Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3047/06 (M. G.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3047/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Paravlić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP 3047/06, rješavajući apelaciju Milivoja Glogovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milivoja Glogovca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118- 0-Kž-06-000 060 od 3. oktobra 2006. godine, i presude Okružnog suda u Trebinju, broj K-2/05 od 8. decembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milivoje Glogovac (u daljnjem tekstu: apelant) iz D. Čičeva, opština Trebinje, kojeg zastupa Ranko Vulić, advokat iz Banja Luke, podnio je, 3. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-06-000 060 od 3. oktobra 2006. godine, i presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj K-2/05 od 8. decembra 2005. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Okružnog suda u Trebinju, broj K-2/05 od 8. decembra 2005. godine, apelant je oglašen krivim za krivično djelo – polno nasilje nad djetetom iz člana 195. stav 4., u vezi sa stavom

1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS, «Službeni glasnik Republike Srpske», br. 49/03, 108/04 i 37/06) u vezi sa članom 20. stav 1. KZRS, za koje je primjenom čl. 13, 28, 32, 37, 38, 39. i 44. i uz primjenu člana 291. Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske, br. 50/03, 111/04 i 115/04), osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju kaznu zatvora mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 31. decembra 2004. godine do 8. decembra 2005. godine.

3. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-06-000 060 od 3. oktobra 2006. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta, a djelimično uvažena žalba Okružnog tužioca u Trebinju, i u pravnoj ocjeni dijela preinačena presuda Okružnog suda, broj K-2/05 od 8. decembra 2005. godine, tako što se radnje apelanta opisane u izreci prvostepene presude pravno kvalificirane kao polno nasilje nad djetetom iz člana 195. stav 4, u vezi sa stavom 1. KZRS. U ostalom dijelu presuda Okružnog suda je ostala neizmijenjena.

4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je konstatovao da su radnje apelanta, onako kako su činjenično opisane u izreci presude Okružnog suda, u dovoljnoj mjeri određene da iz njih proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela. Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud izvedene dokaze pažljivo i svestrano ocijenio, i dao obrazloženje koje je u putpunoj saglasnosti sa izrekom, u svim onim činjenicama i okolnostima koje su odlučne za jasno definisanje elemenata bića krivičnog djela. Vrhovni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilnim metodološkim pristupom razvrstao dokaze na one koji su međusobno saglasni i podudarni i na one koji su u odgovarajućoj mjeri suprotni. Dovodeći ih u međusobnu vezu, izvršio je njihovu ukupnu ocjenu i na osnovu toga opredijelio se za one dokaze koji su prihvatljivi, a za dokaze koje nije prihvatio dao jasne razloge zasnovane na realnoj podlozi. Vrhovni sud je naglasio da su obje kategorije dokaza imale ravnopravan tretman, te da je selektivnost u njihovom prihvatanju rezultat realnog vrednovanja njihovog značaja i uvjerljivosti. Predmet posebne ocjene bio je iskaz oštećene, kao svjedoka, koji je provjeren i drugim dokazima, a radi izvođenja pouzdanog zaključka o njegovoj prihvatljivosti. Za njegovo prihvatanje dati su razlozi i objašnjena određena odstupanja i stav suda o njima. Vrhovni sud je konstatovao da je Okružni sud ocjenu dokaza izvršio na takav način da nema za posljedicu povredu koja bi proizvela činjenično drugačiji zaključak, te da sud ima čvrst i jasan stav o svakom pojedinom dokazu, sa datim razlozima koji ga potvrđuju. Po ocjeni Vrhovnog suda u konkretnom slučaju za njega nije postojala sumnja o odlučnim činjenicama, pa nije bilo ni mjesta primjeni načela in dubio pro reo, sadržanog u članu 3. stav 2. ZKP, na koji se žalba poziva. Vrhovni sud je konstatovao da zapisnik i tonski zapis o saslušanju oštećene pred ovlašćenim radnikom policije nije na glavnom pretresu uvršten u dokaze, pa radi toga nije ni bilo moguće njegovo preslušavanje na sjednici žalbenog vijeća, koje odbrana predložila.

5. Vrhovni sud je ocijenio da je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje od strane prvostepenog suda počinjena povreda krivičnog zakona jer je radnje apelanta pravilnom ocjenom trebalo kvalifikovati kao svršeno krivično djelo polnog nasilja nad djetetom iz člana 195. stav 4. u vezi sa stavom 1. KZRS. Vrhovni sud je istakao da je u tom pravcu djelimično uvažio prigovor tužioca te prvostepenu presudu u tom smislu i preinačio. Vrhovni sud nije prihvatio navode žalbe tužioca da je na osnovu činjeničnog opisa iz izreke presude radnje apelanta trebalo kvalificirati kao krivično djelo iz člana 195. stav 4, u vezi sa stavom 2. istog zakona, jer po pravnoj kvalifikaciji optužnice nije za to djelo ni optužen. Vrhovni sud je naglasio da bi primjena navedene odredbe povlačila izricanje kazne po strožijem zakonu za apelanta, što bi bilo suprotno odredbi člana 286. ZKP, radi čega ovaj žalbeni navod tužioca nije ni uvažen. Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud odluku o izrečenoj kazni zatvora apelantu potpuno i pravilno izrekao.

6. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je sud svoju odluku zasnovao na iskazu oštećene koji je iznuđen, da je predmetni postupak iniciran i zasnovan na radnjama ovlaštenog službenog lica, da prilikom saslušanja oštećene nije izvršeno audio-vizualno snimanje, da je iskaz vještaka kliničkog psihologa nestručan i nekompetentan za vještačenje, te da je samo dječji psiholog u saradnji sa dječjim psihijatrom mogao doći do odgovora da li oštećena govori istinu. Po mišljenju apelanta, stanje nije ni moglo biti utvrđeno bez saslušanja majke oštećene koja je isključena iz ovog postupka. Apelant smatra da je zbog navedenog činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, što je dovelo do proizvoljne primjene materijalnog prava zbog čega je povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak koji garantuje član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio krivični postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.

10. Apelant smatra da su redovni sudovi svoju ocjenu zasnovali na nepouzdanim dokazima te da su pogrešnom ocjenom izvedenih dokaza pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, te izveli pogrešan zaključak i oglasili ga krivim. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. Ustavni sud zapaža da je apelant nakon podnesene optužnice od strane tužioca i nakon provedenog postupka pravosnažno oglašen krivim za krivično djelo – polno nasilje nad djetetom iz člana 195. stav 4., u vezi sa stavom 1. KZRS, i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Ustavni sud zapaža da se apelant u toku postupka a i u navodima apelacije pozivao na nezakonito izvođenje dokaza, smatrajući da je iskaz oštećene pribavljen na nezakonit način, te da ovlašteno službeno lice prilikom saslušanja oštećene nije izvršilo audio vizualno snimanje što je dovelo do kršenja odredbe 154. ZKP-a, te da je nepravilnom ocjenom dokaza utvrđeno da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud proveo dokaze, saslušao svjedoke, proveo niz vještačenja po vještacima medicinske struke i imajući u vidu činjenice koje se odnose na sagledavanje odnosa između apelanta i oštećene, njegovu ličnost i fizičke karakteristike i mentalnu sposobnost, kao i činjenicu da je oštećena maloljetna osoba mlađa od 14 godina, te cijeneći vrijeme mjesto i ambijent događaja, utvrdio da se odbrani apelanta ne može pokloniti vjera, niti apelant ekskulpirati od odgovornosti za počinjeno krivično djelo. Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju je istakao da su povrede odredaba krivičnog postupka koje apelant ističe i u apelaciji razmatrane prilikom odlučivanja o njegovoj žalbi na prvostepenu presudu, te da povrede na koje apelant ukazuje apelacijom Ustavnom sudu nisu nađene. Vrhovni sud je naveo da kroz isticanje povreda odredaba krivičnog postupka apelant daje drugačije viđenje izvedenih dokaza, i na taj način neosnovano pokušava da dovede u pitanje pravilnost i potpunost činjenične osnove osporenih presuda. Vrhovni sud je naglasio da žalbeni navodi koje je apelant istakao a koje je ponovio i u apelaciji nemaju realnog uporišta u stanju spisa, kao i u tvrdnji da su počinjeni propusti u ovom sudskom postupku.

12. Ustavni sud konstatuje da je iz dokumenata i informacija predočenih Ustavnom sudu vidljivo da postoji zapisnik i tonski zapis o saslušanju oštećene pred ovlaštenim radnikom policije, kako to predviđa član 154. ZKP-a, a koji nije na glavnom pretresu u postupku pred Okružnim sudom uvršten u dokaze. U tom pravcu Vrhovni sud navodi: « (…) Zapisnik i tonski zapis o saslušanju oštećene pred ovlašćenim radnikom policije nije na glavnom pretresu uvršten u dokaze, pa radi toga nije moguće njegovo preslušavanje na sjednici žalbenog vijeća, koje je odbrana predložila» (…). Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca. Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, prema članu 15. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, što je potvrdio i Vrhovni sud odlučujući o žalbi apelanta na prvostepenu presudu.

13. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

14. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3047/06 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio