Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-969/05 (F. D.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-969/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-969/05, rješavajući apelaciju Fikreta Durmića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Durmića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž- 1146/04 od 31. januara 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zenici, broj P-975/02 od 19. aprila 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Durmića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž- 1146/04 od 31. januara 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zenici, broj P-975/02 od 19. aprila 2004. godine, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Fikret Durmić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Zenice, koga zastupa otac Munever Durmić, a ovoga Emir Čolaković, advokat iz Zenice, podnio je, 11. aprila 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1146/04 od 31. januara 2005. godine, i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-975/02 od 19. aprila 2004. godine.

2. Ustavni sud je odlukom, broj AP-969/05 od 28. juna 2005. godine, odbacio ovu apelaciju kao preuranjenu, budući da u vrijeme donošenja odluke o apelaciji još nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) o reviziji koju je izjavio apelant.

3. Apelant je, 15. jula 2005. godine, podnio zahtjev da Ustavni sud preispita svoju odluku, broj AP-969/05 od 28. juna 2005. godine. Ustavni sud je, 12. septembra 2006. godine, zaključio da nema razloga koji bi opravdali razmatranje zahtjeva za preispitivanje odluke broj AP-969/05 od 28. juna 2005. godine, jer apelant nije dostavio nove dokaze koji bi po svojoj prirodi mogli uticati na ishod spora. Apelant je, 26. septembra 2006. godine, podnio novu apelaciju u kojoj je naveo da je u međuvremenu Vrhovni sud donio rješenje, broj Rev-572/05 od 20. jula 2006. godine, kojim je odbacio reviziju kao nedozvoljenu te je predložio da se apelacija smatra novim zahtjevom za preispitivanje. Ustavni sud je 16. januara 2007. godine, donio rješenje broj AP-969/05, kojim je usvojio zahtjev apelanta za preispitivanje navedene odluke Ustavnog suda, jer je utvrdio da je revizijski postupak okončan tako što je Vrhovni sud rješenjem, broj Rev-572/05 od 20. jula 2006. godine, reviziju odbacio, a imajući u vidu da je rješenje dostavljeno apelantu u vrijeme kada nije znao da je njegov zahtjev za preispitivanje razmatran na sjednici Ustavnog suda. S obzirom na to, konačna odluka u konkretnom slučaju je presuda Kantonalnog suda, broj Gž-1146/04 od 31. januara 2005. godine, protiv koje je apelant podnio apelaciju Ustavnom sudu. Uzimajući ovo u obzir, Ustavni sud je odlučio da ponovo razmotri predmetnu apelaciju.

4. Apelant je protiv Ekrema Pašanbegovića i Zikreta Helega (u daljnjem tekstu: tuženi) podnio tužbu Općinskom sudu, kojom je tražio da mu tuženi nadoknade nematerijalnu štetu u iznosu od 9.500,00 KM, koju je pretrpio nakon pada u nezaštićeni bunar koji je tuženi Zikret Heleg u traganju za pitkom vodom iskopao na nekretnini tuženog Ekrema Pašanbegovića.

5. Presudom Općinskog suda, broj P-975/02 od 19. aprila 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1146/04 od 31. januara 2005. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta. Iz obrazloženja osporenih presude proizilazi da su tuženi učestvovali u akciji mještana zaseoka Urije na pronalaženju pitke vode, te su iskopali bazen koji su obezbjedili drvenom građom kojom su pokrili otvor bazena, ali je drvena građa nestala. Dalje su sudovi utvrdili da je bazen ponovo obezbjeđen spuštanjem drvenih brklji, te da se nalazi 1.500 metara udaljen od kuće apelanta, da u blizini nema javnog puta niti potrebe da se preko parcele prelazi prečicom da bi se došlo do iskopine bazena. Prvostepeni sud zaključuje da su tuženi sa svoje strane poduzeli radnje na obezbjeđenju iskopina bazena za vodu, a nisu mogli utjecati na savjesnost osoba koje su građu za obezbjeđenje bazena odnosili za lične potrebe. S druge strane, apelant je u starosnoj dobi od 12 godina u društvu sa rođakom iste starosne dobi, bez nadzora roditelja, došao do bazena za vodu kako bi okupao psa, te je padom u bazen doživio povređivanje. Sudovi su našli da između radnji tuženih i povređivanja apelanta ne postoji uzročno posljedična veza iz koje bi proistekla krivica tuženih za nastanak štete apelantu, te da odgovornost za povređivanje apelanta leži isključivo na apelantu i roditeljima mld. apelanta koji su propustili da vrše nadzor nad apelantom.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je prvostepeni sud pogrešno primjenio relevantne materijalno pravne odredbe, dok je drugostepeni sud proizvoljno primjenio Zakon o obligacionim odnosima, navodeći kako «bazen za vodu koji se nalazi na privatnom zemljištu [...] ne predstavlja opasnu stvar u smislu odredbi člana 173 ZOO». Apelant dalje navodi da prema Zakonu o obligacionim odnosima za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a imaocem se smatra vlasnik stvari, a da se kod odgovornosti po načelu uzročnosti imalac stvari može osloboditi od odgovornosti u slučaju više sile, radnje oštećene osobe ili radnje treće osobe. Apelant smatra da se dječija igra u predjelu nezaštićenog bazena (bunara) sa vodom, ne može smatrati kao radnja koja oslobađa od odgovornosti imaoca opasne stvari, a koji ništa nije preduzeo u cilju osiguranja bazena. Na kraju apelant navodi da novčani iznos koji potražuje kao vid satisfakcije za pretrpljenu nematerijalnu štetu može se smatrati njegovom imovinom, te predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, odluči u meritumu ili ukine pobijane presude i predmet vrati na ponovni postupak prvostepenom sudu

7. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

9. Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«[...] 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

[...] 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

12. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.

13. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno i proizvoljno primjenili materijalni propis odnosno Zakonao obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03) i odbili ga sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio naknadu nematerijlne štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova, doživljenog straha i umanjena opće životne sposobnosti. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije mjerodavan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke redovitih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).

14. U konkretnom slučaju, apelant je nezadovoljan presudama redovnih sudova, smatrajući da je prvostepeni sud pogrešno primjenio relevantne materijalno pravne odredbe, a da je drugostepeni sud proizvoljno primjenio Zakon o obligacionim odnosima, jer iskopana nepokrivena rupa (bunar) dimenzije 4x3 metra, dubine 3,5 do 4 metra napunjena vodom, predstavlja opasnu stvar, a dječija igra u predjelu nezaštićenog bazena (bunara) sa vodom ne može se smatrati kao radnja koja oslobađa od odgovornosti imaoca opasne stvari, a koji ništa nije preduzeo u cilju osiguranja bazena. U konkretnom slučaju, sudovi su nakon provedenog dokaznog postupka, saslušanja svjedoka, saslušanja apelanta i tuženih u svojstvu parničnih stranaka, donijeli odluku kojom su odbili u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta. Članom 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da «Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice». Prvostepeni sud je nakon ocjene provedenih dokaza utvrdio da su tuženi poduzeli potrebne mjere da se iskopani bazen za vodu obezbjedi pokrivanjem odgovarajućim gredama i daskama i da tuženi nisu mogli uticati na svjest osoba da ne odnose građu sa obezbjeđenog bazena i da stoga između radnji tuženih i povređivanja apelanta ne postoji uzročno posljedična veza, te da odgovornost za povrijeđivanje leži isključivo na apelantu i njegovim roditeljima. U vezi sa navodima apelanta da je drugostepeni sud proizvoljno primjenio Zakon o obligacionim odnosima, Ustavni sud ističe da Zakon o obligacionim odnosima ne daje definiciju opasne stvari, već je to prepušteno sudskoj praksi, da sudovi u svakom pojedinačnom slučaju treba da odluče da li je neka stvar opasna ili ne, pa iz navedenog proizilazi da se navodima drugostepenog suda: «da tužioca treba podsjetiti da bazen za vodu koji se nalazi na privatnom zemljištu udaljenom od javnog puta i naselja, a do kojeg se može doći samo prečicom peko susjednih njiva, i sa čijim su postojanjem mjepštani bili upoznati, ne predstavlja opasnu stvar u smislu odredbe člana 173 ZOO-a», ne bi moglo dati svojstvo proizvoljnosti. Ustavni sud zapaža da su sudovi u dvije instance dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i navedenih prigovora apelanta. Redovni sudovi su dovoljno jasno i precizno obrazložili zašto se apelant odbio sa tužbenim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete, zaključivši da između radnji tuženih i povređivanja apelanta na postoji uzročno posljedična veza iz koje bi proistekla krivica tuženih za nastanak štete.

15. Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta.Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev», tj. ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.

16. Nadalje, apelant se žali na osporene presude, smatrajući da je odbijanjem tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku kovenciju štiti samo postojeću imovinu, a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A-31). Zbog toga su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred redovnim sudovima je naknada nematerijalne štete, dakle buduća imovina. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, iz čega proizilazi zaključak da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, te ukoliko je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-969/05 (F. D.) | Sudska praksa | Aktio