Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-317/06 (M. H.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-317/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-317/06, rješavajući apelaciju Miodraga Hadžajlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15., člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miodraga Hadžajlića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar, broj U-1492/05 od 17. novembra 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Miodrag Hadžajlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kanade, kojeg zastupa punomoćnik Mirjana Bilić iz Mostara, podnio je, 13. februara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-1492/05 od 17. novembra 2005. godine.

2. Zaključkom Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša gradske općine Mostar - Jugozapad, broj 01-III-04-25-1-101/02 od 11. novembra 2003. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegovačko-neretvanske županije (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj UP-09-25-03-469/03 od 30. decembra 2003. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za vraćanje stana u posjed, jer je u postupku utvrđeno da je zahtjev podnesen nakon prekluzivnog roka.

3. Presudom Kantonalnog suda, broj U-12/04 od 10. marta 2004. godine, u upravnom sporu apelanta protiv rješenja Ministarstva, broj UP-09-25-03-469/03 od 30. decembra 2003. godine, tužba apelanta djelomično je uvažena, te je poništeno osporeno rješenje Ministarstva i zaključak Službe graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša gradske općine Mostar-Jugozapad od 11. novembra 2003. godine. U obrazloženju presude navedeno je da iz spisa predmeta proizilazi da je apelant dva puta podnosio zahtjev za povrat stana, i to u jednom slučaju na uobičajenom obrascu koji je u nadležnu službu primljen 28. januara 2002. godine i drugi «Uredu za stanove Mostar» od 2. jula 1999. godine. Ovaj sud je utvrdio da u spisu postoje dva protivrječna dokaza o odlučnoj činjenici na okolnost kada je apelant podnio zahtjev za povrat stana. Ovaj sud smatra da u prvostepenom i drugostepenom rješenju nije na pouzdan način utvrđeno da li je zahtjev podnesen blagovremeno ili nije.

4. U ponovnom postupku, rješenjem Grada Mostara, broj 01-III-04-25-1-101/02 od 24. marta 2005. godine, apelantu nije priznato stanarsko pravo na stanu u Ul. Zrinjski Frankopana br. 26 u Mostaru. U obrazloženju ovog rješenja navedeno je da su na okolnost blagovremenosti podnijetog zahtjeva cijenjeni postojeći pismeni dokazi i to: zahtjev za vraćanje u posjed stana od 28. januara 2002. godine, potvrda o prijemu pošiljke od 2. jula 1999. godine i izvod iz dostavne knjige pošiljki poslanih na adresu općine Mostar - Jugozapad. U pogledu zahtjeva od 2. jula 1999. godine, ovaj organ je istakao da se nije moglo na pouzdan način utvrditi da li je pošiljka na legalan način poslana zbog činjenice što je datum na pečatu 2. juli 1999. godine, a štampani obrazac Svjetlost Sarajevo - izdanje 43/01, što se na uvećanom obrascu jasno vidi. Zaključak je da osim fotokopije poštanske pošiljke sa označenim datumom 2. juli 1999. godine, apelant nije pružio nikakav dokaz koji bi išao u prilog tvrdnji da je zahtjev podnesen blagovremeno. U spisu predmeta postoji zahtjev za povrat stana od 28. januara 2002. godine.

5. Apelant je na rješenje Grada Mostara izjavio žalbu Ministarstvu, koje je donijelo rješenje, broj UP-09-25-03-469/03 od 16. maja 2005. godine, kojim je žalba apelanta odbjena kao neosnovanu. Obrazloženjem se ističe da je u žalbenom postupku utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na navedenom stanu i da je prvostepeni organ u ponovnom postupku od pošte Orašje tražio podatake iz Izvoda dostavne knjige pošiljki poslanih na adresu općinje Mostar Jugozapad, iz kojeg se na pouzdan način nije moglo utvrditi da li je pošiljka na legalan način poslana, jer je datum na pečatu 2. juli 1999. godine, a štampani obrazac Svjetlost Sarajevo - izdanje 43/01 što je vidljivo iz uvećanog obrasca.

6. Presudom Kantonalnog suda Mostar, broj U-1319/05 od 29. juna 2005. godine, tužba apelanta je uvažena i poništeno je rješenje Ministarstva od 16. maja 2005. godine. Predmet je vraćen na ponovni postupak. Ovaj sud je, u obrazloženju istakao da je Ministarstvo, kao i prvostepeni organ, uzeo kao nespornu činjenicu da je apelant zahtjev za povrat stana podnio 28. januara 2002. godine, jer nije dokazao da je podnio isti takav zahtjev putem pošte Odžak 2. jula 1999. godine, pa je radi utvrđivanja svih činjenica važnih za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, po uputi suda neophodno saslušati svjedoka P.H. na okolnost da li je on kao punomoćnik apelanta podnio zahtjev za povrat stana apelanta 2. jula 1999. godine.

7. Ministarstvo je, rješavajući po presudi Kantonalnog suda u Mostaru, broj U-1319/05 od 29. juna 2005. godine, donio rješenje, broj UP-09-25-03-4690/03 od 12. septembra 2005. godine, kojim je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta izjavljenu protiv prvostepenog rješenja Grada Mostara. U obrazloženju ovog rješenja navedeno je da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u Ulici Zrinjski Frankopana br. 26. u Mostaru, ali da, osim fotokopije poštanske pošiljke sa datumom 2. juli 1999. godine i adresom primaoca, nije pružio nikakav dokaz na okolnost da je zahtjev za povrat stana podnio blagovremeno. Nadalje, iz spisa predmeta utvrđeno je da je takav zahtjev podnio 28. januara 2002. godine. Postupajući po uputama iz presude, ovaj organ je saslušao kao svjedoke punomoćnike apelanta P.H. i M.B., i utvrdio da oni nisu podnosili zahtjev za povrat stana, već treća osoba koja im je dala povratnicu koja glasi na Ured za stanove Mostar, zaprimljena u Odžaku- Nevesinje iz koje nije vidljivo ko je poslao navedenu pošiljku ni šta je ista sadržavala.

8. Apelant je kod Kantonalnog suda, protiv drugostapenog rješenja Ministarstva, broj UP-09-25- 03-469/03 od 12. septembra 2005. godine, pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je presudom, broj U-1492/05 od 17. novembra 2005. godine, tužbu odbio kao neosnovanu. Obrazlažući svoju odluku, ovaj sud je istakao da je članom 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da, ako nosilac stanarskog prava u roku ne podnese zahtjev za povrat stana, prestaje mu stanarsko pravao. Iz predmeta spisa proizilazi da je stan na kojem je apelant imao stanarsko pravo bio proglašavan napuštenim, pa je krajnji rok za predaju zahtjeva bio 4. juli 1999. godine, a apelant je zahtjev predao 28. januara 2002. godine, dakle izvan Zakonom propisanog roka, zbog čega je njegov zahtjev osnovano odbačen.

9. Apelant smatra da je donošenjem presude Kantonalnog suda, broj U-1429/05 od 17. novembra 2005. godine, povrijeđeno njegovo pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

«1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

11. Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju je, prvo, da utvrdi koja je konačna odluka, da li su iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi i da li je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano u članu 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

13. U konkretnom slučaju apelant je Službi graditeljstva, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoliša gradske općine Mostar-Jugozapad podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, koji je zaključkom odbačen kao neblagovremen. I u ponovnom postupku, apelantov zahtjev je odbačen kao neblagovremen zbog proteka prekluzivnog roka. Nakon što je žalba apelanta od strane Ministarstva odbijena, apelant je kod Kantonalnog suda pokrenuo upravni spor. Osporenom presudom, broj U- 1492/05 od 17. novembra 2005. godine, Kantonalni sud je tužbu odbio kao neosnovanu, našavši pravilno utvrđenim što su upravni organi odbacili apelantov zahtjev za povrat stana kao neblagovremen. Dakle, presuda Kantonalnog suda nije odluka o meritumu zahtjeva apelanta, navedenom odlukom samo je odlučeno da li su zakonite ili ne procesne odluke upravnih organa kojima je zahtjev apelanta odbačen kao neblagovremen. S obzirom da je Kantonalni sud odbio tužbu apelanta, dakle utvrdio da su odluke upravnih organa kojima je zahtjev apelanta odbačen zbog proteka prekluzivnog roka zakonite, to proizilazi da za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

14. Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva za povrat stana nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je svoj zahtjev podnio formalno, van zakonom propisanog roka, na osnovu kojeg upravni organi i redovan sud nisu mogli meritorno odlučiti, jer isti nije ispunjavao formalne uslove pravnog lijeka.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-317/06 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio