Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2039/05 (H. M.)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2039/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj, u predmetu broj AP-2039/05 , rješavajući apelaciju Huseina Musabegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Musabegovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-410/05 od 19. jula 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1678/04 od 3. novembra 2004. godine, i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj Pr-610/00 od 9. jula 2004. godine, u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Musabegovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-410/05 od 19. jula 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1678/04 od 3. novembra 2004. godine, i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj Pr-610/00 od 9. jula 2004. godine, u odnosu na član 6. stav 1. i član 9. Međunarodnog paktao ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Husein Musabegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 27. septembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-
410/05 od 19. jula 2005. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1678/04 od 3. novembra 2004. godine, i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pr-610/00 od 9. jula 2004. godine.
2. Apelant je, 12. oktobra 2000. godine, podnio tužbu Općinskom sudu radi poništenja odluke tuženog poslodavca, broj 008/2000 od 1. augusta 2000. godine, o prestanku radnog odnosa i isplate potraživanja iz radnog odnosa. Apelant je zatražio da sud donese presudu kojom će utvrditi da je navedenom odlukom tuženog, koja je potvrđena odlukom Nadzornog odbora tuženog od 15. septembra 2000. godine, nezakonito mu otkazan radni odnos, te da se ponište navedene odluke i obaveže tuženi da mu uspostavi radni odnos od momenta prestanka rada i rasporedi ga na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, kao i da mu isplati ukupan iznos od 51.435,92 KM na ime plaća, regresa za godišnji odmor, naknade za topli obrok i otpremnine.
3. Presudom Općinskog suda, broj Pr-610/00 od 9. jula 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1687/04 od 3. novembra 2004. godine, tužbeni zahtjev apelanta je u cijelosti odbijen.
4. Prvostepeni sud je nakon provedenog postupka utvrdio da je apelantu 1. marta 1999. godine prestao radni odnos kod tuženog, te da je apelant, 2. marta 1999. godine, zasnovao radni odnos kod Wolkswagen d.o.o. Sarajevo. Sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nisu ispunili uslovi iz člana 27. stav 4. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, odnosno člana 15. Zakona o radnim odnosima, da apelant zasnuje pravno valjan radni odnos kod dva poslodavca,. Kako je sud utvrdio da apelant nije bio u radnom odnosu kod tuženog, tužbeni zahtjev je odbio kao neosnovan.
5. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud, na osnovu provedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio sve odlučne činjenice za rješavanje ovog spora, i pravilno primijenio materijalno pravo tj. odredbe člana 27. stav 4. ZOPRO i člana 15. ZORO, a koji propisi su bili na snazi u vrijeme kada je apelant zasnovao radni odnos kod Wolkswagen d.o.o. Sarajevo. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud pravilno zaključio da je apelantu 1. marta 1999. godine prestao radni odnos kod tuženog, jer nije mogao imati zasnovan radni odnos istovremeno kod tuženog i kod Wolkswagen d.o.o. Sarajevo, obzirom da se nisu ispunili svi uslovi iz navedenih zakonskih odredbi. Kantonalni sud je konstatovao da je članom 27. stav 2. ZOPRO predviđeno da samo radnik koji radi na radnom mjestu za koje je predviđeno radno vrijeme kraće od punog radnog vremena može da zasnuje radni odnos u više preduzeća, odnosno kod više poslodavaca i da na taj način radi puno radno vrijeme. Kantonalni sud je istakao da je stavom 4. citiranog člana navedenog zakona predviđeno da radnik koji u jednoj ili više organizacija, odnosno kod jednog ili više poslodavaca ostvaruje puno radno vrijeme može da radi u drugoj organizaciji, odnosno kod drugog poslodavca u slučajevima, pod uslovima i na način utvrđen zakonom i opštim aktom, odnosno kolektivnim ugovorom.
6. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-410/05 od 19. jula 2005. godine, odbijena je revizija apelanta izjavljena protiv presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi dali valjane razloge zbog kojih smatraju da apelant nije ni mogao imati zasnovan radni odnos kod tuženog nakon zasnivanja radnog odnosa kod Wolkswagen d.o.o. Sarajevo, 2. marta 1999. godine. Vrhovni sud je posebno naglasio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je apelantu radni odnos prestao 1. marta 1999. godine, te da osporene odluke nisu u suprotnosti sa ZOR, da tužitelj sa apelantom nije zaključio ugovor o radu nakon 1. marta 1999. godine, te da je protivno članu 2. ZOR-a prijavljen Fondu PIO Sarajevo sa danom 29. juni 2000. godine. Po ocjeni Vrhovnog suda odluka tuženog od 1. augusta 2000. godine i ne predstavlja otkaz ugovora o radu već je samo deklarativnog karaktera, obzirom da ugovor o radu apelant nije zaključio sa tuženim, pa je pravilan zaključak Kantonalnog suda kojim je konstatovano da je 30. juna 2000. godine, samo utvrđen prestanak radnog odnosa apelantu. Vrhovni sud je također istakao da su tvrdnje apelanta, da nije primljen u radni odnos na rad u Wolkswagen po pravilima i proceduri ZORO, odnosno ZOR-a, te da je kao zaposlenik i direktor tuženog i stručnjak za automobilsku industriju angažovan kao Wolkswagen d.o.o Sarajevo temeljem provedenih dokaza opovrgnuli nižestepeni sudovi.
7. Apelant smatra da je osporenim presudama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelant vidi u tome što je pobijanim presudama činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i nepravilno primijenjeno materijalno pravo. Apelant smatra da su se u njegovom predmetnom slučaju trebale primijeniti relevantne odredbe ZOR-a, umjesto ZOPRO-a, što su sudovi propustili učiniti. Zbog navedenog apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na rad i socijalnu sigurnost, zagarantirano članom 6. stav 1. i članom 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 1. Evropske socijalne povelje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju uslijed gubitka plaća i ostalih naknada zbog prestanka radnog odnosa kod tuženog.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
10. Apelant se žali da mu je osporenim presudama donesenim radi poništenja odluke tuženog o prestanku radnog odnosa i isplati potraživanja iz radnog odnosa povrijeđeno pravo na pravično suđenjeiz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda koju je prihvatio i Ustavni sud, prema kojoj, nije zadatak ovog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, apelikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je istitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. Suština navoda apelacije o kršenju prava na pravično suđenje se svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, apelant tvrdi da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, odnosno pogrešno utvrdili da je 2. marta 1999. godine zasnovao novi radni odnos kod Wolkswagen d.o.o. Sarajevo, zanemarujući činjenicu da je i nakon navedenog datuma ostao upisan u registru suda kao lice ovlašteno za zastupanje tuženog. Apelant smatra da je pogrešnom ocjenom dokaza sud izveo i pogrešne zaključke, te primijenio odredbu člana 27. stav 4. ZOPRO i člana 15. ZORO, ocjenjujući da nisu ispunjeni uvjeti za rad u drugom preduzeću istovremeno iako je trebao primijeniti odredbe ZOR-a, kojim se utvrđuju pitanja obaveza ugovora o radu, koji je faktički i formalno postojao između njega i tuženog.
13. Ustavni sud zapaža da su sudovi proveli temeljit dokazni postupak i ocjenom izvedenih dokaza utvrdili da je apelantu 1. marta 1999. godine prestao radni odnos kod tužene, te da je 2. marta 1999. godine zasnovao radni odnos kod Wolkswagen d.o.o. Sarajevo, a da se nisu ispunili uvjeti iz člana 27. stav 4. ZOSPRO i člana 15. ZORO da apelant zasnuje pravno valjan radni odnos kod dva poslodavca, pa kao apelant nije bio u radnom odnosu kod tužene, tužbeni zahtjev apelanta je odbijen.
14. Imajući u vidu činjenicu da je Općinski sud na okolnosti tužbenih navoda apelanta proveo temeljit dokazni postupak i izveo brojene dokaze i to, saslušao brojne svjedoke, proveo vještačene po vještaku financijske struke, ostvario uvid u podatke registrovane u matičnoj evidenciji za apelanta, rješenje Fonda PIO od 5. decembra 2000. godine, ostvario uvid u radnu knjižicu apelanta i ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je apelantu na zakonit način prestao radni odnos kod tuženog, ne može se reći da su sudovi prilikom odlučivanja o apelantovom pravu proizvoljno primijenili materijalno pravo, niti da je povrijeđeno neko apelantovo ustavno pravo. Ustavni sud je nadležan da preispita način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno i procesno pravo samo ako je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna ili diskriminacijska, odnosno kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava.
15. Ustavni sud zapaža da je apelant imao pristup sudovima na tri instance, te da su sudovi ispitali njegove argumente na osnovu važećih propisa. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi procijene provedene dokaze. Zadatak Ustavnog suda nije da odlučuje jesu li izjave pravilno prihvaćene kao dokazi, već da utvrdi je li postupak u cjelini pravedan, uključujući način na koji su dokazi dobijeni (vidi Evropski sud za ljudska prava u predmetu Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, Izvještaj presuda i odluka 1996-II, stav 67). Tokom cijelog postupka apelant nije uspio dokazati da je odluka kojom mu je prestao radni odnos nezakonita. Prema tome, ne postoje indicije da je postupak vođen na nepravičan način. Također, u skladu sa svojom praksom u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 18/04, stav 48), Ustavni sud se neće dalje upuštati u pitanje na koji način su redovni sudovi utvrdili činjenice u predmetu s obzirom na to da ne proizlazi da su oni očigledno proizvoljno primijenili zakon, niti da je povrijeđeno neko apelantovo ustavno pravo. Sam prestanak radnog odnosa pod uvjetima predviđenim zakonom ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. Pored toga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju navedenog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Pored toga, apelant također smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu. Međutim, kako u pogledu prava na pravično suđenje, tako i u pogledu ostalih zaštićenih prava, apelant mora navesti povredu prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine, ali i ove povrede moraju djelovati vjerovatno (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 1103/04 od 17. februara 2005. godine). Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjka dokaza koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da su navedene povrede ljudskih prava i sloboda moguće, te ako nije dovoljno potkrijepljena i ako nema izgleda na uspjeh. Samo nezadovoljstvo apelanta osporenim presudama, suprotno vlastitim očekivanjima, ne pokreće pitanja u vezi sa bilo kojim pravom na koje se apelant poziva. Apelant ni u apelaciji, niti u dopuni apelacije nije ponudio niti jedan arugment, niti dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a Ustavni sud smatra da iz apelacije i dostavljanih dokumenata nije očigledno da postoji povreda ovih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine Evropskom konvencijom. Iz navedenog proizilazi da je apelacija i u odnosu na pravo na imovinu očigledno (prima faciae) neosnovana.
17. Apelant, također navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na rad i socijalnu sigurnost iz člana 6. stav 1. i člana 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija» (vidi odluku Ustavnog suda, U 110/03 od 21. jula 2004. godine).
18. Ustavni sud podsjeća na svoj već izražen stav da obaveze države iz člana 6. stav 1. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, nisu takve da bi u konkretnom slučaju, samim pozivanjem na eventualnu povredu te odredbe, dovele do pokretanja postupka pred Ustavnim sudom. Ustavni sud smatra da predmetne odredbe ovog Pakta podrazumijeva obavezu države da do najviše mogućnosti svojih raspoloživih sredstava poradi na tome da se postepeno postigne puno ostvarenje prava na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada svim pogodnim sredstvima, uključujući napose zakonodavne mjere, kao i obavezu da će se zajamčiti da se to pravo vrši bez diskriminacije po bilo kom osnovu (vidi odluku Ustavnog suda, U 23/03 od 24. oktobra 2003. godine). S obzirom da apelant ne navodi da je diskriminiran u uživanju prava na rad ili drugih sličnih prava, a takva diskriminacija nije očigledna iz činjenica koje je predočio apelant, apelacija je u ovom dijelu je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim, jer apelant nije dokazao da je osporenim odlukama na bilo koji način došlo do povrede njegovog prava na imovinu.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović