Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-254/06 (E. R.)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-254/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-254/06, rješavajući apelaciju Eduarda Reljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Eduarda Reljića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-649/04 od 8. novembra 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Eduard Reljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je, 6. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-649/04 od 8. novembra 2005. godine.
2. Iz navoda apelacije i dokumentacije spisa predmeta proizilazi da je apelant, 5. septembra 1988. godine, podnio tužbu Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) protiv Općine Tuzla (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i JP Elektroprivreda BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotužena), radi otklanjanja opasnosti (v.s.p. 11.000 KM). Postupajući po tužbi, Općinski sud je donio presudu kojom je utvrdio da dalekovod koji prelazi preko parcele apelanta predstavlja za njega stalni izvor opasnosti, pa je drugotuženoj naloženo da dalekovod izmjesti o trošku apelanta, a ukoliko to ne učini, apelant je ovlašten da u izvršnom postupku u skladu sa Pravilnikom o tehničkim normativima izvrši izmještanje dalekovoda na bezbjedno odstojanje. Sa viškom tužbenog zahtjeva koji se odnosio na trošak izmještanja dalekovoda, kao i sa zahtjevom u odnosu na prvotuženog, apelant je ovom presudom odbijen.
3. Kantonalni sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) odlučujući o žalbi apelanta na prvostepenu presudu, donio je presudu broj, Gž-997/03 od 25. maja 2004. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
4. Apelant je protiv presude Kantonalnog suda, izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je odlučujući o reviziji donio rješenje, broj Rev-649/04 od 8. novembra 2005. godine, kojim je reviziju odbacio. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je istakao «da je u vrijeme donošenja prvostepene presude bio na snazi raniji Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 42/98 i 36/99), koji je u članu 364. st. 2. i 3. predviđao da revizija nije dozvoljena u imovinsko-pravnim sporovima, ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude odnosno vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naveo ne prelazi 15.000,00 KM. Kako je označena vrijednost spora 11.000,00 KM revizija nije dozvoljena, pa je primjenom odredaba člana 374. ranijeg Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 456. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03), revizija odbačena kao nadopuštena».
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
6. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju je, prvo, da utvrdi koja je konačna odluka, da li su iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi i da li je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano u članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
7. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, zahtijeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje da li će koristiti pravni lijek, bez obzira da li se radi o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stavom 1. Pravila Ustavnog suda (vidi rješenje Ustavnog suda, broj U- 15/01, od 4. i 5. maja 2001. godine).
8. Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proističe da je apelant protiv osporene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-649/04 od 8. novembra 2005. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda, broj Gž-997/03 od 25. maja 2004. godine, donesena povodom žalbe apelanta protiv prvostepene presude.
9. S obzirom na to da je apelant presudu Kantonalnog suda, broj Gž-997/03 od 25. maja 2004. godine, primio u junu 2004. godine, a apelaciju Ustavnom sudu podnio 6. februara 2006. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila osporenu presudu.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović