Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2111/05 (A. B.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2111/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-2111/05, rješavajući apelaciju Angeline Bulajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 14. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Angeline Bulajić, podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj U-

1915/05 od 30. augusta 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Angeline Bulajić, podnesena protiv rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj 23/1-372-1960/99 od 21. augusta 2006. godine, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Angelina Bulajić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Sarajeva, koju zastupa Senija Poropat, advokatica iz Sarajeva, podnijela je, 11. oktobra 2005. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-1915/05 od 30. augusta 2005. godine. Apelantica je, 21. septembra 2006. godine, podnijela dopunu apelacije protiv rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj 23/1-372-1960/99 od 21. augusta 2006. godine.

2. Apelantica je, 17. augusta 2005. godine, Kantonalnom sudu uložila zahtjev kojim je zatražila zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Bosne i Hercegovine protiv Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zbog nedonošenja rješenja o vraćanju stana u posjed koji se nalazi u Ulici Zaima Šarca broj 104/I (u daljnjem tekstu: sporni stan). Apelantica je zatražila od Kantonalnog suda da usvoji zahtjev i donese rješenje kojim će Upravi naložiti donošenje rješenja o vraćanju spornog stana u njen posjed.

3. Kantonalni sud je rješenjem, broj U-1915/05 od 30. augusta 2005. godine, odbacio apelanticin zahtjev. U obrazloženju rješenja je navedeno da je čl. 60 i 62. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“, broj 9/05) propisano da pojedinac čija su prava i osnovne slobode zagarantovane Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i instrumentima Aneksa tog Ustava, povrijeđene konačnim pojedinačnim aktom nadležnog organa ili radnjom službe tog lica u organu uprave, odnosno odgovornog lica, kojim se suprotno zakonu neposredno spriječava ili ograničava određenom pojedincu vršenje takve slobode ili prava, ima pravo zahtijevati zaštitu tih prava i sloboda kod nadležnog suda podnošenjem zahtjeva i pokretanjem upravnog spora, a u skladu sa navedenim zakonom, ako nije osigurana druga sudska zaštita. Kantonalni sud je zaključio da apelantica ima mogućnost vođenja upravnog spora protiv drugostepenog rješenja Ministarstva, broj 27/02-23-9545/05 od 1. jula 2005. godine, kao i ranijih drugostepenih odluka koje su donesene u postupku povrata spornog stana, a u skladu sa članom 9. Zakona o upravnim sporovima, te je dakle apelantici zagarantovana druga sudska zaštita. Također, apelantici je osigurana i sudska zaštita u smislu člana 20. Zakona o upravnim sporovima, a u vezi sa članom 10. tog zakona, pokretanjem upravnog spora zbog nedonošenja upravnog akta od strane prvostepenog organa u zakonom predviđenom roku što isključuje mogućnost i pravo podnositeljice zahtjeva da u smislu čl. 60. i 62. Zakona o upravnim sporovima zahtijeva zaštitu prava i sloboda zagarantovanih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

4. Uprava je rješenjem, broj 23/1-372-1960/99 od 21. augusta 2006. godine, potvrdila da je apelanticina majka A.Š. bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu i utvrdila je da je apelantica na dan 30. april 1991. godine bila korisnik i da joj pripada pravo na vraćanje spornog stana u posjed. Utvrđen je prestanak prava privremenog korištenja spornog stana i naloženo je privremenom korisniku da napusti sporni stan u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja. Apelantica je protiv rješenja uložila žalbu i postupak po žalbi je u toku.

5. Apelantica je navela da je povrijeđeno njeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer prvostepeni organ uprave od 1999. godine donosi negativna rješenja kojima odbija njen zahtjev za povrat stana, odnosno drugostepeni organ uvažava žalbu i vraća na ponovni postupak prvostepenom organu mada je apelantica u žalbama tražila da drugostepni organ meritorno riješi slučaj. Apelantica je navela da upravni spor u prosjeku u Federaciji BiH traje dvije do šest godina i da je taj pravni lijek za apelanticu nedjelotvoran na šta je ona ukazala u svom zahtjevu za zaštitu sloboda i prava pojedinca koji je odbačen osporenim rješenjem. Apelatica je u dopuni apelacije od 21. septembra 2006. godine, obavjestila Ustavni sud da je Uprava rješenjem, broj 23/1-372-1960/99 od 21. augusta 2006. godine, udovoljila njenom zahtjevu za povrat stana ali da je ona uložila žalbu protiv tog rješenja jer je u rješenju navedeno da je ona korisnica spornog stana a ne član porodičnog domaćinstva. U vezi sa navedenim upravnim postupkom, apelantica je od Ustavnog suda zatražila donošenje meritorne odluke.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 14. i 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 14. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...] (14) apelacija je preuranjena; (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelanticin zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca u vezi sa rješenjem Ministarstva od 1. jula 2005. godine je odbačen uz obrazloženje da je apelantici bila osigurana sudska zaštita u vidu pokretanja upravnog spora koji apelantica nije pokrenula. Dakle, apelantica, u smislu principa navedenog u prethodnom stavu ove odluke, nije ispoštovala formalne zahtjeve ovog pravnog lijeka i nije došla do konačne odluke koja bi mogla biti predmet ispitivanja od strane Ustavnog suda. S obzirom na navedeno, u odnosu na ovaj dio apelanticinih navoda, apelantica je propustila iscrpiti djelotvoran pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

9. U odnosu na apelanticine navode iz dopune apelacije koja je podnesena protiv rješenja Uprave, Ustavni sud je utvrdio da je apelantica navedeno rješenje osporila žalbom i da je postupak po žalbi u toku, iz čega slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.

10. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tač. 14. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je apelacija preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2111/05 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio