Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2170/05 (Š. A.)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2170/05
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2170/05, rješavajući apelaciju Šaćire Aganović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Šaćire Aganović, podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj P-274/02 Općinskog suda u Sarajevu.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Šaćira Aganović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 25. oktobra 2005. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu broj P-274/02 Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i «Sarajevo osiguranja» d.d. Sarajevo, strane u postupku, zatraženo je 5. i 6. decembra 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju i predmetni spis dostavio 15. decembra 2006. godine, Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju, dok je «Sarajevo osiguranje» d.d. Sarajevo odgovor na apelaciju dostavilo 14. decembra 2006. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i «Sarajevo osiguranja» d.d. Sarajevo su 27. decembra 2006. godine dostavljeni apelantici.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta, koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je (zajedno sa malodobnim sinom) 8. januara 1992. godine protiv tuženog «Sarajevo osiguranja» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) podnijela tužbu radi naknade štete i povećanja rente. Apelantica je tražila povećanje rente koja joj je dosuđena ranijom presudom Općinskog suda II u Sarajevu zbog smrti supruga, kao i štetu koja se ogleda u razlici između njene penzije i doprinosa koje bi njen suprug da je živ plaćao njoj i njenom sinu na ime izdržavanja. Tadašnji Osnovni sud II u Sarajevu je 3. februara 1992. godine održao ročište na kojem je apelantica bila prisutna i koje je odgođeno za 10. mart 1992. godine. Ročište od 10. marta 1992. odgođeno je na neodređeno vrijeme nakon apelanticinog prijedloga da se provede vještačenje vještaka finansijske struke.
7. Osnovni sud II u Sarajevu je 1. novembra 1994. godine donio Rješenjem broj Mal-623/93 kojim je postupak u ovoj pravnoj stvari prekinut zbog okolnosti uvjetovanih neposrednom ratnom opasnošću i ratnim stanjem. U rješenju je navedeno da će postupak biti nastavljen na prijedlog stranaka nakon prekida ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.
8. Apelantica je 13. februara 1997. godine Općinskom sudu (ranije Osnovni sud II u Sarajevu, a nakon toga Općinski sud II u Sarajevu) podnijela prijedlog za nastavak parničnog postupka. Parnični postupak je nastavljen pod brojem Mal-623/93 i prvo ročište, na koje apelantica nije pristupila dok je tuženi bio prisutan, je održano 30. oktobra 1997. godine. Ročište je odloženo za 16. decembar 1997. godine.
9. Općinski sud je 16. decembra 1997. godine održao ročište na koje tuženi nije pristupio, a apelantica je bila prisutna pa je ročište odgođeno za 28. januar 1998. godine.
10. Na tri naredna ročišta od 28. januara, 2. aprila i 6. maja 1998. godine apelantica nije pristupila iako je bila uredno obaviještena, dok je tuženi bio prisutan, te je novo ročište zakazano za 3. juni 1998. godine.
11. Na ročištu od 3. juna 1998. godine stranke su bile prisutne, izložena je tužba koju je tuženi osporio i određeno je da se apelanticin sin kao drugotužitelj pozove na naredno ročište koje je zakazano za 13. oktobar 1998. godine.
12. Na tri naredna ročišta 13. oktobra i 2. decembra 1998. godine, te 18. februara 1999. godine, nisu pristupili ni apelantica ni tuženi.
13. Općinski sud je 26. juna 1999. godine održao ročište na kojem su stranke bile prisutne. Na ovom ročištu je apelantici naloženo da precizira tužbeni zahtjev u KM valuti i datum od kada potražuje štetu, a također je i određeno vještačenje vještaka finansijske struke. Predmet je dobio novi broj Mal-321/99.
14. Na ročište zakazano za 23. novembar 1999. godine apelantica je pristupila, dok tuženi nije pristupio, pa je ročište odgođeno za 13. januar 2000. godine. Od tuženog je zatraženo da se izjasni na nalaz i mišljenje vještaka.
15. Općinski sud je 13. januara 2000. godine održao ročište, na kojem je konstatovano da je apelanticin sin postao punoljetan te da ga ne može zastupati majka kao zakonska zastupnica i naređeno je da se on pozove na naredno ročište, a apelantica je obavezana da dostavi sudu rješenje o utvrđivanju porodične penzije nakon smrti supruga.
16. Ročišta od 3. februara, 4. aprila i 11. maja 2000. godine su odgođena na apelanticin zahtjev zbog angažovanja advokata, odnosno na zahtjev apelanticinog punomoćnika koji je tražio određeno kraće vrijeme za pripremu predmeta, odnosno na apelanticin zahtjev za angažovanje vještaka kao i naknadnog izjašnjenja na nalaz i mišljenje vještaka.
17. Ročište od 7. februara 2001. odgođeno je zbog bolesti postupajuće sutkinje. Na ročištu od 15. februara 2001. godine povučen je tužbeni zahtjev u ime drugotužitelja, zaključena je glavna rasprava i donesena je presuda koju su apelantica i tuženi osporili žalbama. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-719/01 od 25. jula 2001. godine uvažio žalbe, ukinuo prvostepenu presudu i vratio predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
18. U ponovnom postupku 10. decembra 2001. godine Općinski sud je održao ročište na kojem je doneseno rješenje o obustavi postupka, jer je apelantica tražila izuzeće postupajuće sutkinje. Rješenjem broj Su-IX-84/01 od 8. januara 2002. godine odbijen je zahtjev za izuzeće sutkinje. U međuvremenu je došlo do promjene sudije o čemu je apelantica obaviještena 25. januara 2002. godine.
19. U 2002. godini su održana tri ročišta, od kojih je jedno odgođeno na apelanticin zahtjev zbog otkaza punomoći advokatu (23. maja), dok su dva (19. septembra i 18. novembra) odgođena kako bi se pribavila relevantna dokumentacija, a apelantica se nije protivila odgodama.
20. U 2003. godini su održana četiri ročišta, i to tako da na dva ročišta stranke nisu pristupile (10. februar i 26. novembar), dok su druga dva ročišta odgođena radi pribavljanja određenih dokaza odnosno zahtjeva za vještačenjem na apelanticin zahtjev (6. maja i 4. juna). U međuvremenu je predmet upisan u P upisnik pod brojem P-274/02.
21. Pripremno ročište i glavna rasprava, zakazani u skladu s novim Zakonom o parničnom postupku (6. februara i 2. jula 2004), odgođeni su na apelanticin zahtjev, i to u oba slučaja radi otkazivanja punomoći advokatima i angažovanja novih advokata.
22. Četiri rasprave, koje su održane 27. oktobra 2004. godine, te 26. januara, 27. aprila i 22. septembra 2005. godine, odgođene su na prijedlog apelanticinog zastupnika radi pripreme predmeta, po zahtjevu za vještačenje, a zatim po apelanticinom zahtjevu jer je otkazala punomoć advokatu.
23. Na ročištu od 24. novembra 2005. godine apelantica je precizirala tužbeni zahtjev, te je tuženi tražio odgodu radi izjašnjenja na precizirani tužbeni zahtjev. Rasprava je stoga odgođena za 9. mart 2006. godine. Na raspravi od 9. marta 2006. godine proveden je dokazni postupak, iznesene su završne riječi i rasprava je zaključena. Općinski sud je Presudom broj P-272/02 B od 7. aprila 2006. godine djelimično usvojio apelanticin tužbeni zahtjev. I apelantica i tuženi su uložili žalbe na presudu Općinskog suda i postupak po žalbi je u toku pred Kantonalnim sudom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelantica je navela da se žali zbog „nemogućnosti da njen predmet bude što prije pravično riješen jer se odugovlači.“ Apelantica je zatražila da Ustavni sud utječe na to da se postupak što prije okonča.
b) Odgovor na apelaciju
25. Kantonalni sud je naveo da je parnični spis broj P.274/02-B primljen na tom sudu 28. novembra 2006. godine, te da s obzirom na tu činjenicu nije bilo kršenja apelanticinih ustavnih prava. Naveli su i to da je po apelanticinoj žalbi koju je rješavao taj sud u 2001. godini također postupljeno u razumnom roku jer je spis proslijeđen 24. maja 2001. godine a odluka je donesena 25. jula 2001. godine i otpremljena na Općinski sud 17. augusta 2001. godine. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Tuženi je u odgovoru iznio hronološki slijed parničnog postupka i posebno istakao da je apelantica svojim radnjama doprinijela da parnični postupak dugo traje. Naveli su da na veliki broj ročišta apelantica nije pristupila ili je tražila odgodu, te je po njihovom mišljenju za dugo trajanje postupka kriva apelantica koja očigledno nije kvalificirana da se sama zastupa, zatim objektivni razlozi – rat, uništena dokumentacija, kao i protek vremena od smrti njenog muža (1976. godine), a također i izmijenjena situacija u firmama (gašenje ranije postojećih) tako da je bilo teško doći do adekvatnih podataka.
V. Relevantni propisi
27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 53/03) «Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.“
VI. Dopustivost
28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. Prema praksi Ustavnog suda, u kontekstu apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba uključivati samo sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluka kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01).
31. Apelantica se Ustavnom sudu obratila zbog činjenice da parnični postupak po njenoj tužbi nerazumno dugo traje, iz čega proizlazi da u njenom slučaju nije u „razumnom roku“ donesena odluka u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
33. Ustavni sud će razmotriti apelanticine navode o neopravdanom odugovlačenju parničnog postupka po njenoj tužbi u smislu prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]» Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije
34. Ustavni sud je utvrdio da je parnični postupak po apelanticinoj tužbi spor građanskopravne prirode, koji se tiče apelanticinog zahtjeva za naknadu štete i povećanje rente. Radi se, dakle, o postupku u kojem se utvrđuju apelanticina građanska prava. Apelantica je u tom postupku tražila donošenje konačne odluke u razumnom roku, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom slučaju.
35. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da se razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
Period koji se uzima u obzir
36. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, period koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95,
ECHR 1998-VIII).
37. U konkretnom slučaju, postupak je počeo 8. januara 1992. godine kada je apelantica podnijela tužbu sudu radi naknade štete i povećanja rente. Period koji spada u nadležnost Ustavnog suda je počeo 14. decembra 1995. godine, kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Predmetni postupak nije okončan, vodi se pred Kantonalnim sudom i traje ukupno 14 godina i 11 mjeseci, od kojih nepunih 12 godina spadaju u period koji Ustavni sud treba ispitati. Stadij postupka na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine
38. Na dan stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine, postupak po apelanticinoj tužbi je bio prekinut. Prije donošenja rješenja o prekidu postupka, pred tadašnjim Osnovnim sudom II u Sarajevu održana su dva ročišta. Na prvom ročištu je apelantica obavezana da dostavi dokaz da je pravosnažno okončan postupak po njenoj tužbi u istoj pravnoj stvari protiv tuženog, zbog čega je tuženi podnio prigovor litispedencije. Drugo ročište je odloženo na apelanticin prijedlog radi angažovanja vještaka finansijske struke. Nakon toga postupak je prekinut rješenjem Općinskog suda iz 1994. godine. Apelantica je 13. februara 1997. godine podnijela prijedlog za nastavak prekinutog postupka i od tada je postupak ponovo počeo teći.
Složenost predmeta
39. Složenost postupka se mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.
40. Postupak utvrđivanja naknade štete i povećanja rente po svojoj suštini nije posebno složen postupak. Međutim, posebne okolnosti vezane za konkretan postupak su utjecale na to da postupak po apelanticinoj tužbi bude složeniji. Određena relevantna dokumentacija, koja je bila neophodna za utvrđivanje svih činjenica u postupku, uništena je u toku rata. Nekoliko puta je traženo da se provede dokaz vještačenjem, između ostalog i zato jer apelantica nije bila zadovoljna određenim vještačenjima. Apelantica jedan značajan dio postupka nije imala angažovanog zastupnika, što je također dodatno usložilo postupak jer nije bila u mogućnosti da sama adekvatno učestvuje u postupku. Sve okolnosti navode na zaključak da je konkretan parnični postupak bio relativno složen.
Ponašanje apelantice
41. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi bivšu Evropsku komisiju za ljudska prava, Odluku broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).
42. Apelantica je 13. februara 1997. godine podnijela zahtjev za nastavak prekinutog parničnog postupka, čime je pokazala zainteresovanost da se postupak po njenoj tužbi nastavi. Međutim, u nastavku postupka apelantica nije postupala na isti način, nego je svojim radnjama značajno odugovlačila postupak. Naime, apelantica, iako uredno pozvana, nije pristupila na veći broj zakazanih ročišta, dok je također veći broj ročišta odgođen na njen zahtjev. Apelantica je nekoliko puta mijenjala advokata, što je također značajno utjecalo da postupak duže traje, jer je zbog otkazivanja punomoći tražila često odgodu ročišta, a također nije mogla adekvatno učestvovati u postupku što je znatno usložilo postupak kako je već navedeno u ovoj odluci. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelantica u značajnoj mjeri utjecala na odugovlačenje parničnog postupka.
Ponašanje suda
43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11. stav 19).
44. Ustavni sud je utvrdio da je, nakon što je apelantica u februaru 1997. godine podnijela zahtjev za pokretanje postupka, Općinski sud prvo ročište zakazao u oktobru 1997. godine. Naredna ročišta su zakazivana u razumnim vremenskim razmacima (decembar, januar, april, maj) u 1997. i 1998. godini u kojima je većina ročišta odgođena zbog toga što apelantica i tuženi nisu pristupili. U toku 1999. godine održana su tri ročišta i to u februaru, na koje apelantica nije pristupila, u junu, na kojem je apelantici naloženo preciziranje tužbenog zahtjeva, zatim u novembru na koje apelantica opet nije pristupila. I u 2000. godini su ročišta odlagana iz razloga koji se ne mogu staviti na teret Općinskom sudu, nego apelantici, a u februaru 2001. godine je glavna rasprava zaključena i donesena je presuda. Kantonalni sud je u kratkom roku odlučio o žalbama stranaka u postupku, jer je 25. jula 2001. godine donio rješenje o vraćanju predmeta na ponovni postupak Općinskom sudu. U decembru 2001. godine je održano ročište u ponovnom postupku, ali je zbog apelanticinog zahtjeva za izuzeće sutkinje odloženo što se također ne može staviti na teret Općinskom sudu. U 2002. i 2003. godini je održano devet ročišta na kojima je sud proveo određene radnje u dokaznom postupku, ali se pojavio problem pribavljanja određenih relevantnih podataka što je bilo otežano jer je brojna dokumentacija uništena, a također je po apelanticinom prijedlogu ponovo angažovan vještak finansijske struke. U 2004. godini je Općinski sud ponovo u razumnim vremenskim razmacima zakazivao ročišta (februar, april, juli, oktobar), ali su ona odgađana iz razloga koji se ne mogu staviti na teret sudu nego su isključivo posljedica apelanticinih radnji u postupku (dva puta otkaz punomoći advokatima). Slično je uslijedilo i u 2005. godini, u kojoj su održana četiri ročišta od kojih su tri odgođena na apelanticin zahtjev, a jedno je (novembar) odgođeno zbog izjašnjenja tuženog na precizirani tužbeni zahtjev. Presuda je donesena 7. aprila 2006. godine, nakon ročišta od 9. marta 2006. godine na kojem je postupak okončan. Postupak po žalbi je u toku pred Kantonalnim sudom.
45. Iz izloženog, Ustavni sud zaključuje je Općinski sud u razumnim vremenskim razmacima zakazivao ročišta, te nije bilo neopravdanog odugovlačenja postupka koje se može staviti na teret Općinskom sudu. Općenito gledano, postupak po apelanticinoj tužbi dugo traje s obzirom da je djelotvorno postupak ponovo počeo teći u februaru 1997. godine, kada je podnesen zahtjev za pokretanje prekinutog postupka. Međutim, pažljivom analizom izloženih činjenica neizbježno se nameće zaključak da je apelantica svojim ponašanjem u postupku u najvećoj mjeri utjecala na to da postupak tako dugo traje, te se ne može zaključiti da je postupak po apelanticinoj tužbi prešao granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. Ustavni sud zaključuje da nije je povrijeđen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ni član 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud je prilikom ocjene razumnosti trajanja ovog parničnog postupka uzeo u obzir činjenicu da je apelantica svojim ponašanjem u postupku u značajnoj mjeri utjecala da postupak po njenoj tužbi dugo traje, dok je Općinski sud u razumnim vremenskim razmacima zakazivao rasprave i općenito nije svojim radnjama utjecao na dužinu postupka. Ustavni sud je, uzimajući u obzir posebno ove dvije činjenice, zaključio da postupak po apelanticinoj tužbi nije prešao granice „razumnog roka“ u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije
48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović