Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1607/05 (Đ. i M. M.)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1607/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007.godine, u predmetu broj AP-1607/05, rješavajući apelaciju Đorđe i Mirsade Mišeljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđe i Mirsade Mišeljić, podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetima Kantonalnog suda u Sarajevu, br. U-806/04 i Gž-760/05, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđe i Mirsade Mišeljić, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, br. Ur-3/05 od 22. jula 2005 i Gr-28/05 od 5. jula 2005.
godine, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Đorđo i Mirsada Mišeljić (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su, 3. augusta 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Gr- 28/05 od 5. jula 2005. godine. Apelanti su, 8. septembra 2005. godine, dostavili dopunu apelacije u kojoj se žale zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-760/05. Apelanti su, 4. oktobra 2005. godine, podnijeli novu dopunu apelacije u kojoj su osporili rješenje Vrhovnog suda, broj Ur-3/05 od 22. jula 2005. godine, zatim su naveli da se žale zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda, broj U-806/04 i podnijeli su zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da Kantonalni sud „ne uzme u rad“ njihov predmet do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud je odlukom broj AP-1607/05 od 13. oktobra 2005. godine, na temelju člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odbio kao neosnovan zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
a) parnični postupak u vezi sa spornim stanom
2. Općinski sud u Sarajevu je presudom, broj P-138/02 od 11. novembra 2004. godine, u ponovljenom postupku, po tužbi apelanta Đorđe Mišeljića protiv Ž.M. kao tuženog (u daljnjem tekstu: tuženi), utvrdio da su apelant i tuženi 20. januara 1991. godine zaključili i potpisali ugovor o zamjeni stanova koji je izvršen, a prema kojem je apelant sa porodicom stekao stanarsko pravo i uselio se u stan u Sarajevu u Ulici Trg nesvrstanih zemalja broj 11. (u daljnjem tesktu: sporni stan), a tuženi u raniji apelantov stan u Bileći u Ulici Josipa Broza Tita broj 23. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva u kojem je zatraženo da se utvrdi da je tuženi dužan priznati apelantu da je na predmetnom stanu stekao stanarsko pravo i trpiti da se ugovor evidentira u Vojnostambenom fondu Sarajevo s obzirom da je apelant zaključio kupoprodjani ugovor sa Vojnostambenim fondom kao vlasnikom stana i na osnovu toga se i uknjižio u zemljišno-knjižnom uredu – odsjeku KPU. Presuda je donesena u ponovnom postupku po zahtjevu tuženog za ponavljanje postupka koji je okončan presudom u korist apelanta od 22. maja 1994. godine. Tuženi je izjavio žalbu na presudu i u toku je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom, broj Gž-760/05.
3. U postupku po prijedlogu apelanata za određivanje nadležnosti suda u drugom kantonu umjesto Kantonalnog suda u predmetu broj Gž-760/05, Vrhovni sud je donio rješenje, broj Gr-28/05 od 5. jula 2005. godine, kojim je kao neosnovan odbijen prijedlog apelanata. U obrazloženju rješenja je navedeno da sama okolnost da je punomoćnik jedne strane suprug predsjednice drugostepenog suda ne može biti opravdan razlog za određivanje nadležnosti drugog suda.
b) upravni spor u vezi sa spornim stanom
4. Uporedo sa parničnim postupkom vodi se i upravni spor u vezi sa spornim stanom i također pred Kantonalnim sudom u predmetu, broj U-806/04, po tužbi tuženog protiv drugostepenog rješenja upravnog stambenog organa kojim mu je odbijen zahtjev za povrat u posjed spornog stana.
5. Apelanti su i u tom postupku podnijeli Vrhovnom sudu prijedlog za određivanje nadležnosti suda u drugom kantonu umjesto Kantonalnog suda. Vrhovni sud je rješenjem, broj Ur- 3/05 od 22. jula 2005. godine, odbio prijedlog apelanata uz obrazloženje da nisu opravdani navodi iz prijedloga da bi se lakše proveo postupak pred sudom u nekom drugom kantonu, kao ni navodi o navodnoj mogućoj pristrasnosti suda zbog činjenice da je zastupnik tuženog suprug predsjednice Kantonalnog suda.
6. Apelanti su naveli da je došlo do povrede njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer su odbijeni njihovi prijedlozi za određivanje drugog nadležnog suda u parničnom postupku i upravnom sporu u vezi sa spornim stanom. Apelanti su, u suštini, ponovili navode iz svojih prijedloga za određivanje drugog nadležnog suda, a koji se odnose na njihovu sumnju u moguću nepristrasnost tog suda. Do povrede prava na pravično suđenje je došlo, po mišljenju apelanata, i zbog toga što parnični postupak u vezi sa spornim stanom pred Kantonalnim sudom traje već deset mjeseci iako je shodno članu 217. Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“, broj 53/03) sud trebao riješiti žalbu u roku od 75 dana od dana prijema spisa po žalbi, a neopravdano dugo, po njihovom mišljenju, traje i upravni spor u vezi sa spornim stanom koji se vodi pred Kantonalnim sudom od juna 2004. godine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.» 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena;»
8. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na pravično suđenje zbog neodređivanja drugog nadležnog suda, u konkretnom slučaju, i parnični postupak i upravni spor u vezi sa spornim stanom su u toku. Ospornim rješenjima je samo odlučeno o prijedlogu za određivanje nadležnosti drugog suda, a nije riješavan meritum predmeta. Tak nakon okončanja ovih postupaka, nakon što se sagledaju postupci u cijelini može izvesti zaključak da li je eventualno bilo prava apelanata na „nezavistan i nepristrasan tribunal“ kao jedno od prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje na svoju praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj pitanje jesu li poštovani principi pravičnog suđenja i druge garancije iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije treba sagledati na osnovu postupka u cjelini (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; odluku Ustavnog suda, U -63/01, od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03 i odluka Ustavnog suda, broj AP-1129/06 od 13. juna 2006. godine). U pogledu svoje ranije prakse u slučajevima relevantno sličnim predmetnom, u kojima su osporavane odluke o izuzeću sudija, Ustavni sud ukazuje na svoje odluke br. AP-159/05 od 18. maja 2005. godine, AP-364/06 od 14. marta 2006. godine, AP-1859/06 od 12. septembra 2006. godine. Stoga su navodi apelanata o povredi njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konevncije, u odnosu na ovaj dio apelacije, preuranjeni.
9. U odnosu na navode apelanata o neopravdano dugom trajanju parničnog postupka i upravnog spora u vezi sa spornim stanom, pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Kriteriji kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom ocjene opravdanosti dužine trajanja postupka pred sudom, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, su: okolnosti predmeta, složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, te značaj koji ima za apelanta predmet spora (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-519/04 od 22. jula 2005. godine),
11. U odnosu na navode apelanata o neopravadno dugom trajanju parničnog postupka i upravnog spora pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud je utvrdio da upravni spor traje jednu godinu i 11 mjeseci, dok postupak po žalbi pred tim sudom u parničnom postupku traje jednu godinu i devet mjeseci. Iako parnični postupak traje oko deset godina (od podnošenja zahtjeva za ponavljanje postupka okončanog 1994. godine po tužbi apelanta u njegovu korist, a ponovljenog na zahtjev tuženog od 14. juna 1996. godine) apelanti, u suštini, osporavaju samo dužinu trajanja postupka pred Kantonalnim sudom te će se ova analiza ograničiti samo na taj dio postupka. U toku upravnog spora i praničnog postupka apelanti su podnijeli prijedlog za određivanje nadležnosti drugog suda, zbog čega je spis bilo dostavljen na postupanje Vrhovnom sudu. Ta je radnja apelanata utjecala da postupak duže traje, čime se dio odgovornosti za dužinu trajanja ovih postupaka postupka može staviti na teret apelantima. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da predmetni upravni spor nije riješen s obzirom da se predmeti uzimaju u rad po redoslijedu prijema tužbi prema internim pravilima suda, te da sa 30. junom 2006. godine ima 3100 neriješenih upravnih predmeta, a da uređujuće sudije imaju u svom referatu 500 do 600 neriješenih predmeta sa istim datumom. U principu ne može se prihvatiti kao opravdanje činjenica da je sud preopterećen predmetima i da zbog toga, kao što je to ovdje slučaj, postupak u upravnom sporu traje skoro dvije godine. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uslovom da poduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A broj 66. stavovi 25-32). S obzirom da je sud evidentno poduzeo određene korake na organizovanju svog rada kako bi postigao bolju efikasnost u radu, također imajući u vidu i da su sami apelanti doprinijeli da postupci duže traju, zatim činjenicu da su apelanti otkupili sporni stan i da u njemu nesmetano žive te da po karakteru ni jedan ni drugi postupak nisu zahtijevali posebnu hitnost, a hitno postupanje nisu zahtijevali ni apelanti nego su naprotiv zahtijevali da se odredi drugi nadležni sud zbog sumnje u pristrasnost Kantonalnog suda, nema dokaza koji očigledno (prima facie) ukazuju na to da su navedeni postupci nerazumno dugo trajali u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koja se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje tog ustavnog prava, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović