Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3207/06 (D. R.)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Ekstradicija
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3207/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-3207/06, rješavajući apelaciju Dejana Ratkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dejana Ratkovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Kž-79/06 od 27. novembra 2006. godine, i rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Kv-210/06 od 8. novembra 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dejana Ratkovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Kv-188/06 od 3. oktobra 2006. godine, i rješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj Ex-63/06 od 14. septembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Dejan Ratković (u daljnjem tekstu: apelant) državljanin Republike Srbije, koga zastupa Zdravka Bogo, advokat iz Sarajeva, podnio je, 30. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj Kž-79/06 od 27. novembra 2006. godine, i broj Kv-210/06 od 8. novembra 2006. godine, i rješenja Suda BiH, broj Kv-188/06 od 3. oktobra 2006. godine i broj Ex-
63/06 od 14. septembra 2006. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izručenje apelanta Republici Austriji do izručenja domicilnoj državi – Republici Srbiji, a na osnovu naredbe i rješenja Opštinskog suda u Kraljevu.
2. Apelant je po raspisanoj potjernici na zahtjev Interpola Beč, broj: 1-855 966/1-II/BK/3.3/E6 od 20. septembra 2004. godine, a u neposrednoj realizaciji NCB Interpol Sarajevo, broj 13-3-1-IP-E-
PL-3587/04-I od 13. septembra 2006. godine, priveden sudiji za prethodni postupak Suda BiH, zbog krivičnog djela djelimičnih pokušaja i djelimičnih izvršenja teških profesionalnih krađa, krivičnih djela uništenja dokumenata iz čl. 127, 128/2, 129/1. i 2., 130, 15 i 229. Kaznenog zakona Austrije, a u cilju hapšenja i ekstradicije.
3. Rješenjem Suda BiH, broj Ex-63/06 od 14. septembra 2006. godine, apelantu je određen pritvor do okončanja postupka za izručenje. Rješenjem Suda BiH, broj Kv-188/06 od 3. oktobra 2006. godine, odbačena je žalba apelanta izjavljena na rješenje Suda BiH, broj Ex-63/06 od 14. septembra 2006. godine, kao neblagovremena.
4. Sud BiH je rješenjem, broj Kv-210/06 od 8. novembra 2006. godine, utvrdio da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje apelanta pravosudnim organima Republike Austrije. Sud BiH je naveo da su pravosudni organi Republike Austrije, putem Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine, dostavili molbu za izručenje apelanta, zbog osnovane sumnje da je počinio krivično djelo teške krađe iz čl. 127, 128/2, 129/1 i 2, 130 i 15. i krivično djelo sakrivanja dokumenata iz člana 229. stav 1. Kaznenog zakona Austrije, a po nalogu za hapšenje Pokrajinskog suda u Linzu, broj 17Ur212/04s od 28. jula 2004. godine. Službena lica Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, CJB PS Bijeljina, 13. septembra 2006. godine, lišila su slobode apelanta, po navedenoj potjernici, nakon čega je apelant priveden u Sud BiH, gdje je saslušan od strane sudije za prethodni postupak. Nadalje, Sud BiH je konstatovao da nije u pitanju političko i vojno krivično djelo, te da iz optužbe proizilazi da navedeno krivično djelo nije počinjeno na teritoriji Bosne i Hercegovine, niti protiv njenih državljana, a po domaćim zakonima nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjena. Također je navedeno da se izručenje apelanta ne traži radi njegovog krivičnog gonjenja ili kažnjavanja zbog njegove rase, pola nacionalnog ili etničkog porijekla, političkih stavova, niti se radi o krivičnom djelu sa propisanom smrtnom kaznom. Naposljetku, Sud BiH je utvrdio da su ispunjene sve zakonske prepostavke za izručenje apelanta u smislu člana 415. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) naglašavajući da je uz molbu za izručenje apelanta priložen nalog za hapšenje apelanta izdat od Pokrajinkog suda u Linzu, koji po ocjeni ovog suda predstavlja pouzdan osnov o učinjenju krivičnog djela, a u spisu ne postoji podatak da apelant uživa pravo azila u Bosni i Hercegovini, odnosno da je u postupku traženja azila.
5. Rješenjem Suda BiH, broj Kž-79/06 od 27. novembra 2006. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Suda BiH, broj Kv-210/06 od 8. novembra 2006. godine. U obrazloženju rješenja Sud je naveo da su neosnovani navodi žalbe koji se odnose na lišenje slobode, odnosno pritvaranje apelanta, s obzirom da je o tim razlozima ovaj sud odlučivao po žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja o određivanju pritvora, koje je već postalo pravosnažno, iz kojih razloga se i nije upuštao u raspravu o razlozima za pritvor. Sud je dalje istakao da su neosnovani i navodi žalbe koji se odnose na nedostatke u kaznenom dosijeu apelanta koji je dostavljen uz zahtjev za ekstradiciju, s obzirom da su u tački 19. naloga za hapšenje Pokrajinskog suda u Linzu, a koji je priložen uz zahtjev za ektradiciju navedena sva krivična djela za koja se apelant tereti. Sud je dalje konstatovao da je zahtjev za ektradiciju sa odgovarajućom dokumentacijom prvostepenom sudu dostavljen blagovremeno, odnosno u roku od 40 dana od dana lišavanja slobode apelanta, kako je to propisano članom 16. Evropske konvencije o ekstradiciji. Sud je ocijenio da je neosnovan navod žalbe da je u Srbiji prema apelantu određen protvor i za njim raspisana međunarodna potjernica, konstatajući da Srbija kao domicilna država ima prioritet za izručenje apelanta, te kako pravosudni organi Srbije nisu podnijeli uredbu za izručenje apelanta ista i ne može biti predmet ovog niti pak kakvog drugog postupka.
6. Apelant eksplicitno navodi da je pobijenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant smatra da se poveda prava na pravično suđenje ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 416 i 420 ZKP BiH, navodeći da molba za izručenje ne sadrži optužnicu ili presudu kao dokaze za sumnju te da nije došlo do saznanja stranog prava, a što je obaveza po članu 13. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih država u određenim odnosima. Povreda prava na slobodu i sigurnost se očituje u nezakonitom donošenju pobijanih rješenja Suda BiH, broj Kv-188/06 od 3. oktobra 2006. godine, i broj Ex-63/06 od 14. septembra 2006. godine. Naposljetku, apelant se u obrazloženju apelacije također žali da je povrijeđen član 3. tačka 2, član 16. tačka 4. i čl. 17. i 18. tačka 2. Evropske konvencije o ekstradiciji.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
15. apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu» Pravo na pravično suđenje
8. Apelant se žali da su pobijanim odlukama koje se odnose na postupak izručenja pred Sudom BiH Republici Austriji povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koji se ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 416. i 420. ZKP BiH. Apelant se žali da su pobijanim odlukama povrijeđena i njegova prava iz člana 3. tačka 2, člana 16. tačka 4. i čl. 17. i 18. tačka 2. Evropske konvencije o ekstradiciji.
9. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj da bi se pristupilo zaštiti prava garantovanih članom 6. Evropske Konvencije, postupak se mora odnositi na određivanje građanskih prava i obaveza ili odlučivanje o krivičnoj optužbi protiv nekog lica. Evropski sud je utvrdio u predmetu Maaouia (vidi Evropski sud za ljudska prava, Maaouia protiv Francuske, presuda od 5. oktobra 2000. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 2000-X, tačke 38-41) i to ponovio u predmetu Mamatkulov i Abdurasulovic (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mamatkulov i Abdurasulović protiv Turske, presuda o meritumu od 6. februara 2003. godine, tačke 80-81) da se odluke koje se tiču ulaska, boravka, deportacije i izručenja stranaca ne odnose na utvrđivanje «građanskih prava i obaveza» ili «krivične optužbe protiv njega» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ovakvu praksu je podržao i Dom za ljudska prava koji je u svojoj odluci zaključio da se u predmetu u kojem se podnositelj prijave žalio na kršenje prava na pristup sudu u postupku izručenja pred Sudom BiH ne može primijeniti član 6 Evropske konvencije jer se postupak izručenja podnositelja prijave ne odnosi na utvrđivanje «građanskih prava i obaveza» ili «krivične optužbe» protiv njega u smislu člana 6. Evropske Konvencije (vidi, Dom za ljudska prava u predmetu, odluka broj CH/03/14212 Enver Syla protiv BiH).
10. Dakle, navedena praksa Evropskog suda za ljudska prava i Doma za ljudska prava koju podržava i Ustavni sud, primjenjiva je i u konkretnom slučaju, jer se predmetni slučaj odnosi na postupak izručenje apelanta pred Sudom BiH, pravosudnim organima Republike Austrije, i ne odnosi se na određivanje građanskih prava i obaveza ili na odlučivanje o krivičnoj optužbi protiv apelanta zaštićenih članom 6. Evropske konvencije.
11. U pogledu žalbenih navoda apelanta da su pobijanim odlukama povrijeđena prava apelanta iz člana 3. tačka 2, člana 16. tačka 4. i čl. 17. i 18. tačka 2. Evropske konvencije o ekstradiciji, Ustavni sud konstatuje da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud ima ratione materiae nadležnost nad pitanjima „koja su sadržana u ovom Ustavu“ tj. Aneksu IV Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koji je stupio na snagu 14. decembra 1995. godine. Stoga, u apelacionom postupku pred Ustavnim sudom, apelanti se mogu pozivati samo na povrede prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i ostalih dokumenata o ljudskim pravima sadržanim u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud nema ratione materiae nadležnost da odlučuje o povredama prava koja garantira Evropska konvencija o ekstradiciji.
12. Iz navedenog proizilazi da član 6 stav 1. Evropske konvencije nije primjenljiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
13. Apelant se žali da je pobijanim rješenjima Suda BiH, broj Kv-188/06 od 3. oktobra 2006. godine i broj Ex-63/06 od 14. septembra 2006. godine, povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
14. U vezi sa ovim žalbenim navodima, Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka, imaju pravo da u skladu sa pozitivno-pravnim propisima liše osobu tog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u toku postupka pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja slobode došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje.
15. Ustavni sud zapaža da je rješenjem Suda BiH, broj Ex-63/06 od 14. septembra 2006. godine, apelantu određen pritvor koji će trajati do okončanja postupka izručenja, a da je rješenjem Suda BiH, broj Kv-188/06 od 3. oktobra 2006. godine, odbačena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja ovog suda, broj Ex-63/06 od 14. septembra 2006. godine, kao neblagovremena.
16. Prema članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio.
17. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda, br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
18. U konkretnom slučaju apelant je propustio da protiv rješenja Suda BiH, broj Ex-63/06 od 14. septembra 2006. godine, blagovremeno izjavi žalbu, koja je bila dozvoljena, kako je to utvrđeno rješenjem Suda BiH, broj Kv-188/06 od 3. oktobra 2006. godine, a u kojoj je mogao tražiti da se pred redovnim sudom ispita zakonitost pritvora. Radi toga, Ustavni sud konstatuje da apelant nije iscrpio sve pravne lijekove koji su mogući prema zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, ovi žalbeni navodi apelanta se ne mogu razmatrati.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 1. i 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio sve pravne lijekove moguće po zakonu, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović