Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1958/05 (S. S.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1958/05

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, i sudije, Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-1958/05, rješavajući apelaciju Sifeta Softića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sifeta Softića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-493/05 od 31. avgusta 2005. godine i presude Općinskog suda u Zenici, broj P-785/03 od 20. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sifet Softić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, koga zastupa Softić Esma, podnio je 20. septembra 2005. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-

493/05 od 31. avgusta 2005. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj P-785/03 od 20. januara 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 4.oktobra i 1. decembra 2005. godine.

2. Općinski sud je presudom, broj P-785/03 od 20. januara 2005. godine, razvrgao zajednicu nekretnimna i izvršio diobu nekretnina iz zk.ul. 1791, k.č. 384/2 KO Ričice-Sviće, kojoj po novom premjeru odgovara k.č. 1558 iz pl.ul. 1032/02 KO Ričice i dio k.č.1555. KO Ričice u naravi kuća sa okućnicom, na način da je tužitelju H.S. te apelantu i S.S. pripao po jedan stan, bliže označen u izreci presude u čijem su posjedu, te po dio k.č. 1558, u površinama označenim u izreci presude, a koji su dijelovi označeni na skici vještaka kao k.č. 1558/3, 1558/2 i 1558/1. Dosljedno prednjem apelant i S.S. kao tuženi su obavezani da trpe da se dio nekretnina, koji je diobom prema dopunskom nalazu vještaka, koji čini sastavni dio presude, pripao tužitelju, izdvoji iz zk.ul. 1791 KO Ričice-Sviće i upiše u novi zemljišno knjižni uložak kao vlasništvo tužitelja sa 1/1 dijela te da se, kad se uspostave knjige etažne svojine, izvrši upis etažne svojine na stanu koji je tužitelj dobio diobom a koji se nalazi u potkrovlju kuće sagrađene na k.č. 384/2 iz zk.ul. 1791 KO Ričice-Sviće te da se u katastarskim planovima izvrši promjena na način da se tužitetelj, apelant i S.S. upišu sa po dijelom 1/1 na k.č. 1558/3, 1558/2 i 1558/1. Apelant i S.S. su obavezani da tužitelju predaju u posjed k.č. 1558/3 u punom obimu a prema skici vještaka od 15. oktobra 2004. godine.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da iz izjava parničnih stranaka i saslušanih svjedoka proizilazi da su parnične stranke od 1952. godine, kad su izvršile prvu podjelu nekretnina, međusobnim dogovaranjem i prilagođavanjem životnih uvjeta na terenu promijenile stvarno stanje podjele predmetnih nekretnina, da iz skice lica mjesta sa prijedlogom za diobu nekretnina proizilazi da tuženom S.S. pripadne stan koji korist u površini od 61,5 m2 sa dvorištem u površini od 124 m2 koji se nalazi u njegovom posjedu, da apelantu pripadne stan koji koristi od 54,5 m2 sa dvorištem u površini od 82 m2 koje drži u posjedu te da tužitelju H.S. pripadne stan od 53 m2 koji drži u posjedu sa dijelom dvorišta u površini od 53 m2. Sud je našao da je ovakav prijedlog vještaka geodetske struke najpovoljniji i najsvrsishodniji za parnične stranke prilikom korištenja stanova koji se nalaze u predmetnoj kući, a koji se nalaze u njihovom posjedu. Sud je svoju odluku zasnovao na članu 18. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/98) prema kojem suvlasnik ima pravo da zahtijeva diobu stvari i to pravao ne zastarijeva.

4. Rješenjem broj P-785/03 od 7. februara 2005. godine ispravljena je greška učinjena u predmetnoj presudi jer je došlo do očite pogreške u označenju boje parcele označene kao k.č. 1558/3 na dopunskoj skici vještaka geodetske struke na način da u petom redu izreke, a koji se odnosi na dio zemljišta koji po skici vještaka pripada tužitelju, umjesto riječi «plavom bojom» treba da stoji «žutom bojom sa središnjim plavim dijelom».

5. Kantonalni sud je presudom, broj Gž-493/05 od 31. avgusta 2005. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i S.S., izjavljenu zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude sud je naveo da je, na osnovu utvrđenja da su tužitelj H.S. te apelant i S.S. suvlasnici i suposjednici na predmetnim nekretninama sa po 1/3 dijela, prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan te pravilno diobu izvršio na način naveden u izreci prvostepene presude budući da su u postupku učestvovali svi suvlasnici koji su i suposjednici nekretnina. Sud je konstatirao da apelant i S.S., koji su u postupku imali parničnu poziciju tuženih, nisu imali primjedbi na sadržaj dokaza provedenih od strane prvostepenog suda a koje dokaze u žalbi neargumentovano osporavaju. Kantonalni sud je, dalje, konstatirao da je prvostepeni sud na utvrđene pravno relevantne činjenice pravilno primijenio odredbe čl. 18. i 19. navedenog zakona, jer su idealni suvlasnici ovlašteni da traže razvrgnuće zajednice nekretnina fizičkom diobom pri čemu je Općinski sud u odluci naveo jasne, potpune i uvjerljive razloge koje je prihvatio i drugostepeni sud. Vezano za navode žalbe da je izvršena dioba nepravična sud je podsjetio da nijedan suvlasnik nije ovlašten jednostrano odlučivati o načinu diobe već da to mogu odrediti samo sporazumno. U obrazloženju drugostepene odluke je dalje navedeno da je, obzirom da između parničnih stranaka nije postojala mogućnost dogovora o načinu diobe, o sporu između njih odlučio prvostepeni sud uzimajući u obzir sve pravno relevantne okolnosti konkretnog slučaja i mišljenje vještaka koje je izneseno na osnovu objektivnih kriterija mogućeg korištenja nekretnina. Budući da je Kantonalni sud zaključio da je žalba neosnovana jer je ustanovio da ne postoje razlozi zbog kojih apelant i S.S. pobijaju, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je u smislu člana 226. Zakona o parničnom postupku žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

6. U apelaciji se navodi da su osporenim odlukama povrijeđena sljedeća apelantova ustavna prava: pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu ovih prava apelant vidi u tome što je sutkinja Općinskog suda samoinicijativno podigla vrijednost spora sa 2.000,00 KM na 5.000,00 KM «učinila je to namjerno i sračunato, kako bi iznosom zadovoljila sudsku praksu Kantonalnog suda, koji je upravo zbog procijenjene vrijednosti spora automatski potvrdio presudu Općinskog suda», da je punomoćnica tužioca u rodbinskoj vezi sa tužiocem te da joj je otac dugogodišnji radnik Općinskog suda, da se zajednički put koji se koristi od 1936. godine ne može smatrati okućnicom te da je jedino ispravno rješenje da predmetni put pripadne apelantu i tužitelju sa ½. Apelant navodi da se mimo dogovora od 4. februara 2004. godine «na zahtjev sudije Općinskog suda radi dopunski nalaz vještaka, pa kako izgleda ni ovaj nalaz ne odgovara njoj lično, sudija donosi dopunsko rješenje u vidu ispravke presude, mada prema nalazu vještaka stoji da je to prijedlog suda». I u dopuni apelacije apelant navodi prijateljske i rodbinske veze sudija Kantonalnog suda i Općinskog suda sa tužiteljem i jednim od svjedoka saslušanih u toku postupka.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud u konkretnom slučaju prvo konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština apelantovih navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi se, u stvari, na pogrešnu primjenu materijalno-procesnog prava te na pristrasnost sudije Općinskog suda prilikom donošenja prvostepene presude.

10. Ustavni sud, međutim, iz navoda apelacije i dokumentacije predočene sudu konstatira da su redovni sudovi proveli postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalno-pravne propise te, shodno odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, izvršli diobu nekretnina između tužitelja, apelanta i S.S. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Općinski sud u obrazloženju presude naveo dokaze koje je proveo u toku postupka (čitanje isprava, dnalaz i mišljenje vještaka, dopunski nalaz vještaka, saslušanje parničnih stranaka i svjedoka) te da je cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u sve dokaze u međusobnoj vezi našao da je ovakav prijedlog vještaka geodetske struke najpovoljniji i najsvrsishodniji za parnične stranke prilikom korištenja stanova koji se nalaze u predmetnoj kući, a koji se nalaze u njihovom posjedu. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da nije zadatak Ustavnog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, već je zadatak ovog suda da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtjeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanje u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi u dvije instance, na osnovu provedenih dokaza, dali jasna obrazloženja svojih odluka, primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Naime, shodno članu 321. stav 3. Zakona o parničnom postupku, u nadležnosti suda je utvrđivanje vrijednosti spora ukoliko je tužilac vrijednost spora označio suviše visoko ili suviše nisko, o čemu se u konkretnom slučaju radi, te je s toga Općinski sud postupao u skladu sa ovlaštenjima koja proizilaze iz navedenog zakona. Osim navedenog Ustavni sud konstatira da u konkretnom slučaju označena vrijednost spora nije, niti može biti, od uticaja na rješenje tužbenog zahtjeva usmjerenog na diobu nekretnina i isti iznos eventualno, kao što to ukazuje i Općinski sud, ima uticaja samo na utvrđivanje visine takse na tužbu i presudu. Dalje, imajući u vidu da apelant pred redovnim sudovima, kako to proizilazi iz dostavljene dokumentacije, nije osporavao utvrđenu vrijedost spora to o istom redovni sudovi nisu ni mogli odlučivati pa apelant te navode ne može isticati u tek u postupku apelacije. Ustavni sud, dalje, konstatira da je apelantove žalbene navode, prema kojim je tužbu trebalo odbaciti zato jer nisu obuhvaćeni svi suvlasnici i suposjednici nekretnina, da postoji kontradiktornost između razloga presude i provedenih dokaza te da dioba nije pravična i ne odgovar sporazumnim prijedlozima u toku postupka, već razmotrio Kantonalni sud pri čemu je u detaljno obrazložio zašto su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori. Naime, članom 19. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima je propisano da suvlasnici sporazumno određuju način diobe stvari, a ukoliko ne mogu postići sporazum, o tome odlučuje sud na zahtjev svakog od suvlasnika. Obzirom na navedeno nesporno je da u konkretnom slučaju nije postojala mogućnost sporazumne diobe jer u protivnom tužitelj ne bi ni pokretao ovaj sudski postupak. Dalje, nesporno je da je dopunski nalaz vještak sačinio na osnovu zahtjeva sudije, međutim Ustavni sud u takvom postupanju sudije ne nalazi proizvoljnost budući da je sudija postupao u skladu sa članom 155. Zakona o parničnom postupku prema kojem isključivo sud može pozvati vještaka da dopuni odnosno ispravi nalaz i mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni. Okolnost da je Općinski sud u izreci presude pogrešno naveo boju parcele označene kao k.č. 1558/3 na dopunskoj skici vještaka geodetske struke, također nije od uticaja na drugačije rješenje ove pravne stvari, jer se radi o očitoj pogreški u pisanju koja nije od uticaja na rješenje suštine predmeta te je istu pogrešku sud primjenom člana 195. Zakona o parničnom postupku ispravio. Obzirom da za tvrdnje o pristrasnosti sudija apelant nije dostavio nikakve dokaze, a budući da već konstatirano da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u primjeni prava, to Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Na osnovu izloženog, a budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant također, smatra da je osprenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Osim konstatacije da se zajednički put koji se koristi od 1936. godine ne može smatrati okućnicom te da je jedino ispravno rješenje da predmetni put pripadne apelantu i tužitelju sa ½, kršenje ovog prava apelant nije posebno obrazložio, niti se konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako apelant uz apelaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu, iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Također, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnog pozivanja na povredu prava na dom i prava na slobodu kretanja i prebivališta, ne nudi činjenice niti je Ustavnom sudu dostavio nikakve dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovih prava moguća odnosno da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije te Ustavni sud konstatuje da su i ovi apelantovi navodi o kršenju člana II/3.k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1958/05 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio