Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2676/05 («Nada» d.o.o. Derventa)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Pristup sudu
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2676/05

Apelacija

Odluka o meritumu

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2676/05, rješavajući apelaciju «Nada» d.o.o. Derventa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija “Nada” d.o.o. Derventa.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo pristupa sudu.

Nalaže se Općinskom sudu u Travniku da bez daljnjeg odlaganja provede izvršenje u predmetu broj Ip-307/04, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Općinskom sudu u Travniku da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu “Nada” d.o.o. Derventa u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati iznos od 600 KM na ime nematerijalne štete zbog neizvršenja pravosnažne odluke.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1.«Nada» d.o.o. Derventa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, koju zastupa Dragan Radović, advokat iz Doboja, podnijela je 28. decembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nepostupanja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) po Zaključku Općinskog suda broj IP-307/04 od 11. novembra 2004. godine, u postupku izvršenja radi namirenja potraživanja.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i učesnika u postupku, BNT Kovačnica d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: izvršenik), zatraženo je 9. januara 2006. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Općinskog suda zatražen je na uvid spis predmeta broj Ip-307/04.

3. Općinski sud je 25. oktobra 2006. godine dostavio na uvid traženi spis predmeta, dok odgovor na apelaciju nije dao. Ni izvršenik nije odgovorio na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 28. juna 2002. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za donošenje rješenja o izvršenju popisom, procjenom i pljenidbom pokretnih stvari na osnovu vjerodostojnih računa, protiv izvršenika, radi namirenja potraživanja u iznosu od 13.122,94 KM. Općinski sud je dozvolio predloženo izvršenje Rješenjem o izvršenju broj IP-136/02 od 18. novembra 2002. godine. Općinski sud je Zaključkom broj IP-307/04 od 19. aprila 2004. godine odredio provođenje rješenja o izvršenju od 18. novembra 2002. godine, zapljenom, procjenom i prodajom izvršenikovih pokretnih stvari, koje se u trenutku izvršenja zateknu u njegovim poslovnim i proizvodnim objektima u Novom Travniku. Općinski sud je Zaključkom broj IP-307/04 od 18. maja 2004. godine utvrdio da je prema zapisniku službenog lica tog suda od 7. maja 2004. godine izvršen popis i procjena izvršenikovih pokretnih stvari u njegovim proizvodnim objektima, da su popisane stvari ostale na čuvanje izvršeniku, a svim licima koja posjeduju ili imaju kontrolu nad popisanim stvarima zabranjeno je da njima raspolažu bez sudskog naloga. Navedenim zaključkom stranke su (apelant i izvršenik) upozorene da u roku od tri dana mogu tražiti utvrđivanje više odnosno niže procijenjene vrijednosti popisanih pokretnih stvari. Apelant je pismenim podneskom od 25. maja 2004. godine predložio da se ponovo izvrši pljenidba, popis i procjena izvršenikove cjelokupne pokretne imovine, naročito putnička i teretna motorna vozila u vlasništvu izvršenika, oprema, namještaj i sl., te da se izvrši novo vještačenje. Nije postupljeno po apelantovom prijedlogu. Zaključkom Općinskog suda broj IP-307/04 od 11. novembra 2004. godine zakazano je ročište za javnu prodaju izvršenikovih pokretnih stvari za 26. novembar 2004. godine, ali se na njemu nije pojavio niti jedan kupac, što je konstatovano u zapisniku sa ročišta, zbog čega ročište nije uspjelo.

6. Općinski sud je 20. juna 2006. godine donio Zaključak broj IP-307/04, kojim je određeno drugo ročište za prodaju pokretnih stvari za 12. juli 2006. godine.

7. Općinski sud je donio Rješenje o dosudi broj Ip-307/04 od 13. jula 2006. godine, kojim su kupcu SZR «OŠTRO» Novi Travnik, kao najboljem ponuđaču, dosuđene izvršenikove pokretne stvari. Tačkom dva dispozitiva određeno je da se pokretne stvari odmah predaju kupcu, koji je ispunio obavezu na ime uplate kupoprodajne cijene u iznosu od 2.500,00 KM.

8. Apelant je pismenim podneskom od 10. augusta 2006. godine predložio da se, u skladu s njegovim prijedlogom iz pismenog podneska od 13. jula 2006. godine, donese rješenje o namirenju isplate u iznosu od 2.500,00 KM koji je dobiven na održanoj javnoj prodaji od 12. jula 2006. godine i da se protiv izvršenika nastavi izvršni postupak.

9. Općinski sud je, postupajući po apelantovom prijedlogu, donio Zaključak broj Ip-307/04 od 20. septembra 2006. godine, kojim je odredio nastavak izvršnog postupka provođenjem rješenja o izvršenju, popisom, pljenidbom i procjenom, te prodajom izvršenikovih pokretnih stvari i namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom izvršenikovih pokretnih stvari koje se zateknu u njegovim poslovnim i proizvodnim objektima u Novom Travniku. Popis, pljenidba i procjena zakazana je za 30. oktobar 2006. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu Općinski sud, zbog svog nemara i nerada, nije obezbijedio suđenje u razumnom roku u postupku izvršenja i naplate potraživanja od izvršenika, koji se vodi pod brojem IP-307/04, čime mu je povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naime, apelant je istakao da je prema Zaključku Općinskog suda broj Ip-307/04 od 11. novembra 2004. godine zakazana javna prodaja izvršenikovih pokretnih stvari za 26. novembar 2004. godine, te da je tim povodom apelant uredno izmirio svoje obaveze koje se tiču predujma troškova izvršenja na depozit suda. Potom se apelant u više navrata obraćao Općinskom sudu sa zahtjevom da dobije obavještenje o rezultatima javne prodaje izvršenikovih pokretnih stvari, ali takvu informaciju nije dobio. Apelant je u tim zahtjevima ujedno predlagao da se zakaže drugo ročište za javnu prodaju, u skladu s članom 131. stav 5. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine FBiH» broj 32/03), ukoliko javna prodaja na prvom ročištu nije uspjela. Međutim, odgovor na ovaj prijedlog nikada nije dobio, zbog čega mu je, kako navodi, povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnoj izvršnoj stvari. Pored navedenog, apelant je istakao da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju da utiču na poštovanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine i garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

V. Relevantni propisi

11. U Zakonu o izvršnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 32/03) relevantne odredbe glase:

«Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(...)

Član 8.

Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja (1) Sud rješenjem određuje izvršenje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu.

[...] Član 9.

Podnesci, ročišta i spisi (1)U izvršnom postupku sud postupa na osnovu podnesaka i drugih pismena.

(2)Sud održava ročište kad je to ovim zakonom određeno ili kad smatra da je održavanje cjelishodno.

(3)O ročištu, umjesto zapisnika, sud može sačiniti službenu zabilješku.

(...)

Član 37.

Utvrđivanje dužnikove imovine (1) Tražilac izvršenja može u prijedlogu za izvršenje koji se zasniva na izvršnoj ispravi zahtijevati da sud prije donošenja rješenja o izvršenju zatraži od samog izvršenika i od drugih u zahtjevu određenih fizičkih i pravnih lica, odnosno upravnih i drugih organa i organizacija da sudu dostave podatke o imovini izvršenika, ako tražilac izvršenja učini vjerovatnim da bi ova lica mogla imati ove podatke.

(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se istaći i nakon donošenja rješenja o izvršenju ako izvršenje na predloženom sredstvu izvršenja nije uspjelo.»

VI. Dopustivost

12. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio

14. Također, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

15. Ustavni sud ukazuje da se, u kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/0). Ustavni sud ističe da, u skladu s članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu s članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini i imaju prioritet nad svim drugim zakonima.

16. Stoga, Ustavni sud apelaciju tumači tako da se apelant poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na pristup sudu.

17. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Oosterwijek protiv Belgije, presuda od 6. novembra 1980; serija A broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu, već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i lične prilike apelanta.

18. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog neizvršenja pravosnažnog rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje sudske presude. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju uticati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

19. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarenja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

20. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o propuštanju izvršenja pravosnažnog rješenja o izvršenju, kao i da apelant nema na raspolaganju djelotvoran pravni lijek kojim bi ishodio provođenje rješenja o izvršenju.

21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva.

VII. Meritum

22. Apelant smatra da je neizvršenjem rješenja o izvršenju sudske presude došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:

"1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]"

23. Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što se ne izvršava sudska odluka kojom je apelantu dosuđeno potraživanje protiv tuženog u iznosu od 13.122,94 KM. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine stav 40), prema kojoj član 6. stav 1. osigurava svakome pravo da iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze pred sud ili tribunal. To obuhvata „pravo na sud“, u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. augusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne, izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6. Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama – postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan – bez zaštite provođenja sudske odluke. Tumačiti član 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratificirale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora da bude posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Osim toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410 i 1411, st. 16-20).

24. Ustavni sud smatra da se navedeni stav Evropskog suda za ljudska prava može primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom da se on, također, odnosi na neizvršavanje sudskih odluka. Ustavni sud dodaje i da je Evropski sud za ljudska prava u predmetu Hornsby također naglasio da „djelotvorna zaštita učesnika u takvom postupku i povrat legaliteta pretpostavlja obavezu upravnih organa da ispoštuju presudu suda“ (vidi stav 41. navedene odluke). Na kraju, Ustavni sud podsjeća da je u navedenom predmetu Evropski sud za ljudska prava odlučio da je član 6. stav 1. Evropske konvencije bio prekršen upravo zato što vlasti nisu poštovale izvršenje sudske presude.

25. Osim navedene prakse Evropskog suda za ljudska prava postoji i niz odluka koje su donijele institucije osnovane u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, koje se tiču nepoštivanja odluka sudova u Bosni i Hercegovini. Naprimjer, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu Blentić protiv Republike Srpske (vidi predmet broj CH/96/17, odluka o prihvatljivosti i meritumu uručena 3. decembra 1997. godine) je našao povredu prava na pravično suđenje zato „što je policija bila pasivna usprkos svojoj obavezi da pomogne u izvršenju sudske odluke“. Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu u predmetu B.Đ. protiv Federacije Bosne i Hercegovine (vidi predmet broj (B) 746/97, Izvještaji od 24. marta 1999. godine) našao je povredu člana 6. Evropske konvencije u činjenici da „vlasti nisu, više od dvije godine, izvršile presudu i nalog za izvršenje koje je izdao Osnovni sud u Tuzli u korist podnosioca prijave“. Također, Ombudsmen za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je u predmetu A. O. protiv Republike Srpske (vidi predmet broj (B) 60/96, Izvještaji od 13. aprila 1999. godine) našao povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije u „propustu Osnovnog suda iz Banje Luke da izvrši konačnu i obavezujuću odluku, koju je donijela Komisija osnovana prema Aneksu 7 u korist podnosioca žalbe“.

26. Iz navedenog je vidljivo da postoji izgrađena praksa u pogledu toga da neizvršavanje pravosnažnih sudskih odluka predstavlja povredu prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju nije sporno da apelant posjeduje pravosnažnu izvršnu ispravu koju je donio sud po njegovom prijedlogu. Također, nije sporno da se predmetno rješenje ne izvršava u vremenskom periodu dužem od četiri godine. Neizvršenje se pravda činjenicom što prvo ročište za javnu prodaju izvršenikovih pokretnih stvari nije uspjelo jer se na njemu nije pojavio niti jedan kupac. Međutim, od donošenja rješenja kojim je dozvoljeno izvršenje na izvršenikovim pokretnim stvarima pa do zakazivanja prvog ročišta za javnu prodaju izvršenikovih pokretnih stvari proteklo je više od dvije godine, a od toga pa do zakazivanja novog ročišta više od godinu dana. Postupak još uvijek nije okončan, s obzirom da je rješenje o nastavku izvršenja doneseno 20. septembra 2006. godine.

27. U konkretnom slučaju, upravo je postupanjem suda koji je donio rješenje o izvršenju apelantu onemogućen djelotvoran pristup sudu. Pristup sudskom ili upravnom organu mora biti suštinski, a ne samo formalan (vidi Evropski sud za ljudska prava, Airey protiv Irske, 1979. godine). Država mora osigurati pristup sudu svakome ko ima zahtjev koji ulazi u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije i ne može taj pristup ograničiti određenim kategorijama ljudi (vidi, Keegen protiv Irske, 1994. godine). Organi koji imaju slobodu sudskog odlučivanja imaju širok opseg slobodne procjene sve dok se drže suštinskih zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ettl i drugi protiv Austrije, 1987. godine i Skräby protiv Švedske, 1990. godine). Ustavni sud u stvari ima zadatak da se bavi uskraćivanjem prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a ne samo nezadovoljstvom pojedinca nekom upravnom ili sudskom odlukom.

28. Kada se navedeni stavovi dovedu u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava na djelotvoran pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pitanje kompenzacije

29. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja ustavnog prava na suđenje u razumnom roku u visini od 5.000 KM. U skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud izuzetno, na zahtjev apelanta, može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, s tim što Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od postupaka pred redovnim sudovima, ovdje radi o simboličnim iznosima u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih prava (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine).

30. U skladu s navedenom odlukom Ustavnog suda i zauzetim stavom po kojem apelantima u Bosni i Hercegovini kao naknadu na ime nematerijalne štete treba isplatiti iznos od približno 150 KM za svaku godinu za koju su redovni sudovi odlagali izvršenje odluke, Ustavni sud je u konkretnom slučaju odredio da se apelantu isplati iznos od 600 KM, dakle, po 150 KM za svaku godinu odlaganja izvršenja sudske odluke (vidi i Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, Odluka broj CH/99/1888 od 8. i 9. marta 2005. godine). Ovaj iznos apelantu je dužan isplatiti Srednjobosanski kanton u roku od tri mjeseca od dana donošenja ove odluke.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom izvršnom postupku Općinski sud prekršio apelantovo pravo na djelotvoran pristup sudu kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nemogućnost da apelant naplati svoje potraživanje po pravosnažnom rješenju o izvršenju može se u konkretnom slučaju staviti na teret Općinskog suda, zbog čega je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović