Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2235/05 (M. G.)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 372
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2235/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, suci na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine, u predmetu broj AP-2235/05, rješavajući apelaciju Muharema Gutića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Muharema Gutića, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1320/04 od 22. kolovoza 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-1499/04 od 3. kolovoza 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Muharem Gutić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Vinka Gutić, odvjetnica iz Lukavca, podnio je 31. listopada 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1320/04 od 22. kolovoza 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1499/04 od 3. kolovoza 2004. godine.
2. Apelant je protiv «Livnice čelika» doo, Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi), podnio tužbu pred Općinskim sudom radi isplate naknade plaća za vrijeme «čekanja» za razdoblje od 30. rujna 1999. godine do 10. listopada 2000. godine, sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose računajući od dana dospijeća svakog od iznosa i radi isplate otpremnine. Općinski sud je Presudom broj P-1400/04 od 3. kolovoza 2004. godine obvezao tuženu da apelantu na ime isplate neisplaćenih naknada plaće za navedeno razdoblje isplati ukupan iznos od 2.478,26 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i to računajući od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, dok je zahtjev apelanta za isplatu otpremnine odbio kao preuranjen. Odluku o dosuđenju zakonskih zateznih kamata na ovaj način Općinski sud je obrazložio time da potraživanja naknade plaća imaju karakter povremenih potraživanja, te da zbog toga u ovom slučaju zakonske zatezne kamate teku od dana podnošenja tužbe, sukladno odredbi članka 372. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i «Službeni list R BiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94). Što se tiče odluke o otpremnini, Općinski sud našao je da je apelant već jednom ranije pokrenuo parnični postupak protiv tuženog, tražeći poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa i vraćanje na posao ili isplatu otpremnine, te da je pravomoćnim Rješenjem broj P- 2569/00 od 22. veljače 2001. godine po ovoj tužbi apelanta postupak prekinut i dostavljen nadležnoj Kantonalnoj komisiji za implementaciju članka 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija), koja još nije odlučila o zahtjevu apelanta.
3. Odlučujući po prizivu apelanta, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1320/04 od 22. kolovoza 2005. godine, kojom odbija priziv apelanta i prvostupanjsku presudu potvrđuje u cjelosti, pozivajući se u svom obrazloženju na razloge koje je dao prvostupanjski sud.
4. Apelant osporava obje presude, navodeći da je njima povrjeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su sudovi odbili raspravljati o njegovom zahtjevu za otpremninu, jer su, prema njegovom mišljenju, trebali donijeti odluku o prekidu postupka, a kako bi on mogao po okončanju postupka pred Kantonalnom komisijom, ukoliko bude nezadovoljan, ponovno pokrenuti postupak pred sudom. Osim toga, povredu prava na pravično suđenje apelant vidi i u načinu na koji su sudovi donijeli odluku o računanju zakonskih zateznih kamata, odnosno apelant smatra da sudovi nisu u cjelosti odlučili o postavljenom tužbenom zahtjevu koji se odnosio na isplatu naknade plaća, pripadajućih kamata i otpremnine, čime su mu povrijedili pravo na pristup sudu.
7. Prije svega, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak
2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP- 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Konkretno, sudovi su razmatrali i odlučili o svim postavljenim tužbenim zahtjevima apelanta: isplati naknade plaća za vrijeme «čekanja», isplati zakonskih zateznih kamata i isplati otpremnine. O isplati naknade plaća sudovi su odlučili prema postavljenom tužbenom zahtjevu, koji je usvojen; o zakonskim zateznim kamatama sudovi su odlučili sukladno odredbi članka 372. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima; o isplati otpremnine sudovi su odbili odlučivati, obzirom da o istome zahtjevu odlučuje Kantonalna komisija, a da je prethodno već jednom prekinut parnični postupak dok se ovo pitanje ne riješi pred Kantonalnom komisijom. Stoga ne stoji navod apelanta da sudovi nisu razmatrali niti odlučili o svim pitanjima koje je on postavio u svom tužbenom zahtjevu, čime su mu «onemogućili pristup sudu». Naime, sudovi jesu razmatrali i odlučili o svim pitanjima koje je apelant postavio u svom tužbenom zahtjevu, s tim što su odluke sudova u vezi sa isplatom zateznih zakonskih kamata i otpremnine za apelanta drugačije od onih koje je apelant u svoju korist predložio tužbenim zahtjevom. Međutim, nezadovoljstvo apelanta donesenim odlukama ne znači automatski i povredu prava na pravično suđenje. Sam apelant sa svoje strane nije dao niti jedan navod, odnosno dokaz, koji bi učinio vjerojatnom njegovu tvrdnju da je on u ovom slučaju mogao biti «žrtva» povrede prava na pravično suđenje, niti sam Ustavni sud, promatrajući cjelokupan postupak, može naći bilo kakav element koji bi ukazivao da je ovaj zahtjev apelanta «opravdan», zbog čega Ustavni sud ovaj dio apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ocjenjuje očigledno (prima facie neutemeljenim.
9. Što se tiče dijela apelacije u odnosu na pravo na imovinu, konkretno odlučenje o otpremnini apelanta, Ustavni sud u odlukama redovitih sudova kojima se odbija zahtjev apelanta o isplati otpremnine kao preuranjen, ne može naći niti jedan od elemenata koji bi upućivali na zaključak da je u ovom slučaju apelant uopće mogao biti «žrtva» povrede prava na imovinu, obzirom da su sudovi u provedenim postupcima odbili raspravljati ovo pitanje, jer se o istome odlučuje pred Kantonalnom komisijom, a što je sukladno članku 143. Zakona o radu. Stoga Ustavni sud i ovaj navod apelanta cijeni očigledno (prima facie) neutemeljenim.
10. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na pravo na imovinu, konkretno odlučenje o zateznim kamatama, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Europskog suda i «legitimno očekivanje da će se određeni uvjeti primjenjivati» predstavlja imovinu koja je zaštićena člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju (vidi Presudu Europskog suda Pine Valley Developments LTD protiv Irske iz 1991. godine). Konkretno, apelant je zatezne kamate potraživao na način da ih je vezivao za svaki pojedinačni iznos naknade plaće i to od vremena dospijeća svakog pojedinačnog iznosa, dok su sudovi, sukladno članku 372. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima, pravilno ocijenili da se ovdje radilo o mjesečnim naknadama plaća koje spadaju u povremena potraživanja, te su nadalje, sukladno članku 279. stavak 2. istog zakona, apelantu dosudili zatezne zakonske kamate od dana podnošenja tužbenog zahtjeva. Prema tome, kako su u ovom slučaju redoviti sudovi uz pravilnu primjenu materijalnih propisa apelantu dosudili odgovarajući iznos zatezne zakonske kamate, koji se ne podudara sa iznosom koji je očekivao i tražio sam apelant, to Ustavni sud ne može naći da je apelantov zahtjev u pogledu povrede njegovog prava na imovinu u ovom slučaju «opravdan» prostom činjenicom nezadovoljstva dosuđenim iznosom, zbog čega i ovaj navod apelanta smatra očigledno (prima facie) neutemeljenim.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
12. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović