Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1948/05 (Z. H. i dr.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Neovlašteno lice
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1948/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-1948/05, rješavajući apelaciju Zijada Hodžića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 5. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Hodžića, Aide Jasika, Asima Jasika, Ćamila Jasika, Zijada Jasika, Omera Hasečić, Šebiba Žigića, Azema Noge, Pere Šimića, Drage Šimića, Izeta Omića i Ibrahima Keče, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-290/04 od 19. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ajdina Đulića, Radovana Markovića, Tife Tabaković, Nermina Tabakovića, Nermine Tabaković, Salema Pazelje i Joze Vujice, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-

290/04 od 19. maja 2005. godine, zato što ju je podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

1. Zijad Hodžić, Aida Jasika, Asim Jasika, Ćamila Jasika, Zijad Jasika (kao nasljednici Ibrahima Jasike), Omer Hasečić, Šebib Žigić, Azem Nogo, Pero Šimić, Drago Šimić, Izet Omić, Ibrahim Kečo (u daljnjem tekstu: apelanti) putem opunomoćenog advokata Branka Marića iz Sarajeva, podnijeli su 16. septembra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-290/04 od 19. maja 2005. godine. Apelacija je dopunjena 22. novembra 2006. godine. U istoj apelaciji advokat Branko Marić je naveo da apelaciju podnose i Ajdin Đulić, Radovan Marković, Tifa Tabaković, Nermin Tabaković, Nermina Tabaković, Salem Pazelja i Jozo Vujica ali uz apelaciju nisu dostavljene njihove punomoći za podnošenje apelacije. Nakon što je Ustavni sud pozvao advokata Branka Marića da dostavi punomoći za navedene apelante, ovaj advokat je 22. novembra 2006. godine obavijestio Ustavni sud da je «dostava punomoći za neke od apelanata otežana iz objektivnih razloga boravka u inostranstvu», te je zatražio produženje roka za dostavu punomoći.

2. Presudom Općinskog suda II Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pr-

457/01 od 10. januara 2003. godine, donesenom u ponovnom postupku, apelanti su odbijeni sa tužbenim zahtjevom kojim su tražili da im «Energoinvest» DD Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati lične dohotke, čiji su iznosi precizirani u obrazloženju presude, sa zakonskim zateznim kamatama na navedene iznose od 22. decembra 1996. godine sve do isplate. U obrazloženju presude navedeno je da je sud utvrdio da su apelanti bili zaposleni i upućeni na rad u Libiju kao radnici GP «Hercegovina» (u daljnjem tekstu: umješač), a na osnovu ugovora zaključenog između tuženog i umješača kojim su regulisana prava i obaveze ugovornih strana. Sud je utvrdio da je po tom ugovoru obaveza tuženog bila da obezbijedi da zajednička kompanija plati svakom radniku umješača mjesečni iznos od 30% ličnog dohotka, te da tuženi umješaču refundira sredstva isplaćena na ime dinarskih akontacija ličnih dohodaka porodicama radnika koje će umješač isplatiti porodicama za vrijeme boravka radnika u Libiji. Sud je utvrdio nespornim da je tuženi izvršio svoju obavezi i obezbijedio da zajednička kompanija plati svakom apelantu navedeni iznos kako se i obavezao tačkom 6.7. Ugovora. Sud je naveo da iz predmetnog ugovora jasno proizilazi da je umješač u obavezi da apelantima plati dio neisplaćenog ličnog dohotka te da će tuženi umješaču refundirati sredstva koja isplati apelantima odnosno njihovim porodicama što među parničnim strankama nije sporno, što proizilazi i iz iskaza apelanata i tuženog saslušanih u svojstvu parničnih stranaka budući da je apelant Šebib Žigić u svom iskazu naveo da su apelanti devizne žiro račune dostavili umješaču koji je bio u obavezi da im isplati iznos preostalog zarađenog novca s tim da je tuženi trebao prethodno izvršiti uplatu navedenih sredstava umješaču, a što nije izvršeno. Stoga je Općinski sud zaključio da tuženi nije aktivno legitimisan u ovoj parnici budući da odnos između tuženog i umješača koji se odnosi na refundiranje sredstava nije bio predmet ovog postupka i da nije od uticaja na donošenje odluke u predmetnoj parnici.

3. Rješavajući o žalbi apelanata i umješača Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je predsudom, broj Gž-1777/03 od 6. februara 2004. godine, preinačio prvostepenu presudu te je tuženi obavezan da apelantima isplati pojedinačne iznose navedene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. decembra 1996. godine do isplate, te im naknadi troškove spora u iznosu od 20.053,00 KM, a prvoapelantu iznos od 1.450,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da iz dokaza provedenih u prvostepenom postupku proizilazi da su tuženi i umješač u maju 1991. godine zaključili ugovor broj 293/91 čiji je predmet angažovanje radnika umješača, a koje angažira tuženi za izvođenje građevinsko-zanatskih radova u Libiji; da su apelanti upučeni na rad na osnovu rješenja umješača, broj 361. od 10. juna 1991. godine; da su apelanti na objektu Ain Zara, a što proizilazi iz obračunske liste zajedničke kompanije tuženog i NCCMMW Tripoli, obavili rad te koliki znos im je za obavljeni rad isplaćen a koliko je još ostalo za isplatu i u kojoj valuti te da tuženi nije na račun umješača ništa uplatio od dana angažovanja. Sud je konstatirao da niti iz jedne odredbe ugovora ne proizilazi obaveza umješača da isplaćuje plaću radnicima, osim za prvih šest mjeseci akontaciju dinarskog dijela te je konstatirao da su odredbama ugovora regulirane obaveze tuženog prema umješaču, ali ne i ko će plaćati plaću radnicima. Međutim, Kantonalni sud je cijeneći u međusobnoj vezi odredbe ugovora, a imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, zaključio da je na tuženom obaveza isplate ličnih dohodaka, koji su tužitelji ostvarili radom u Libiji i koju je obračunala zajednička kompanija tuženog i inopartnera, koji je trebao da dohotke isplati apelantima lično a ne da tu zaradu uplaćuje umješaču.

4. Presudom Vrhovnog suda, broj Rev-290/04 od 19. maja 2005. godine, je uvažena revizija tuženog te preinačena drugostepena presuda na način da su žalbe apelanata i umješača odbijene te potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da su apelanti u radnom odnosu kod umješača, da su rješenjem umješača upućeni na privremeni rad u Libiju, kojim su rješenjem regulisana međusobna prava i obaveze između apelanata i umješača (o plaćanju naknade za godišnji odmor, plaće, tadašnjeg ličnog dohotka, te druga primanja iz radnog odnosa) te odbio tužbeni zahtjev apelanata jer je utvrdio da nisu ni u kakvom pravnom odnosu sa tužiteljem zbog čega tužitelj nije pasivno legitimisan u ovom sporu. Sud je dalje, naveo da je drugostepeni sud po žalbi apelanata i umješača preinačio prvostepenu presudu te udovoljio tužbenom zahtjevu smatrajući da je neosnova prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Vrhovni sud je zaključio da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi propustio da prigovor nedostataka pasivne legitimacije cijeni sa aspekta rješenja zaključenih između apelanata i umješača o upućivanju apelanata na rad u Libiju, a kojim su regulisana njihova međusobna prava i obaveze, i iz kojih se vidi da su apelanti u radnom odnosu kod umješača koji je i po utvrđenju Vrhovnog suda dužan isplatiti apelantima sve naknade koje imaju iz radnog odnosa u skladu sa Zakonom o osnovnim pravima iz radnog odnosa i Zakonom o radu. Sud je na kraju zaključio da su ugovorom broj 293/91 regulisana međusobna prava i obaveze između tuženog i umješača te da je isti ugovor bez ikakvog uticaja na potraživanja apelanta koja su predmet ovog spora.

5. U apelaciji se navodi da je osporenom odlukom povrijeđeno ustavno pravo apelanata na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se dalje navodi hronologija događaja vezanih za upućivanje apelanata na rad u Libiju i za tok sudskog postupka. Apelanti smatraju da je mišljenje Vrhovnog suda prema kojem apelanti nisu bili u pravnom odnosu sa tuženim očigledno neosnovano «jer su oni po libijskim propisima bili zaposleni u njegovoj firmi, on ih je direktno isplaćivao i regulisao druga pitanja u vezi sa radom.». Stoga je po apelantima očigledno da je tuženi bio u pravnom odnosu sa njima i da je on taj koji nije ispunio svoju obavezu isplate ličnih dohodaka apelantima, bilo direktno ili preko umješača. Apelanti dalje navode da bi obaveza tuženog postojala i po osnovu neosnovanog obogaćenja jer umješač zbog proteka vremena ne bi ništa mogao da naplati od tuženog te bi njegova imovina bila neosnovano uvećana. Apelanti smatraju da neprecizne odredbe ugovora između tuženog i umješača ne smiju imati negativne implikacije na mogućnost apelanata da od tuženog naplate ono što su zaradili radeći za njega. Budući da su apelanti već naplatili iznose po presudi Kantonalnog suda oni bi trebali da vrate navedene iznose.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelante Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud ističe da nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom Vrhovnog suda u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešnu utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava».

9. U kontekstu navedenog, budući da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelanata i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata. Ustavni sud podsjeća da da je parnični postupak upravo vođen po tužbi apelanata, a da je Vrhovni sud odlučujući o reviziji tuženog dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je preinačio drugostepenu odluku. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud osporenu revizionu odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 456. stav 2, a ne kako je naveo stav 1, a u vezi sa članom 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da će ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu. Obzirom na utvrđenje Općinskog suda prema kojem su apelanti bili u radnom odnosu kod umješača te da su rješenjem umješača, kojim su regulisana međusobna prava i obaveze između njega i apelanata, upućeni na privremeni rad u Libiju, ne stoje apelacioni navodi prema kojim su apelanti bili u pravnom odnosu sa tuženim. Ovo stoga što su apelanti bili u radnom odnosu kod umješača te su svoja prava iz radnog odnosa, shodno propisima iz te oblasti, i mogli ostvarivati isključivo kod umješača. S druge strane, odnos između tuženog i umješača je odnos obligaciono pravne prirode kojim su regulirana njihova međusobna prava i obaveze na koji se primjenjuju odredbe Zakona o obligacionim odnosima, koji dakle obavezuje isključivo ugovorne strane, a budući da apelanti nisu ugovorna strana, to se isti i ne mogu pozivati na odredbe tog ugovora te tvrditi da su po osnovu tog ugovora oni u pravnom odnosu sa tuženim. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koja se pozivaju a budući da ništa ne ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Apelanti također, smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelanti nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na Ajdina Đulića, Radovana Markovića, Tifu Tabaković, Nermina Tabakovića, Nerminu Tabaković, Salema Pazelju i Jozu Vujicu, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;»

12. Ustavni sud konstatira da advokat Branko Marić uz apelaciju nije dostavio punomoć za zastupanje navedenih lica, a iz njegovog dopisa od 22. novembra 2006. godine Ustavni sud zaključuje da on u vrijeme podnošenja apelacije nije ni imao valjanu punomoć za podnošenje apelacije Ustavnom sudu u ime navedenih lica, te zaključuje da je apelaciju u njihovo ime podnijelo neovlašteno lice.

13. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice Ustavni sud je odlučio kao dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1948/05 (Z. H. i dr.) | Sudska praksa | Aktio