Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2341/06 (M. M. i D. Č.)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija preuranjena
- Krivični postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2341/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine u predmetu broj AP 2341/06, rješavajući apelacije Mladena Milidragovića i Davora Čergića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i stav 4 tačka 14 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Mladena Milidragovića i Davora Čergića, podnesene protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-06-000 099 od 27.
juna 2006. godine, u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Mladena Milidragovića i Davora Čergića, podnesene protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-06-000 099 od 27.
juna 2006. godine, u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladen Milidragović i Davor Čergić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Jasminka Jovišević i Jadranka Ivanović, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 4. avgusta 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118- 0-Kž-06-000 099 od 27. juna 2006. godine. Apelanti su dopunom apelacije od 30. oktobra 2006. godine zatražili da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će narediti da se ukine pritvor protiv apelanata, koji je produžen Rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 099 od 27. juna 2006. godine.
2. Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije AP 2341/06 i AP 2342/06 spoji u jedan predmet, pod brojem AP 2341/06, jer se radi o nadležnosti Ustavnog suda o istom pitanju, povodom kog Ustavni sud može da vodi jedan postupak i donese jednu odluku.
3. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj K-56/05 od 16. februara 2006. godine apelante i dr. proglasio krivim za krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona RS i osudio ih, i to: apelanta Mladena Milidragovića na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, a apelanta Davora Čergića na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Shodno članu 224 stav 5 u vezi sa članom 62 Krivičnog zakona RS, sud je izrekao mjeru bezbjednosti oduzimanja opojne droge od apelanta Mladena Milidragovića. Apelanti i dr. su obavezani da na ime sudskog paušala uplate sudu iznos od po 1.000 KM, kao i troškove krivičnog postupka solidarno u iznosu od 650 KM.
4. Okružni sud je, nakon izricanja navedene presude broj K-56/05 od 16.
februara 2006. godine, produžio apelantima pritvor drugima Rješenjem broj K-56/05 od 16. februara 2006. godine. Pritvor je produžen iz razloga predviđenih u članu 189 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku RS i može da traje do pravosnažnosti navedene presude, a najduže šest mjeseci. Protiv navedenog rješenja o produženju pritvora apelanti su se žalili Vrhovnom sudu. Odlučujući o žalbama Vrhovni sud je donio Rješenje broj 118- 0-Kž-06-000 049 od 28. februara 2006. godine, kojim je žalbe odbio kao neosnovane. U obrazloženju rješenja navedeno je da neophodnost produženja pritvora zbog bezbjednosti građana i imovine prvostepeni sud pravilno posmatra kroz ulogu optuženih u izvršenju krivičnog djela, a koja je sasvim dovoljno i jasno određena i jasno proizilazi iz činjeničnog opisa izreke prvostepene presude. Takođe je navedeno da je ispunjen i zakonski uslov da se radi o krivičnom djelu za koje može da se izrekne kazna zatvora deset godina ili teža kazna.
5. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Kž-06-000 099 od 27. juna 2006. godine uvažio žalbe apelanata i dr. protiv prvostepene presude Okružnog suda od 16. februara 2006. godine, te je osporavanu presudu ukinuo u osuđujućem dijelu i odredio da se održi pretres pred Vrhovnim sudom. Na tom pretresu sud će postupiti u smislu odredbe člana 323 Zakona o krivičnom postupku, odnosno sve dokaze izvedene pred prvostepenim sudom će prihvatiti kao dokazni materijal, sa izuzetkom onih koji su zahvaćeni bitnim povredama krivičnog postupka. Nakon dokaznih predloga stranaka, ako ih bude, sud će donijeti odluku i o eventualnom izvođenju tih dokaza u smislu odredbe člana 268 stav 2 tačka d) Zakona o krivičnom postupku, a prije svega radi utvrđivanja zakonitosti dokaza koji su izvedeni u toku prvostepenog postupka. Sud će takođe omogućiti republičkom tužiocu RS, ukoliko on to nađe za shodno, da u skladu s nađenim bitnim povredama odredbi krivičnog postupka izvrši izmjenu optužnice. U tom slučaju i odbrana će dobiti odgovarajući period za pripremu. Nakon ovako sprovedenog postupka biće održan pretres pred Vrhovnim sudom, na kome će se otkloniti uočene bitne povrede odredbi krivičnog postupka i donijeti odluka u okviru koje će sud odgovoriti i na ostale žalbene prigovore koji nisu doveli do ukidanja osporavane presude, pa samim tim nisu ni spomenuti rješenjem Vrhovnog suda u skladu sa odredbom člana 322 Zakona o krivičnom postupku.
6. U pogledu pritvora, Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Kž-06-000 099 od 27. juna 2006. godine produžio pritvor protiv apelanata i dr., koji može da traje najduže do 27. juna 2007. godine, s tim što će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti svaka dva mjeseca. Apelanti se u apelaciji žale protiv rješenja o produženju pritvora od 27. juna 2006. godine.
7. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je ispitao da li i dalje postoje razlozi za pritvor i utvrdio da u konkretnom slučaju način izvršenja djela, kako je opisan predmetnom optužnicom, opravdava primjenjivanje mjere pritvora u odnosu na optužene, jer i dalje postoje uslovi propisani odredbom člana 189 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku, što je detaljnije obrazloženo u Rješenju ovog suda broj 118-0-Kž-06- 000 049 od 28. februara 2006. godine. Sud je navedeno rješenje donio na osnovu ovlašćenja propisanog odredbom člana 321 stav 3 Zakona o krivičnom postupku, određujući da pritvor po ovom rješenju u smislu odredbe člana 194 stav 3 tog zakona može da traje najduže još jednu godinu od donošenja rješenja kojim je ukinuta prvostepena presuda, odnosno do 27. juna 2007. godine. Protiv ovog rješenja nije dozvoljena žalba.
8. Apelanti smatraju da su im osporenim rješenjem, kojim im je produžen pritvor nakon što je ukinuta prvostepena presuda, povrijeđena prava zagarantovana članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije. U apelaciji se navodi da je Vrhovni sud u rješenju kojim je ukinuo prvostepenu presudu naveo da je činjenični opis djela nerazumljiv i protivrječan, da u navedenoj izreci presude nisu konkretizovane radnje izvršenja optuženih zbog čega, po mišljenju apelanata, i optužnica ima nedostatke koji se odnose na konkretizaciju i način izvršenja krivičnog djela, kao i ulogu svakog optuženog i opis radnji koje bi trebale da čine biće krivičnog djela iz člana 224 stav 1 Krivičnog zakona RS. U rješenju kojim je ukinuo prvostepenu presudu Vrhovni sud je naveo da će takođe omogućiti republičkom tužiocu RS, ukoliko on to nađe za shodno, da u skladu sa nađenim bitnim povredama odredbi krivičnog postupka izvrši izmjenu optužnice. U tom slučaju i odbrana će dobiti odgovarajući period za pripremu. Apelanti smatraju da im je prekršeno pravo na pravično suđenje, jer je tužilac ovakvim rješenjem suda stavljen u povoljniji položaj u odnosu na apelante, pošto mu se daje mogućnost da izmijeni optužnicu zbog propusta, dok se apelanti na osnovu takve optužnice ostavljaju u pritvoru. Apelanti smatraju da im je zbog toga povrijeđeno pravo na jednak tretman pred sudom, pravo na nepristrasan sud, a prekršena je i pretpostavka nevinosti, gdje i najmanja sumnja u ispravnost neke činjenice mora da ide u prilog optuženom. Takođe, ističu da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio zakon kada je odlučio da produži pritvor apelantima, ne dajući pri tome razloge u čemu vidi opravdanje za produženje pritvora. U dopuni apelacije apelanti su naveli da termin održavanja glavnog pretresa nije određen niti je sprovedena ijedna radnja u predmetu i pored zakonskog određenja da pritvor mora da se svede na najkraće nužno vrijeme.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda.
Člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.» Člana 16 stav 1, 2 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda glasi:
«1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena».
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava, apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa žalbama apelanata da je njihov pritvor nezakonit nakon ukidanja prvostepene presude, te da je time povrijeđen član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze jedno od najvažnijih prava svake osobe. Član 5 Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5 stav 1 Evropske konvencije, koji sadrži nabrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji mora usko da se tumači (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem i svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. da obezbijedi da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp, presuda od 24. oktobra 1979, serija A-33). Sem toga, lišavanje slobode samo po sebi mora da bude nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenljivog nacionalnog zakona. Ako nacionalni zakon ne poštuje neki suštinski proceduralni zahtjev, ili ne ispunjava neki proceduralni aspekt čak i kad to, po stanovištu suda, nije suštinski važno, može da dođe do kršenja člana 5 stav 1 (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111, i Van der Leer, presuda od 21. februara 1990. godine, serija A-170). Jedan od osnova po kome određena osoba može da se liši slobode jeste «hapšenje ili pritvaranje radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo».
12. Ustavni sud podsjeća da smisao produžavanja pritvora licu protiv kog je optužnica stupila na pravnu snagu, generalno, leži u potrebi da se obezbijedi prisustvo tog lica u postupku koji se protiv njega vodi, jer postoje okolnosti koje ukazuju da bi mogao da pobjegne, sakrije se ili na drugi način izbjegne pravdu, ili da bi, na nezakonit način, mogao da utiče na tok i rezultat krivičnog postupka. Pored ovoga, mjera pritvora izriče se i u onim slučajevima kada je zbog posebnih okolnosti i težine izvršenog djela, kao i ličnosti optuženog, neophodno da se on zadrži u pritvoru.
13. Ustavni sud takođe podsjeća da je Zakonom o krivičnom postupku RS propisano: «Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor protiv tog lica može da se odredi ako je u pitanju krivično djelo za koje može da se izrekne kazna zatvora deset godina ili teža kazna, a zbog načina izvršenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno je za bezbjednost građana ili imovine (član 189 stav 1 tačka g); «poslije izricanja prvostepene presude pritvor može da traje još šest mjeseci. Ako u roku od šest mjeseci bude donesena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida pritvor može da traje najduže još jednu godinu od donošenja te drugostepene odluke (član 194 stav 3); ako se optuženi nalazi u pritvoru drugostepeni sud će ispitati da li još postoje razlozi za pritvor i donijeće rješenje o produženju ili ukidanju pritvora. Protiv ovog rješenja nije dozvoljena žalba (član 321 stav 3).»
14. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud nakon izricanja prvostepene presude produžio pritvor apelantima rješenjem od 16. februara 2006. godine. Apelanti su se žalili protiv navedenog rješenja. Žalba je odbijena rješenjem Vrhovnog suda od 28. februara 2006. godine, u kome je Vrhovni sud obrazložio razloge zbog kojih je opravdano produženje pritvora. Nakon toga, Vrhovni sud je svojim rješenjem od 27. juna 2006. godine ukinuo prvostepenu presudu Okružnog suda, jer je našao da je prvostepeni sud počinio bitne povrede odredbi krivičnog postupka u pogledu načina na koji su prikupljeni dokazi, zatim jer nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. U pogledu pritvora, Vrhovni sud je odlučio da i dalje zbog načina izvršenja djela, kako je opisan predmetnom optužnicom, postoje razlozi da se apelantima produži pritvor koji u ovom slučaju shodno odredbama zakona može da traje jednu godinu. Apelanti smatraju da u situaciji kada je Vrhovni sud naveo da činjenični opis djela čini izreku prvostepene presude nerazumljivom i protivrječnom time i sama optužnica nema neophodnu konkretizaciju radnji izvršilaca, niti njihov jasan opis, pa je Vrhovni sud proizvoljno postupio kada je apelantima produžio pritvor. Ustavni sud zapaža da sama činjenica da je presuda ukinuta nakon žalbe ne znači da je i mjera pritvora nezakonita.
15. Ustavni sud ističe da je osporenim rješenjem od 26. juna 2006. godine pritvor produžen, jer kako je ocijenio Vrhovni sud i dalje postoje uslovi propisani odredbom člana 189 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku za zadržavanje apelanata u pritvoru. Shodno toj odredbi, da bi se pritvor odredio, odnosno produžio, neophodno je da je u pitanju krivično djelo za koje po zakonu može da se izrekne kazna zatvora od deset godina ili teža kazna. Apelantima je, dakle, pritvor produžen zbog težine i posebnih okolnosti izvršenog djela koje su konkretizovane visinom kazne. Navedena osnova je, stoga, objektivna i nepromjenljiva kategorija, gdje primjena te osnove zavisi isključivo od apstraktne opasnosti svakog pojedinog krivičnog djela, tj. od visine kazne koja je zaprijećena za izvršeno djelo. Pored toga, Vrhovni sud je našao da način izvršenja djela kako je opisan predmetnom optužnicom opravdava primjenjivanje pritvora.
16. Vrhovni sud je ukinuo prvostepenu presudu jer je našao da je bitnom povredom odredbi krivičnog postupka obuhvaćeno izvođenje određenih dokaza kao što su vještačenje praškaste materije koja asocira na drogu, zatim korišćenje tonskih zapisa u istražnim radnjama o čijoj će zakonitosti Vrhovni sud odlučiti nakon sprovedenog pretresa. Međutim, optužnica sadrži i druge elemente koji ukazuju na osnovanost sumnje da je počinjeno krivično djelo. Ustavni sud zaključuje da je o produženju pritvora protiv apelanata odlučeno u postupku propisanom zakonom, kada postoji osnovana sumnja da su izvršili krivično djelo, kako je predviđeno članom 5 stav 1c. Evropske konvencije, na osnovu razloga koji su navedeni u osporenom rješenju Vrhovnog suda.
17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava apelanata iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, zbog čega je apelacija u odnosu na ta prava očigledno (prima facie) neosnovana.
18. U pogledu žalbi apelanata da im je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana 6 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravičan postupak pred sudom odgovor ne može da se da dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštovan princip pravičnog postupka treba da se sagleda na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost i višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu da budu ispravljeni u nekoj od narednih faza tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, da se utvrdi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluku broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
19. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu dosadašnju praksu Ustavnog suda u sličnim slučajevima, Ustavni sud zaključuje da je ovaj dio apelacije preuranjen, s obzirom da Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-06-000 099 od 27. juna 2006. godine nije odluka koja bi predstavljala rezultat cjelokupnog krivičnog postupka. Dakle, krivični postupak je u prethodnoj fazi i ishod ovog postupka je otvoreno pitanje.
20. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na ličnu slobodu i bezbjednost, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo da se meritorno ispitaju. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. U vezi sa navodima apelanata o povredi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, Ustavni sud je odlučio, imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 14 Pravila ustavnog suda, shodno kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena.
21. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova da se razmatra predlog apelanata da se donese privremena mjera.
22. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović