Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-244/06 (E. D.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-244/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-244/06, rješavajući apelaciju Emine Družanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emine Družanović podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj Gž- 1288/05 od 29. novembra 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši, broj P-259/00 od 10. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emina Družanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše, koju zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je, 2. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1288/05 od 29. novembra 2005. godine, i rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-259/00 od 10. novembra 2005. godine.

2. Apelantica je, 26. juna 2000. godine, podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Agrokomerca d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: prvotuženi), radi zaključenja i ovjere ugovora o prodaji stana. Podneskom od 26. jula 2000. godine tužbu je proširila na Općinu Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Unsko-Sanski kanton Bihać (u daljnjem tekstu: trećtuženi). Pismenim podneskom od 28. oktobra 2005. godine apelantica je obavijestila sud da povlači tužbu protiv tuženih i ujedno postavila zahtjev da se tuženi obavežu na naknadu troškova parničnog postupka, jer su zahtjevu iz tužbe udovoljili tek nakon njenog podnošenja.

3. Općinski sud je postupajući po prijedlogu apelantice iz pismenog podneska od 28. oktobra 2005. godine donio rješenje, broj P-259/00 od 10. novembra 2005. godine, kojim je u stavu 1. izreke rješenja odlučio da se tužba apelantice smatra povučenom, a u stavu 2. izreke obavezao apelanticu da snosi troškove parničnog postupka. U pogledu obaveze apelantici da snosi troškove parničnog postupka, taj sud je obrazložio da tužba nikada nije dostavljena tuženima na odgovor, dakle da parnica nije počela teći, pa bez obzira što su tuženi nakon podnošenja tužbe za koju nisu znali, ispunili svoju obavezu ne mogu se obavezati i za troškove koje nisu prouzročili.

4. Odlučujući o žalbi apelantice protiv rješenja Općinskog suda, Kantonalni sud je donio rješenje. broj Gž-1288/05 od 29. novembra 2005. godine, kojim je žalbu kao neosnovanu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Taj sud je u obrazloženju rješenja naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelantica protiv prvotuženog tužbu podnijela 26. juna 2000. godine, radi zaključenja i ovjere ugovora o prodaji stana, a zatim podneskom od 26. jula 2000. godine, tužbu je proširila na ostale tužene. Tužba i podnesak do donošenja pobijanog rješenja nisu dostavljeni tuženim na odgovor. Do povlačenja tužbe došlo je prije nego je tužba dostavljena tuženim na odgovor, zbog čega pravilnost prvostepenog rješenja nije dovedena u pitanje.

5. Apelantica smatra da joj je donošenjem osporenog rješenja Kantonalnog suda, broj Gž-1288/05 od 29. novembra 2005. godine, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi u činjenici što je Općinski sud svoju odluku utemeljio na mišljenju da parnica nije počela teći, jer tužba nije dostavljena tuženima na odgovor, zanemarujući da je tužba povučena nakon udovoljenja zahtjeva od tuženih. Takvo postupanje, po mišljenju apelantice, predstavlja direktno zadiranje u njeno pravo na imovinu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju, Općinski sud je primjenom čl. 386. i 390. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» broj 53/03) donio odluku o troškovima postupka nalazeći «da u konkretnom postupku parnica nije ni počela teći, jer nije dostavljena tuženima na odgovor, iz kojeg razloga se ne može govoriti o uspjehu u parnici. Sud se nije ni upuštao u ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva niti je utvrđivao da li su tuženi pruzročili troškove svojom krivnjom». Takođe, taj sud je istakao da Zakon o parničnom postupku ne propisuje obavezu tuženog da nadoknadi troškove parničnog postupka tužitelju kada tužitelj povuče tužbu prije dostave tužbe tuženim na odgovor, dakle prije nego su tuženi uopšte saznali za pokretanje postupka, pa makar udovoljili zahtjevu tužitelja koji je predmet tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je mišljena da se Općinski sud trebao pozvati na odredbu iz člana 384. Zakona o parničnom postupku, kojom je regulisano da svaka strana predhodno sama podmiruje troškove koje je prouzročila svojim radnjama, a s obzirom da je do povlačenja tužbe došlo primjenom odredbe člana 59. stav 1. Zakona o parničnom postupku, dakle prije nego je tužba dostavljena tuženima na odgovor, Općinski sud je donio pravilnu odluku.

9. Ustavni sud zapaža da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena u vezi sa povlačenjem tužbe iz člana 59. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH, koja propisuje: «Tužilac može povući tužbu bez pristanka tuženog prije nego što je tužba dostavljena tuženom na odgovor». Dakle, za povlačenje tužbe nije bio potreban pristanak tuženih, jer tužbu nikad nisu dobili na odgovor. Saznanje o tužbi je bitno da bi se moglo utvrditi da li je parnica uopće počela teći. Naime, član 60. Zakona o parničnom postupku FBiH, propisuje da «parnica počinje teći dostavom tužbe tuženom a u pogledu zahtjeva kojeg je stranka postavila tokom postupka, parnica počinje teći od trenutka kad je o tom zahtjevu obaviještena protivna stranka». Kako tuženi u konkretnom predmetu nikad nisu dobili tužbu radi odgovora, dakle nisu imali saznanje o zahtjevu apelantice iz tužbe, proizilazi da nije bitno kad su ispunili svoju obavezu koja je prouzročila povlačenje tužbe - dakle prije ili poslije podnošenja tužbe. Bitno je bilo utvrditi, a kako su u konkretnom slučaju redovni sudovi i postupili, da li je parnica počela teći ili ne. Utvrđeno je da parnica nikad nije započela jer tuženi nisu imali saznanja o tužbi, pa kako njihovo postupanje nije bilo u vezi s tužbom, to se nisu mogli obavezati da snose troškove postupka.

10. Slijedom iznijetog, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Također, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moguće, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje naprijed navedenih prava, pa proizilazi da su navodi apelantice o kršenju ovih prava, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-244/06 (E. D.) | Sudska praksa | Aktio