Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2530/05 (H. J. i dr.)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pristup sudu
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2530/05
Apelacija
Odluka o meritumu
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2530/05, rješavajući apelaciju Huseina Jonuzovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Enesa Durića, Hasana Kličića, Hazima Mizića, Abdulaha Duratovića, Zijada Omerčevića, Refika Durića, Osmana Akmadžića, Ahmeta Osmanagića, Hamdije Karajkovića, Safeta Kapića, Nedžada Mahmutovića, Mirsada Nadarevića, Ismedina Toromanovića, Željka Šipke, Fikreta Bašagića, Asima Ćoralića, Mehmeda Toromanovića, Zuhdije Džehverovića, Muje Murića, Abdurahmana Kapića, Ramiza Karajkovića, Ismeta Šišića, Omera Osmanagića, Mesuda Topića, Hilmije Dautovića, Emina Puškara, Ismeta Velića, Zijada Puškara, Mehmeda Ogreševića, Hasage Osmanagića, Rifeta Seferagića, Fate Durić, Nure Hadžalić, Suade Hadžalić, Huseina Bajramovića, Ćamila Kaljkovića, Asima Samardžića, Muhameda Salihovića, Rasima Durakovića, Đule Mušić rođ. Hercegovac, Husnije Bašagića, Sulejmana Muharemovića, Refika Civića, Seide Mulalić rođ.
Tatarević, Hazeme Pozderac, Mujage Salkića, Hasana Redžića, Asima Kaukovića, Safeta Žunića, Sulejmana Junuzovića, Alage Japića, Hase Junuzovića, Nurije Junuzovića, Rasima Kličića, Zuhdije Samardžića, Emira Durića, Mirsada Murića, Huseina Muhića, Hasana Akmadžića, Sulejmana Toromanovića, Safeta Ikanovića, Muje Japića, Hazima Ikanovića, Mehmeda Seferagića, Mustafe Muharemovića, Selima Abdića, Ibre Borića, Smaila Toromanovića, Jadranka Spahića, Ferida Čizmića, Zahida Ljubijankića, Asima Junuzovića, Refika Hadžića, Ibrahima Ljubijankića, Zinajde Abdagić, Fatme Hadžalić, Šaćira Budimlića, Huseina Delalića, Asima Puškara, Ramiza Puškara, Šefkije Budimlića, Hilmije Zečirevića, Fadila Ferizovića, Tatle Mehulić, Rasima Ćoralića, Irfana Omanovića, Sabida Merdanovića, Šerifa Krakovića, Sulejmana Puškara, Derviša Beganovića, Sulejmana Mujadžića, Murata Toromanovića, Izeta Osmanagića, Refika Seferagića, Arifa Džehverovića, Rasima Mujakića, Muje Hadžića, Pašage Ćoralića, Arifata Osmanagića, Huseina Pozderca, Emire Toromanović, Mustafe Kličića, Senada Delalića, Ibrahima Osmanagića, Zijada Abdagića, Esada Račića, Rasima Toromanovića, Stjepana Sedera, Seada Karajkovića, Mehage Perviza, Adile Tatarević, Rahime Akmadžić, Šemse Hairlahovića, Mensura Hairlahovića, Seada Bekića, Haše Tatarević, Adila Tatarevića, Adile Tatarević, Arnele Redžić rođ.
Tatarević, Amira Dizdarevića, Remze Toromanovića, Ibre Hamulića, Sulejmana Džehverovića, Alije Beširevića, Ibrahima Mujića, Hasana Bećkanovića i Muhameda Durića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku.
Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu donošenje odluke u predmetima br. Pr-400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-417/00, Pr- 468/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr- 544/00, Rs-297/01, Rs-388/01, Rs-390/01, Rs-429/01, Rs-431/01, Rs- 335/02, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Rs-205/03, Rs-95/04, Rs- 96/04, Rs-102/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs- 165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-192/04, Rs-193/04, Rs- 194/04 i Rs-195/04, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u što kraćem roku.
Nalaže se Općinskom sudu u Cazinu da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Jonuzovića, Zihnije Delalića, Muje Mulalića, Mehmeda Osmanagića, Ekrema Čovića i Mirsada Džinića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od Općinskog suda u Cazinu u predmetima br. Pr- 255/00, Pr-295/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-515/00 i Pr-539/00, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Enes Durić i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, advokatica iz Cazina, su podnijeli 13. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), u predmetima br. Pr-255/00, Pr-295/00, Pr-400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-417/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-468/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-515/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr-539/00, Pr-544/00, Pr-297/01, Rs-388/01, Rs- 390/01, Rs-429/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Pr-205/03, Rs-95/04, Rs-96/04, Rs-102/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs- 184/04, Rs-188/04, Rs-192/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda je zatraženo 15. septembra 2006. godine da dostavi odgovor na apelaciju, zajedno sa spisima predmeta br. Pr-255/00, Pr-295/00, Pr-400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-468/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-515/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr-539/00, Pr-297/01, Rs-390/01, Rs-429/01, Rs- 431/01, Rs-335/02, Pr-205/03, Rs-102/04, Rs-192/04, Pr-417/00, Pr-544/00, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Rs-95/04, Rs-95/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04.
3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. oktobra 2006. godine, a tražene spise 6. oktobra 2006. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, te iz spisa navedenih predmeta koji se vode kod Općinskog suda, mogu se sumirati na sljedeći način.
5. U predmetu Pr-400/00 apelanti Enes Durić, Hasan Kličić, Hazim Mizić, Abdulah Duratović i Zijad Omerčević su podnijeli pojedinačne tužbe 9. novembra 2000. godine protiv DD «Tvornice žičanih proizvoda» Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi), radi isplate plaća i otpremnina. Općinski sud je Rješenjem broj Pr-400/00 od 21. februara 2002. godine spojio predmete Pr-400/00, Pr-402/00, Pr- 403/00 i Pr-424/00 i odlučio da ih vodi pod brojem Pr-400/00. Nakon što je tužbeni zahtjev, po prijedlogu punomoćnika apelanata, uređen u pogledu visine otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-400/00 od 5. septembra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantima isplati dospjele a neisplaćene plaće i otpremninu, sa zakonskom zateznom kamatom. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu.
6. U predmetu Pr-410/00 apelanti Refik Durić, Osman Akmadžić, Ahmet Osmanagić, Hamdija Karajković i Safet Kapić su podnijeli pojedinačne tužbe 9. novembra 2000. godine protiv tuženog, radi isplate plaća i otpremnina. Općinski sud je Rješenjem broj Pr-410/00 od 21. februara 2002. godine spojio predmete Pr-410/00, Pr-412/00, Pr-413/00, Pr-420/00 i 422/00 i odlučio da ih vodi pod brojem Pr-410/00. Nakon što je tužbeni zahtjev, po prijedlogu punomoćnika apelanata, uređen u pogledu visine otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-410/00 od 5. septembra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantima isplati dospjele a neisplaćene plaće i otpremninu, sa zakonskom zateznom kamatom. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu.
7. U predmetu Pr-415/00 apelant Nedžad Mahmutović je 9. novembra 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Iz dopisa Općinskog suda dostavljenog Ustavnom sudu 6. oktobra 2006. godine proizlazi da je donesena prvostepena presuda u tekućoj godini, i da je spis po žalbi dostavljen Kantonalnom sudu u Bihaću na dalji postupak i odluku.
8. U predmetu Pr-417/00 apelant Mirsad Nadarević je 9. novembra 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plaća u iznosu od 2.661 KM. Prvo ročište za glavnu raspravu zakazano je za 19. april 2002. godine. Glavna rasprava je održana u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka i odložena radi provođenja dokaza saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke, provjere navoda punomoćnika tuženog, a istovremeno je apelantovom punomoćniku naloženo da svoje navode argumentuje materijalnim dokazima do narednog ročišta. Ročište održano 4. juna 2002. godine odloženo je na neodređeno vrijeme, uz konstataciju da će se naredno ročište zakazati po “saznanju suda o mogućnosti ulaska punomoćnika tužene u sjedište tuženog, kada će mu biti dostupni svi normativni akti, a naročito o regulisanju materije radnog prava”. Sljedeće ročište zakazano je za 5. oktobar 2004. godine, ali nije održano zbog odsutnosti tuženog, čiji se poziv vratio s naznakom da odbija prijem. Od Kantonalnog suda u Bihaću zatraženi su podaci o pravnom statusu tuženog i licu ovlaštenom za zastupanje. Na ročištu od 5. novembra 2004. godine dobiveni su podaci iz sudskog registra na okolnost pravnog statusa tuženog i uloženi u sudski spis, ali ročište nije održano jer tuženi o njemu nije bio uredno obaviješten. Poziv za naredno ročište upućen je po sudskom dostavljaču, ali je na ročištu od 2. decembra 2004. godine konstatovano da tuženi nije uredno obaviješten, a da “prema saopćenju Irfana Ljubijankića, kao direktora tuženog upisanog u sudski registar, utvrđuje se da je istom kod tuženog prestao radni odnos, te da je isti zaposlen kod drugog poslodavca”. Sud je donio rješenje kojim se ročište odgađa, a o daljem toku postupka odlučit će se «nakon ostvarivanja uvjeta za urednu dostavu sudskih pismena tuženom». Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio hitno zakazivanje rasprave, obrazlažući kakve bi štetne posljedice za njega mogle nastupiti. Pismenim podneskom od 23. augusta 2006. godine apelant je ponovo urgirao na zakazivanju rasprave, uz napomenu da je od podnošenja tužbe proteklo više od pet godina a da postupak nije okončan. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana.
9. U predmetu Pr-468/00 apelant Ismedin Toromanović je 16. novembra 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Iz dopisa Općinskog suda dostavljenog Ustavnom sudu 6. oktobra 2006. godine proizlazi da je donesena prvostepena presuda u tekućoj godini, i da je spis po žalbi dostavljen Kantonalnom sudu u Bihaću na dalji postupak i odluku. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu.
10. U predmetu Pr-480/00 apelanti Željko Šipka, Fikret Bašagić, Asim Ćoralić i Mehmed Toromanović su podnijeli pojedinačne tužbe 21. novembra 2000. godine i 27. novembra 2000. godine protiv tuženog, radi isplate plaća i otpremnina. Općinski sud je Rješenjem broj Pr-480/00 od 21. februara 2002. godine spojio predmete Pr-480/00, Pr-412/00, Pr-512/00, Pr-522/00 i Pr-523/00 i odlučio da ih vodi pod brojem Pr-480/00. Nakon što je tužbeni zahtjev po prijedlogu punomoćnika apelanata uređen u pogledu visine otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-480/00 od 5. septembra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantima isplati dospjele a neisplaćene plaće i otpremninu, sa zakonskom zateznom kamatom. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu.
11. U predmetu Pr-508/00 apelant Abdurahman Kapić je 27. novembra 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-508/00 od 7. jula 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu.
12. U predmetu Pr-518/00 apelant Suad Kapić je 27. novembra 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-518/00 od 7. jula 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu.
13. U predmetu Pr-528/00 apelant Ramiz Karajković je 28. novembra 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-528/00 od 7. jula 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu.
14. U predmetu Pr-537/00 apelant Ismet Šišić je 5. decembra 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Pr-537/00 od 5. oktobra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu.
15. U predmetu Pr-544/00 apelant Omer Osmanagić je podnio 5. decembra 2000. godine tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plaća i otpremnine u iznosu od 8.874 KM. Prvo ročište za glavnu raspravu zakazano je za 26. septembar 2002. godine. Ročište je održano u prisutnosti punomoćnika parničnih stranaka i odloženo radi dostave materijalnih dokaza. Pismenim podneskom od 1. oktobra 2002. godine apelantov punomoćnik je uredio i precizirao tužbeni zahtjev u pogledu visine zahtjeva. Dostavljen je i pismeni odgovor na tužbu. Ročište od 23. decembra 2002. godine odloženo je na neodređeno vrijeme i apelantovom punomoćniku naloženo da uredi dio zahtjeva koji se odnosi na visinu otpremnine. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio hitno zakazivanje rasprave obrazlažući kakve bi štetne posljedice za njega mogle nastupiti. Pismenim podneskom od 23. augusta 2006. godine apelant je ponovo urgirao na zakazivanju rasprave, uz napomenu da je od podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, a da postupak nije okončan. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana.
16. U predmetu Rs-297/01 apelant Emin Puškar je 4. januara 2001. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Rs-297/01 od 5. oktobra 2006. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu.
17. U predmetu Rs-388/01 apelanti Ismet Velić i Zijad Puškar su podnijeli 2. marta 2001. godine tužbu protiv tuženog. Općinski sud nije dostavio ovaj spis na uvid, a iz navoda apelacije proizlazi da u ovom predmetu sud nije zakazao niti jednu raspravu.
18. U predmetu Rs-390/01 apelanti Mehmed Ogrešević i Hasaga Osmanagić su 7. maja 2001. godine podnijeli tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Rs-390/01 od 6. septembra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu.
19. U predmetu Rs-429/01 apelant Rifet Seferagić je 26. jula 2001. godine podnio tužbu protiv tuženog, radi isplate otpremnine. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu visine otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Rs-429/01 od 6. septembra 2006. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev. Apelant je 21. septembra 2006. godine protiv presude Općinskog suda izjavio žalbu. Postupak je u toku.
20. U predmetu Rs-431/01 apelantica Fata Durić je 16. augusta 2001. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi isplate. Nakon što je tužbeni zahtjev preciziran u pogledu neisplaćenih plaća i otpremnine, Općinski sud je donio Presudu broj Rs-431/01 od 8. septembra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantici, na ime plaća umrlog supruga Halida Durića, isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda nije postala pravosnažna jer teče rok za žalbu.
21. U predmetu Rs-335/02 apelantica Nura Hadžalić je 18. septembra 2002. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi isplate. Iz dopisa Općinskog suda dostavljenog Ustavnom sudu 6. oktobra 2006. godine proizlazi da je u tekućoj godini donesena prvostepena presuda i da je spis po žalbi dostavljen Kantonalnom sudu u Bihaću na dalji postupak i odluku. Postupak je u toku.
22. U predmetu Rs-336/02 apelantica Suada Hadžalić je 18. septembra 2002. godine podnijela tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plaća i otpremnine. Prvo ročište za glavnu raspravu zakazano je za 20. novembar 2003. godine, ali je rješenjem uredujućeg sudije opozvano, bez navođenja razloga opozivanja, uz naznaku da protiv rješenja nije dozvoljena posebna žalba. Rješenjem Općinskog suda od 4. decembra 2003. godine pozvan je apelanticin punomoćnik da otkloni nedostatke iz tužbe tako što će postupiti prema odredbama čl. 53. i 334. Zakona o parničnom postupku FBiH, uz upozorenje da će se u slučaju nepostupanja po rješenju tužba smatrati povučenom. Apelanticin punomoćnik je postupio po nalogu suda 15. decembra 2003. godine. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine apelantica je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražila hitno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za nju mogle nastupiti. Pismenim podnescima od 16. februara 2006. godine i 23. augusta 2006. godine apelantica je ponovo urgirala na zakazivanju rasprave. Rješenjem uredujućeg sudije od 25. septembra 2006. godine tužba je dostavljena tuženom na odgovor. Pripremno ročište još nije zakazano.
23. U predmetu Rs-480/02 apelant Husein Bajramović je 16. novembra 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plaća u iznosu od 9. 802 KM. Prvo ročište za glavnu raspravu, na kojem je uređen tužbeni zahtjev u pogledu visine, zakazano je za 6. juni 2001. godine, a na ročištu od 28. augusta 2001. godine donesena je prvostepena presuda kojom je tuženi obavezan da apelantu isplati zaostale plaće i otpremninu. Nakon izjavljivanja žalbe, Kantonalni sud u Bihaću je Presudom broj Rsž-285/02 od 24. oktobra 2002. godine prvostepenu presudu ukinuo i vratio predmet Općinskom sudu na ponovni postupak. Općinski sud je predmet zaveo pod novi broj Rs- 480/02 i zakazao raspravu za 16. januar 2003. godine. Punomoćnici parničnih stranaka, pismenim podnescima od 13. januara 2003. godine i 16. januara 2003. godine, opravdali su izostanak s ročišta i predložili da se ročište provede u njihovoj odsutnosti, ukoliko druga parnična stranka bude saglasna. Sud je na ročištu od 16. januara 2003. godine konstatovao da su punomoćnici parničnih stranaka opravdali izostanak, a onda donio rješenje kojim je postupak umirovio na period od tri mjeseca, počevši od 16. januara 2003. godine. Apelantov punomoćnik je podneskom od 25. aprila 2003. godine zatražio nastavak umirovljenog postupka. Sud nije zakazao raspravu. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio hitno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za njega mogle nastupiti. Dopisom od 16. februara 2006. godine apelant je ponovo urgirao na zakazivanju rasprave. Dopisom od 23. augusta 2006. godine apelant je ponovno od suda zatražio zakazivanje rasprave, ističući da je od podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, a postupak još nije okončan. Pripremno ročište zakazano je za 2. oktobar 2006. godine.
24. U predmetu Rs-10/03 apelanti Ćamil Kaljković i Asim Samardžić su podnijeli 4. januara 2001. godine tužbu protiv tuženog, radi isplate zaostalih plaća u iznosu od 12.368 KM. Prvo ročište za glavnu raspravu zakazano je za 13. juni 2001. godine, na kojem je raspravljano o osnovu tužbenog zahtjeva, pa je radi dostavljanja materijalnih dokaza na okolnosti navoda iz tužbe ročište odloženo za 22. august 2001. godine. Na ovom ročištu je donesena Presuda broj Rs-17/01 od 22. augusta 2001. godine i obavezan je tuženi da apelantima isplati neisplaćene plaće i otpremninu, sa zakonskim kamatama na svaki pojedinačni iznos. Kantonalni sud u Bihaću je Rješenjem broj Rsž- 264/02 od 26. septembra 2002. godine ukinuo prvostepenu presudu i vratio Općinskom sudu na ponovni postupak. Općinski sud je predmet zaveo pod novi broj Rs-10/03 i zakazao raspravu za 13. februar 2003. godine. Pismenim podneskom od 6. februara 2003. godine tuženi je priznao tužbeni zahtjev u visini koja je propisana odlukom tuženog i istovremeno opravdao izostanak s ročišta, te predložio da se ročište održi u njegovoj odsutnosti. Sud je na ročištu konstatovao sadržaj ovog podneska i donio rješenje kojim je postupak umirovio na tri mjeseca. Apelantov punomoćnik je predložio nastavak postupka 14. maja 2003. godine. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine apelanti su, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražili hitno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za njih mogle nastupiti. Dopisima od 16. februara 2006. godine i 23. augusta 2006. godine apelanti su ponovno od suda zatražili zakazivanje rasprave, ističući da je od podnošenja tužbe proteklo više od pet godina, a postupak još nije okončan. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana.
25. U predmetu Pr-205/03 apelant Muhamed Salihović je 21. novembra 2000. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate. Iz dopisa Općinskog suda dostavljenog Ustavnom sudu 6. oktobra 2006. godine proizlazi da je u tekućoj godini donesena prvostepena presuda i da je spis po žalbi dostavljen Kantonalnom sudu u Bihaću na dalji postupak i odluku. Postupak je u toku.
26. U predmetu Rs-95/04 apelanti Rasim Duraković, Đula Mušić, Husnija Bašagić, Sulejman Muharemović, Refik Civić, Seida Mulalić, Hazema Pozderac, Mujaga Salkić, Hasan Redžić, Asim Kauković, Safet Žunić, Sulejman Junuzović, Alaga Japić, Haso Junuzović, Nurija Junuzović, Rasim Kličić, Zuhdija Samardžić, Emir Durić, Mirsad Murić, Husein Muhić, Hasan Akmadžić, Sulejman Toromanović, Esad Račić, Safet Ikanović, Mujo Japić, Hazim Ikanović, Mehmed Seferagić, Mustafa Muharemović, Selim Abdić, Ibro Borić, Smail Toromanović, Jadranko Spahić, Ferid Čizmić, Zahid Ljubijankić i Asim Junuzović su podnijeli protiv tuženog tužbu 30. aprila 2004. godine radi isplate plaća po osnovu radnog odnosa. Rješenjem Općinskog suda 23. marta 2005. godine tužba je poslana tuženom na odgovor. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine apelanti su, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražili hitno zakazivanje rasprave, obrazlažući štetne posljedice koje bi za njih mogle nastupiti. Podneskom od 15. novembra 2005. godine predložili su sudu donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja kojom bi se tuženom zabranilo otuđenje nekretnina do pravosnažnog okončanja ovog postupka. Apelanti su ponovno, 16. februara 2006. godine i 18. maja 2006. godine, urgirali na zakazivanju rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana.
27. U predmetu RS-96/04 apelanti Refik Hadžić, Ibrahim Ljubijankić, Zinajda Abdagić, Fatma Hadžalić, Šaćir Budimlić, Husein Delalić, Asim Puškar, Ramiz Puškar, Šefkija Budimlić, Hilmija Zećirević, Fadil Ferizović, Tatla Mehulić, Rasim Ćoralić, Irfan Omanović, Sabid Merdanović, Šerif Kraković, Sulejman Puškar, Derviša Beganović, Sulejman Mujadžić, Murat Toromanović, Izet Osmanagić, Refik Seferagić, Arifa Džehverović, Rasim Mujakić, Mujo Hadžić, Pašaga Ćoralić i Arifat Osmanagić su podnijeli 4. maja 2004. godine protiv tuženog tužbu, radi isplate plaća po osnovu radnog odnosa. Rješenjem Općinskog suda od 23. marta 2005. godine tužba je poslana tuženom na odgovor. Apelanti su pismenim podneskom 21. septembra 2005. godine, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražili hitno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za njih mogle nastupiti. Podneskom od 15. novembra 2005. godine predložili su sudu donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja kojom bi se tuženom zabranilo otuđenje nekretnina do pravosnažnog okončanja ovog postupka. Apelanti su ponovno, 16. februara 2006. godine i 18. maja 2006. godine, urgirali na zakazivanju rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana.
28. U predmetu Rs-102/04 apelanti Husein Pozderac, Rašid Abdić, Hakija Abdić, Hilmija Kržalić, Mujo Bešić, Enes Bekonić i Zuhdija Delalić su podnijeli 17. maja 2004. godine tužbu protiv tuženog, radi isplate neisplaćenih plaća. Općinski sud je donio Presudu broj Rs-102/04 od 8. septembra 2006. godine, nakon više od dvije godine od dana podnošenja tužbe, kojom je obavezao tuženog da apelantima isplate dospjele a neisplaćene plaće.
29. U predmetu Rs-110/04 apelantica Emira Toromanović je podnijela tužbu protiv tuženog 2. juna 2004. godine, radi isplate plaća po osnovu radnog odnosa. Rješenjem suda od 23. marta 2005. godine tužba je poslana tuženom na odgovor. Pismenim podneskom 21. septembra 2005. godine apelantica je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražila hitno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za nju mogle nastupiti. Podneskom od 14. novembra 2005. godine predložila je donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja kojom bi se tuženom zabranilo da raspolaže svojim nekretninama do pravosnažnog okončanja postupka. Podneskom od 20. februara 2006. godine ponovno je urgirala na zakazivanju rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana.
30. U predmetu Rs-113/04 apelant Zijad Abdagić je podnio tužbu protiv tuženog 16. juna 2004. godine, radi isplate plaća po osnovu radnog odnosa. Rješenjem suda od 23. marta 2005. godine tužba je poslana tuženom na odgovor. Podneskom od 14. novembra 2005. godine apelant je predložio donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio hitno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za njega mogle nastupiti. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana.
31. U predmetu Rs-125/04 apelant Stjepan Seder je podnio tužbu protiv tuženog 30. juna 2004. godine, radi isplate plaća po osnovu radnog odnosa. Rješenjem suda od 11. aprila 2005. godine tužba je poslana na odgovor tuženom. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio hitno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za njega mogle nastupiti. Podneskom od 14. novembra 2005. godine predložio je donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja zabranom raspolaganja imovine tuženom do pravosnažnog okončanja postupka. Apelant je 20. februara 2006. godine ponovno urgirao na zakazivanju rasprave. Rješenjem od 12. septembra 2006. godine tužba je sa prilozima ponovno dostavljena tuženom na odgovor. Rasprava nije zakazana.
32. U predmetu Rs-130/04 apelantica Adila Tatarević je podnijela tužbu protiv tuženog 29. jula 2004. godine, radi isplate plaća po osnovu radnog odnosa. Rješenjem suda od 11. aprila 2005. godine tužba je poslana na odgovor tuženom. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelantica je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovine tuženog, zatražila hitno zakazivanje rasprave. Podneskom od 17. novembra 2005. godine je predložila donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja zabranom raspolaganja imovine tuženom do pravosnažnog okončanja postupka. Apelantica je 20. februara 2006. godine ponovno urgirala na zakazivanju rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana.
33. U predmetu Rs-165/04 apelant Sead Bekić je podnio tužbu protiv tuženog 18. oktobra 2004. godine, radi isplate plaća po osnovu radnog odnosa. Rješenjem suda od 30. juna 2005. godine tužba je poslana na odgovor tuženom. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio hitno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje bi za njega mogle nastupiti. Podneskom od 15. novembra 2005. godine predložio je donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja zabranom raspolaganja imovine tuženom do pravosnažnog okončanja postupka. Apelant je 20. februara 2006. godine ponovno urgirao na zakazivanju rasprave. Rješenjem suda od 12. septembra 2006. godine tužba je opet poslana tuženom na odgovor. Rasprava nije zakazana.
34. U predmetu Rs-169/04 apelantica Haša Tatarević, Adil Tatarević i Arnela Redžić rođ. Tatarević su podnijeli tužbu protiv tuženog 26. oktobra 2004. godine, radi isplate plaća po osnovu radnog odnosa. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelantica je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, od suda tražila hitno zakazivanje rasprave, obrazlažući štetne posljedice koje bi za nju mogle nastupiti. Podneskom od 14. novembra 2005. godine predložila je donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja zabranom raspolaganja imovine tuženom, do okončanja postupka. Apelantica je 20. februara 2006. godine ponovno urgirala na zakazivanju rasprave. Rasprava nije zakazana.
35. U predmetu Rs-184/04 apelant Amir Dizdarević je podnio tužbu protiv tuženog 2. novembra 2004. godine, radi isplate plaća po osnovu radnog odnosa. Pismenim podneskom od 14. novembra 2004. godine apelant je predložio donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja zabranom raspolaganja imovine tuženom do okončanja postupka. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je, nakon saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog, zatražio hitno zakazivanje rasprave obrazlažući štetne posljedice koje za njega mogu nastupiti. Rasprava nije zakazana.
36. U predmetu Rs-188/04 apelant Sulejman Džehverović je podnio tužbu protiv tuženog 11. novembra 2004. godine, radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i isplate. Podneskom od 15. novembra 2004. godine predložio je donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja, zabranom raspolaganja imovine tuženom do okončanja postupka. Pismenim podneskom od 20. februara 2006. godine apelant je od suda zahtijevao hitno zakazivanje rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana.
37. U predmetu Rs-192/04 apelant Ibrahim Mujić je podnio tužbu protiv tuženog 17. novembra 2004. godine, radi utvrđenja i isplate neisplaćenih plaća. Općinski sud je donio Presudu broj Rs- 192/04 od 8. septembra 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati dospjele a neisplaćene plaće. Presuda nije postala pravosnažna jer teče postupak po žalbi.
38. U predmetu Rs-193/04 apelant Alija Beširević je podnio tužbu protiv tuženog 17. novembra 2004. godine, radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i isplate. Podneskom od 15. novembra 2004. godine predložio je donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja, zabranom raspolaganja imovine tuženom do okončanja postupka. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine zahtijevao je od suda hitno zakazivanje rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana.
39. U predmetu Rs-194/04 apelant Hasan Bećkanović je podnio tužbu protiv tuženog 17. novembra 2004. godine, radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i isplate. Pismenim podneskom od 15. novembra 2005. godine je predložio donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja, zabranom raspolaganja imovine tuženom do okončanja postupka. Pismenim podneskom od 21. septembra 2005. godine je zahtijevao od suda hitno zakazivanje rasprave. Rasprava ni nakon ove urgencije nije zakazana.
40. U predmetu Rs-195/04 apelant Muhamed Durić je podnio 17. novembra 2004. godine tužbu protiv tuženog radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i isplate. Podneskom od 15. novembra 2005. godine predložio je donošenje mjere obezbjeđenja novčanog potraživanja, zabranom raspolaganja imovine tuženom do okončanja postupka. Podneskom od 21. septembra 2005. godine apelant je od suda zahtijevao hitno zakazivanje rasprave zbog saznanja da se u izvršnom postupku rasprodaje imovina tuženog. Ponovio je urgenciju 20. februara 2006. godine. Rješenjem suda broj Rs-195/04 od 12. septembra 2006. godine tužba je dostavljena tuženom na odgovor. Rasprava nije zakazana.
41. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, te iz spisa predmeta koji se vode kod Općinskog suda pod br. Pr-255/00, Pr-295/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-515/00 i Pr-539/00, mogu se sumirati na sljedeći način.
42. U predmetu Pr-255/00 apelant Husein Jonuzović je podnio tužbu protiv tuženog 23. oktobra 2000. godine, radi neisplaćenih plaća. Općinski sud je donio Presudu broj Pr-255/00 od 30. juna 2006. godine, kojom je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade plaća za vrijeme čekanja posla isplati iznos od 505,73 KM, sa kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa plaće do konačne isplate i na ime otpremnine iznos od 1.255,23 KM. Presuda je postala pravosnažna 16. jula 2006. godine.
43. U predmetu Pr-295/00 apelant Zihnija Delalić je podnio tužbu protiv tuženog 30. oktobra 2000. godine, radi neisplaćenih plaća i otpremnine. Općinski sud je donio Presudu broj Pr-295/00 od 30. juna 2006. godine, kojom je tuženi obavezan da apelantu isplati otpremninu u iznosu od 1.224,06 KM, dok je u dijelu zahtjeva koji se odnosi na potraživanje dospjelih a neisplaćenih plaća u periodu od 1. novembra 1997. godine do 5. maja 2000. godine zahtjev odbijen. Presuda je postala pravosnažna 16. jula 2006. godine.
44. U predmetu Pr-436/00 apelant Mujo Mulalić je podnio tužbu protiv tuženog 13. novembra 2000. godine radi isplate. Općinski sud je donio Presudu broj Pr-436/00 od 7. augusta 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda je postala pravosnažna 23. augusta 2006. godine.
45. U predmetu Pr-462/00 apelant Mehmed Osmanagić je podnio tužbu protiv tuženog 16. novembra 2000. godine radi isplate. Općinski sud je donio Presudu broj Pr-462/00 od 2. juna 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda je postala pravosnažna 19. juna 2006. godine.
46. U predmetu Pr-515/00 apelant Ekrem Čović je podnio tužbu protiv tuženog 27. novembra 2000. godine radi isplate. Općinski sud je donio Presudu broj Pr-515/00 od 7. augusta 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda je postala pravosnažna 23. augusta 2006. godine.
47. U predmetu Pr-539/00 apelant Mirsad Džinić je podnio tužbu protiv tuženog 5. decembra 2000. godine radi isplate. Općinski sud je donio Presudu broj Pr-539/00 od 7. jula 2006. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati neisplaćene dospjele plaće i otpremninu. Presuda je postala pravosnažna 25. jula 2006. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
48. Apelanti su naveli da apelaciju podnose zbog rada Općinskog suda u naprijed navedenim predmetima, zbog toga što im je Općinski sud donošenjem procesnih rješenja na koje nije dozvoljena posebna žalba i nezakazivanjem ročišta onemogućio ostvarenje prava na pravično suđenje u razumnom roku. Ističu da u nekim predmetima nije poduzeta čak niti jedna radnja, a radi se o postupcima iz radnog odnosa, koji su po samom zakonu hitne prirode. Apelanti smatraju da je sud svojim radnjama zaustavio rad na predmetnim spisima i onemogućio apelantima pristup sudu i sudsku zaštitu u razumnom roku. Ističu da sudije u istom sudu koji su zaduženi za izvršne referate nalaze procesne pretpostavke za provođenje izvršenja protiv istog tuženog, prodajući imovinu tuženog u svojstvu izvršenika, zbog čega su nakon saznanja za to ustali s prijedlogom za obezbjeđenje novčanog potraživanja, na koje se sud uopće nije očitovao. Upravo zbog neaktivnosti suda apelanti ne posjeduju izvršne naslove temeljem kojih bi mogli tražiti naplatu svojih potraživanja. Apelanti su predložili da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
b) Odgovor na apelaciju
49. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u posljednjih 10 godina nije bio popunjen predviđenim brojem sudija, tako da zbog velikog priliva predmeta tako da zbog velikog priliva predmeta ove predmete nije mogao uzeti prije u rad, što je objektivna okolnost.
V. Relevantni propisi
50. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 53/03) relevantne odredbe glase:
«Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 62. stav 1.
Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.
Član 69.
Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.
Član 70. stav 1.
Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da najkasnije u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu.
Član 75. stav 4.
Pripremno ročište održat će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protutužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protutužbu.
Član 94. stav 2.
Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.
Član 184. stav 1.
Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.»
VI. Dopustivost
51. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
52. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
53. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija apelanata Huseina Jonuzovića, Zihnije Delalića, Muje Mulalića, Mehmeda Osmanagića, Ekrema Čovića i Mirsada Džinića u predmetuma Pr-255/00, Pr- 295/00, Pr-436/00, Pr-462/00, Pr-515%00 i Pr-539/00, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini».
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očevidno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
54. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
55. U konkretnom slučaju apelanti su podnijeli apelaciju 13. decembra 2005. godine zbog toga što Općinski sud nije donio odluke po tužbama radi isplate dospjelih a neisplaćenih plaća i otpremnina, koje su podnesene u vremenskom periodu od 23. oktobra 2000. godine do 27. novembra 2000. godine. Dakle, period u kojem Općinski sud nije donio odluke, a koji prema mišljenju apelanata traje nerazumno dugo, je period od pet godina, u zavisnosti od toga kada su podnesene pojedinačne tužbe. Prilikom ocjene je li se zaista radilo o periodu koji je trajao nerazumno dugo, Ustavni sud je imao u vidu razloge koje je Općinski sud naveo u svom odgovoru kao i navode apelanata, koji su istakli da nisu insistirali na vođenju postupaka, čekajući da se ispune uvjeti za vođenje postupka odnosno da upravni odbor ili drugi nadležni organ imenuje direktora tužene ili ovlasti neko drugo lice za zastupanje. Međutim, Ustavni sud smatra da period od pet godina u kojem Općinski sud nije donio odluke nije nerazumno dugo vrijeme ako se imaju u vidu objektivne okolnosti kao i temeljita izmjena Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine u 2003. godini, koji je primijenjen na konkretne predmete. Naime, u toku 2006. godine u svim navedenim predmetima donesene su prvostepene presude, koje su postale pravosnažne i na osnovu kojih apelanti mogu zahtijevati izvršenje. Iz navedenog proizlazi da apelanti u ovom slučaju nemaju «opravdan zahtjev», jer ne postoji kršenje Ustavom zaštićenog prava na suđenje u razumnom roku.
56. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
57. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
58. Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. veljače 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
59. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se moraju realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.
60. Ustavni sud apelaciju tumači tako da ona pokreće pitanje kršenja prava na pristup sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer sud u dugom vremenskom periodu nakon prijema apelantovih tužbi nije preduzeo niti jednu procesnu radnju.
61. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).
62. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. stav 1. i stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti
VII. Meritum
63. Apelanti u predmetima br. Pr-400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-417/00, Pr-468/00, Pr- 480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr-544/00, Pr-297/01, Rs-388/01, Rs-390/01, Rs-429/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Pr-205/03, Rs-95/04, Rs-96/04, Rs-102/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs- 188/04, Rs-192/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04 smatraju da im je povrijeđeno ustavno pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na pristup sudu, kao segmenti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
64. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:
"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"
65. U pogledu ovih navoda, Ustavni sud mora najprije riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom da se apelanti žale na nepostupanje suda i nerazumno trajanje postupaka po tužbama radi utvrđivanja prava iz radnog odnosa i isplate neisplaćenih dospjelih plaća, koje su podnesene Općinskom sudu u periodu od 9. novembra 2000. godine do 17. novembra 2004. godine. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. U predmetnim slučajevima radi se o postupcima utvrđivanja prava iz radnog odnosa i isplate neisplaćenih plaća, u kojima sud treba utvrditi ta prava i odrediti visinu naknade. Dakle, radi se o sporovima u kojima se imaju utvrditi građanska prava i obaveze, s obzirom da je ishod postupka odlučujući za isplatu novčane naknade koja predstavlja imovinu odnosno građansko pravo apelanata. U konkretnom slučaju, pitanje utvrđivanja prava iz radnog odnosa i visine neisplaćenih plaća i otpremnina moguće je riješiti jedino u parničnom postupku prema pravilima Zakona o parničnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljiv.
66. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li u konkretnim parničnim postupcima došlo do kršenja prava na «suđenje u razumnom roku» i «prava na pristup sudu» kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Polazeći od kriterija utvrđenih praksom Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud ističe da razumnost trajanja postupka ocjenjuje u svjetlu okolnosti predmeta, uzimajući u obzir složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti, s druge strane (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1991. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24).
Suđenje u razumnom roku 67. U predmetima br. Pr-415/00, Pr-468/00, Rs-429/01 i Pr-205/03 tužbe su podnesene u decembru 2000. godine, a presude donesene nakon više od pet godina od dana podnošenja tužbe. Niti jedan od ovih predmeta nije pravosnažno okončan jer su na presude izjavljene žalbe, pa su spisi po žalbi dostavljeni Kantonalnom sudu u Bihaću na odlučivanje.
68. U predmetima br. Pr-400/00. Pr-410/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr- 537/00, Rs-297/00, Rs-390/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-102/04 i Rs-192/04 su donesene prvostepene presude u 2006. godini. Postupak u predmetima iz 2000. godine, od podnošenja tužbi do donošenja prvostepenih presuda, trajao je više od pet godina, a u kasnijim, iz 2001, 2002. i 2004. godine od dvije do četiri godine. Sve tužbe su podnesene zbog neisplaćenih plaća i otpremnine. Postupci su vođeni i ročišta zakazivana na pismeno insistiranje apelanata i isticanja zahtjeva za mjeru obezbjeđenja novčanog potraživanja. U svim navedenim predmetima donesene su presude, ali ni jedan od ovih predmeta nije pravosnažno okončan jer teče rok za žalbu.
Period koji se uzima u obzir 69. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda i organa Evropske konvencije, period koji se uzima u obzir pri žalbi u pogledu dužine trajanja postupka počinje s danom zasnivanja njihove nadležnosti. U ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prevazišlo taj rok mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi, npr., Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95,
ECHR 1998-VIII).
70. U konkretnim slučajevima, postupci po tužbama radi neisplaćenih plaća i otpremnina započeli su u najstarijim predmetima 2000. godine, a u najmlađim 2004. godine. Predmetni postupci su okončani presudama Općinskog suda, ali niti jedan nije pravosnažan i izvršan, jer su spisi dostavljeni Kantonalnom sudu na rješavanje po žalbi ili pak u nekima još uvijek teče rok za žalbu. Iz navedenog proizlazi da period u kojem su pokrenuti navedeni postupci spada u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom da su započeli nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu.
Složenost predmeta 71. Složenost postupka se mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta parničnog postupka, tj. dokaza koje sud treba izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora. 72. U konkretnim slučajevima se radi o postupcima radi isplate neisplaćenih dospjelih plaća i otpremnina, u kojima je bilo potrebno utvrditi činjenično stanje uz analizu dokaza te utvrditi visinu naknade, ali po svojoj suštini takvi sporovi nisu naročito složeni.
Ponašanje suda
73. Ustavni sud konstatuje da su navedeni postupci započeli podnošenjem tužbi apelanata u 2000, 2001, 2002, 2003. i 2004. godini, a presude su donesene u najstarijim predmetima nakon više od pet godina a u najmlađim nakon dvije do četiri godine. Za sve ove postupke je karakteristično da su ročišta odlagana na neodređeno vrijeme bez navođenja razloga za takvo postupanje, da sud nije poduzimao niti jednu procesnu radnju i pored pismenih insistiranja apelanata i navođenja mogućih štetnih posljedica po njih u vremenskom periodu i do tri godine, da su rasprave odlagane zbog nemogućnosti uručenja poziva tuženom te konačno donošena rješenja o mirovanju postupka, iako su stranke pismenim podnescima predlagale da se rasprava održi.
Ponašanje apelanata
74. U građanskim predmetima saslušanje u razumnom roku zavisi od ponašanja strana koje učestvuju u postupku (vidi bivšu Evropsku komisiju za ljudska prava, Odluku broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70). Što se tiče ponašanja apelanata u konkretnim parničnim postupcima, Ustavni sud primjećuje da su postupci vođeni i presude donesene isključivo na pismeno insistiranje apelanata i isticanjem zahtjeva za mjeru obezbjeđenja novčanog potraživanja. Međutim, i pored toga što su presude donesene, postupci nisu pravosnažno okončani ni nakon dvije do pet godina trajanja postupka, jer teče rok za žalbu.
75. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se ovako neprimjereno dugo trajanje postupka radi isplate plaća i otpremnina može isključivo staviti na teret nadležnom sudu.
76. U svim navedenim predmetima apelanti se pozivaju na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na «suđenje u razumnom roku» zato što parnični postupak radi isplate neisplaćenih plaća i otpremnine traje neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog dužine trajanja parničnog postupka, iako su radni sporovi po samom zakonu sporovi hitne prirode (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mota protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).
77. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: «Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina, a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom roku[...]». S obzirom da postupak u ovim predmetima još uvijek nije završen, a započeo je po najstarijim tužbama u novembru 2000. godine, te imajući u vidu da teškoće sa kojima se susreću redovni sudovi nisu bile takve prirode da opravdano proizvedu u potpunosti pasivno ponašanje suda u vremenskom periodu od dvije do pet godina i više, Ustavni sud zaključuje da je u predmetima br. Pr-415/00, Pr-468/00, Rs-429/01, Pr-205/03, Pr-400/00. Pr- 410/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Rs-297/00, Rs-390/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs-102/04 i Rs-192/04 povrijeđeno pravo apelanata na donošenje meritorne odluke u razumnom roku, za šta se odgovornim smatra Općinski sud.
Pravo na pristup sudu
78. U predmetima Pr-417/00, Pr-544/00, Rs-388/01, Rs-336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Rs-95/04, Rs-96/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs- 188/04, Rs-193/04, Rs-194/04 i Rs-195/04 Općinski sud je u najvećem broju predmeta prvu raspravu zakazao tek po proteku dvije godine, a zatim rasprave odlagao na neodređeno vrijeme, bez navođenja razloga za takvo rješenje. Pored navedenog, u nekim od ovih predmeta su donesena rješenja o mirovanju postupka, iako su parnične stranke pismenim podnescima opravdale izostanak i predložile da se rasprava provede u njihovoj odsutnosti. Međutim, sud je donio rješenja o mirovanju, a nakon izjavljivanja prijedloga za nastavak postupka Općinski sud, u vremenskom periodu od tri godine, nije poduzeo niti jednu radnju. Nakon zakazivanja ročišta po navedenim prijedlozima, donošena su rješenja o odlaganju na neodređeno vrijeme, ponovo bez navođenja razloga za ovako rješenje. Za većinu ovih predmeta zajedničko je što, i pored pismenih urgencija apelanata i zahtjeva za hitno zakazivanje ročišta sa navođenjem štetnih posljedica koje bi za njih mogle nastupiti, Općinski sud nije niti u jednom od ovih predmeta zakazao raspravu.
79. Član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da bilo koji pravni zahtjev u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama iznese pred sud. Pravo na pokretanje sudskog postupka u građanskim pitanjima predstavlja jedan od aspekata prava na sud zajamčenog članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Evropski sud je u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presudu od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 35) zauzeo stav da bi bilo «neshvatljivo da član 6. stav 1. detaljno opisuje proceduralne garancije obezbijeđene strankama u tekućoj parnici, a da pravo ne zaštiti ono što samo po sebi omogućava korist od takvih garancija, tj. pristup sudu. Pravičan, javni i brz sudski postupak nemaju nikakvu vrijednost ako nema sudskog postupka.» Stav je Evropskog suda da je pravo na pristup sudu element sadržan u članu 6. stav 1. Evropske konvencije, koje je utemeljeno na samoj formulaciji prve rečenice prvog stava ovog člana, kad se čitaju u svom kontekstu i u svjetlu sljedeća dva pravna načela: (1) načela po kojem se građanska tužba obavezno može podnijeti sudiji kao jedno od univerzalno priznatih trajnih načela prava i (2) načela međunarodnog prava koje zabranjuje odricanje pravde.
80. Pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok opseg slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). Ustavni sud u stvari ima zadatak da se bavi ostvarivanjem prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ne samo nezadovoljstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom.
81. Ustavni sud je cijenio argumente Općinskog suda koji se odnose na preopterećenost tog suda u pogledu velikog broja predmeta iz oblasti koja se rješava prema pravilima Zakona o parničnom postupku. Međutim, Ustavni sud ističe da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud se poziva na član 1. Evropske konvencije koji propisuje: «Visoke ugovorne strane osigurat će svakoj osobi pod svojom jurisdikcijom prava i slobode određene u Dijelu I. ove Konvencije». Dakle, Bosna i Hercegovina je preuzela obavezu da osigura svim osobama pod svojom jurisdikcijom prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji. U skladu s navedenim, Bosna i Hercegovina je preuzela i obavezu da organizira svoj pravni sistem tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu. Formalno, odredbama Zakona o parničnom postupku, kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni poduzimati određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev.
82. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači, prema Evropskoj konvenciji, međunarodnu odgovornost države pod uvjetom da država poduzme djelotvorne i brze mjere za otklanjanje takve situacije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner, presudu od 13. jula 1983. godine, stav 29). Imajući u vidu sve pojedinosti konkretnog slučaja, kao i teškoće sa kojima se susreću redovni sudovi u pogledu rješavanja velikog broja predmeta, Ustavni sud zaključuje da te teškoće nisu bile takve prirode da opravdano proizvedu u potpunosti pasivno ponašanje suda u vremenskom periodu od pet godina.
83. Ustavni sud, razmatrajući konkretan slučaj u svjetlu prakse Evropskog suda za ljudska prava, koju usvaja i Ustavni sud i podržava pozitivno zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, propisima kojima su sudovima utvrđeni rokovi za poduzimanje određenih radnji u parničnom postupku, konstatuje propust Općinskog suda da u vremenu, u nekim predmetima skoro šest godina a u najmlađim dvije godine, ne poduzme bilo kakvu radnju u ciljem procesuiranja apelantovih tužbi. Takvo ponašanje Općinskog suda je rezultiralo povredom prava apelanata na pristup sudu, te nemogućnošću apelanata da se pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom, odluči o njihovim građanskim pravima.
84. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud ponovno naglašava stanovište izneseno u tački 69. ove odluke, (Odluka U 23/00 od 2. februara 2001. godine) koja u svom relevantnom dijelu glasi: «Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njenih prava putem suda u razumnom roku[...]». U konkretnim predmetima, Općinski sud ne samo da nije donio meritornu odluku već nije, čak ni po proteku više o pet godina od dana podnošenja tužbi, zakazao ročište ni u jednom od ovih predmeta, iako se radi o predmetima koji su po samom zakonu hitni. Ustavni sud je zaključio da se Općinski sud u konkretnim predmetima potpuno pasivno ponašao, bez obzira što je po Zakonu o parničnom postupku bio u obavezi ročište zakazati najkasnije po proteku 30 dana od dana predaje tužbe i bez obzira što su apelanti pismenim podnescima tražili hitno zakazivanje rasprave.
85. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u predmetima Općinskog suda br. Pr- 400/00, Pr-410/00, Pr-415/00, Pr-417/00, Pr-468/00, Pr-480/00, Pr-508/00, Pr-518/00, Pr-528/00, Pr-537/00, Pr-544/00, Rs-297/01, Rs-388/01, Rs-390/01, Rs-429/01, Rs-431/01, Rs-335/02, Rs- 336/02, Rs-480/02, Rs-10/03, Pr-205/03, Rs-95/04, Rs-96/04, Rs-102/04, Rs-110/04, Rs-113/04, Rs-125/04, Rs-130/04, Rs-165/04, Rs-169/04, Rs-184/04, Rs-188/04, Rs-192/04, Rs-193/04, Rs- 194/04 i Rs-195/04 prekršen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
86. Neprimjereno dugo trajanje postupka i nepoduzimanje bilo kakvih sudskih radnji u predmetima u vremenskom periodu od dvije do šest godina po podnesenim tužbama u parničnom postupku, s obrazloženjem za takvo postupanje u činjenici da sud ima veliki broj zaprimljenih i neriješenih predmeta u sudu, sa jedne strane, i nedovoljan broja sudija za rješavanje tih predmeta, sa druge strane, a bez poduzimanja mjera za otklanjanje takve situacije, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i u odnosu na pravo na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
87. Na osnovu člana 16. stav 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.
88. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović