visini zaprijećene sankcije za djelo iz člana 278. stav 3. – kazne zatvora do tri godine, šestogodišnji apsolutni rok zastarjelosti krivičnog gonjenja istekao je 27. oktobra 2005. godine, a presuda koja je predmet apelacije je donesena daleko nakon isteka roka zastarjelosti po prethodno citiranim odredbama».
6. U prijedlogu za donošenje privremene mjere apelant traži da Ustavni sud donese odluku kojom bi odložio izvršenje kazne zatvora protiv njega do donošenja konačne odluke Ustavnog suda. Apelant je naveo «da bi izvršenje izrečenih sankcija kazne zatvora prema presudi Vrhovnog suda, broj Kž-322/05 od 21. jula 2006. godine, moglo po njega dovesti do nastanka štete koja se ne bi mogla nadoknaditi niti na drugi način spriječiti».
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 78. stav 1. Poslovnika Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, do donošenja konačne odluke, na zahtjev stranke, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka pred Sudom.»
8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
9. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtijeva za donošenje privremene mjere različiti su od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava osporenim aktima, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na kršenje prava na pravično suđenje u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen i u kojem su donesene osporene presude. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava kao i prava na odbranu. Apelant posebno ističe da je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja za djelo iz tačke 2. osporenih presuda, pa bi dosljedno tome u tom dijelu trebalo staviti van snage presudu Vrhovnog suda, broj Kž-322/05 od 21. jula 2006. godine.
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se nalazi pred pitanjem da li su sve ove okolnosti uzete u obzir kod donošenja osporenih odluka. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da bi upravo to i trebalo biti predmet ispitivanja apelacije u meritumu, tako da se Ustavni sud neće, u ovoj fazi postupka, upuštati u ispitivanje tog pitanja. Ustavni sud je također imao u vidu i interes pravilnog vođenja postupka pred Sudom. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da je sam Kantonalni sud u svom odgovoru na apelaciju istakao da je nastupila zastara za navedeno djelo. Ovaj navod i pravno pitanje će svakako biti temelj odlučivanja u meritumu, ali u ovoj fazi postupka daje dovoljno osnova da se izda privremena mjera imajući u vidu da se radi o lišavanju slobode, kao najzaštićenijem ustavnom pravu i pravu iz Evropske konvencije, poslije prava na život. Ustavni sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi da se apelantu privremeno odloži izvršenje kazne zatvora izrečenih presudom Vrhovnog suda, broj Kž-322/05 od 21. jula 2006. godine, do donošenja konačne odluke u ovom predmetu.
12. Imajući u vidu odredbu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu konkretnog predmeta.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović