Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2982/06 (H. Z.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Primjena blažeg zakona
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2982/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, dopredsjednici, Mato Tadić i Seada Palavrić, suci, na sjednici održanoj 16. siječnja 2007. godine, u predmetu broj AP-2982/06, rješavajući apelaciju Hamdije Zukića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopustiva apelacija Hamdije Zukića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Kž-324/05 od 14. rujna 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj K-4/04 od 21. travnja 2005.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Hamdija Zukić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edina Rešidović, odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 6. studenog 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Kž-324/05 od 14. rujna 2006. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj K-4/04 od 21. travnja 2005. godine. Apelant je istodobno tražio i određivanje privremene mjere odlaganja izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj presudi, a do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Presudom Kantonalnog suda apelant je oglašen krivim za počinjenje produženog kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlaštenja iz članka 358. stavak 3. Kaznenog zakona Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 43/98 – u daljnjem tekstu: Stari KZ). Ovaj sud u provedenom postupku je utvrdio da je apelant početkom 1999. godine iskoristio svoj položaj direktora privatne firme «FEB» za izvršenje nedozvoljenih radnji kojima je sebi stekao imovinsku korist u iznosu preko 10.000 KM, zbog čega je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

3. Apelant je na ovu presudu uložio priziv, koji je Vrhovni sud Presudom broj Kž-324/05 od 14. rujna 2006. godine djelomično uvažio i to u dijelu koji se odnosi na izrečenu kaznu, preinačenjem kazne zatvora u trajanju od dvije na kaznu zatvora u trajanju od godinu dana.

4. Apelant u svojoj apelaciji kao temelji razlog osporavanja navedenih sudskih odluka navodi da je u vrijeme izvršenja ovog kaznenog djela važio jedan kazneni zakon, po kojemu je njemu i suđeno, dok je u vrijeme suđenja važio drugi kazneni zakon, koji je, prema mišljenju apelanta, trebalo primijeniti u njegovom slučaju, jer je blaži za počinitelje konkretnog kaznenog djela. Apelant smatra da prema članku 383. stavak 1. novog Kaznenog zakona Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 36/03 – u daljnjem tekstu: Novi KZ), on uopće ne bio mogao biti odgovoran za počinjenje ovog kaznenog djela, obzirom da su navedenom odredbom obuhvaćene samo osobe koje se nalaze u određenoj službi u institucijama Federacije BiH. Na ovaj način apelant vidi povredu svog prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na kažnjavanje samo na temelju zakona iz članka 7. stavak 1. Europske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Prije svega, Ustavni sud konstatira da je neosporno da je obvezna primjena blažeg zakona za počinitelja kaznenog djela, što je predviđeno kako člankom 4. Starog KZ, tako i člankom

5. Novog KZ. Međutim, apelant smatra da bi primjena članka 383. stavak 1. Novog KZ bila blaža u odnosu na članak 358. stavak 1. Starog KZ u njegovom slučaju, jer po njegovom mišljenju, prema odredbi Novog KZ, kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlasti može počiniti samo službena osoba uposlena u nekoj od institucija Federacije BiH, dok je on oglašen krivim za počinjenje ovog kaznenog djela prema Starom KZ za vrijeme dok je bio direktor privatne firme, što prema Novom KZ ne bi bilo moguće. Pri tome, apelant se poziva na odredbu članka 2. stavak 3. Novog KZ u kojemu je navedeno što se podrazumijeva pod službenom osobom. Članak 383. stavak 1. Novog KZ glasi: «Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorištavanjem svog položaja ili ovlaštenja, prekorači granice svog službenog ovlaštenja ili ne obavi svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina». Dakle, ovo kazneno djelo i prema Novom KZ može počiniti kako službena tako i odgovorna osoba, s tim što u članku 2. stavak 6. Novog KZ stoji određenje značenja odgovorne osobe «...je osoba u gospodarskom društvu...», odnosno u istom članku stavak 12. za gospodarsko društvo «...korporacija, poduzeće, ortaštvo i svaki ustrojbeni oblik registriran za obavljanje gospodarske djelatnosti». U oba krivična zakona kao izvršilac krivičnog djela zlouporabe položaja ili ovlaštenja, pored službene osobe, navedena je i odgovorna osoba i to je osoba kojoj je povjeren odgovarajući djelokrug poslova iz područja djelovanja pravne osobe koja može biti i izvan klasičnih državnih organa. Pojam odgovorne osobe najčešće je vezan za upravljanje, raspolaganje i korištenje imovine, no može se raditi i o ovlastima koje su druge prirode. Prema tome, očito je da je zlouporaba ovlaštenja direktora privatne firme inkriminirana na jednak način i u Starom KZ i u Novom KZ.

8. Osim toga, pitanje koji je zakon blaži za počinitelja ne rješava se in abstracto. Naime, za utvrđivanje koji je zakon blaži za počinitelja potrebno je utvrditi sve okolnosti konkretnog slučaja, te potom utvrditi koji zakon daje veće mogućnosti za povoljniju odluku. Ovih pitanja nema ukoliko novi zakon dekriminira djelo. Kako je već navedeno, u ovom slučaju Novi KZ ne dekriminira mogućnosti počinjenja kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlaštenja od strane direktora privatne firme. Stoga je potrebno dalje utvrditi koji od navedenih zakona uistinu daje povoljniji ishod u ovom slučaju za apelanta. Pravilo je da ako oba zakona vode istom rješenju, onda se koristi zakon koji je vrijedio u vrijeme izvršenja kaznenog djela. Konkretno, apelant je oglašen krivim za počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlaštenja kojim je sebi pribavio imovinsku korist preko 10.000 KM, koje utvrđenje apelant uopće ne osporava. Prema članku 358. stavak 3. Starog KZ ukoliko kaznenim djelom pribavljena imovinska korist prelazi iznos od 10.000 KM, počinitelj će se kazniti zatvorom najmanje tri godine. Uzimajući u obzir osobito olakšavajuće okolnosti na strani apelanta, Vrhovni sud je u konačnici apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od godinu dana. S druge strane, prema članku 383. stavak 2. Novog KZ ukoliko ovim kaznenim djelom pribavljena imovinska korist prelazi iznos od 10.000 KM, počinitelj će se kazniti zatvorom od jedne do deset godina. Prema tome, apelantu je primjenom Starog KZ odmjerena najmanja moguća kaznena sankcija predviđena Novim KZ. Kako Novi KZ uistinu ne daje povoljniji ishod u ovom slučaju za apelanta, Ustavni sud zaključuje da je bez važnosti isticanje pitanja primjene blažeg zakona u ovom slučaju.

9. Slijedom iznijetog, Ustavni sud zaključuje da apelant nije mogao niti je bio «žrtva» povrede prava na pravično suđenje, odnosno apelant nema «opravdan» zahtjev da se poziva na nepoštivanje sudova obveze primjene blažeg zakona i s tim u vezi povrede njegovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, zbog čega ovaj navod iz apelacije smatra očigledno (prima facie) neutemeljenim.

10. Što se tiče navoda apelanta da je osporavanim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo biti kažnjen samo na temelju zakona, pravo predviđeno člankom 7. Europske konvencije, koji navod apelant ničim dalje ne obrazlaže niti dokazuje, Ustavni sud i ovaj navod cijeni očigledno (prima facie) neutemeljenim, obzirom na činjenicu da se ovo pravo odnosi isključivo na zaštitu osoba da ne budu gonjene niti kažnjene za djela koja u vrijeme počinjenja nisu bila predviđena kao kaznena djela, što se ni na koji način ne može dovesti u vezu sa ovim slučajem.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopustiva ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

12. Obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema temelja za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

13. Sukladno članku VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2982/06 (H. Z.) | Sudska praksa | Aktio