Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2138/05 (Zdravstveno turistički centar «Banja Vrućica» a.d. Teslić)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javni interes
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2138/05
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-2138/05, rješavajući apelaciju Zdravstveno turističkog centra «Banja Vrućica» a.d. Teslić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravstveno turističkog centra «Banja Vrućica» a.d. Teslić, podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-384/04 od 30. juna 2005. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću, broj P-232/03 od 10. marta 2004.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravstveno turistički centar «Banja Vrućica» a.d. Teslić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 14. oktobra 2005. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-384/04 od 30. juna 2005. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-232/03 od 10. aprila 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-232/03 od 10. marta 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta, koji je u navedenom postupku imao poziciju tužioca-protivtuženog, a kojim je apelant tražio poništenje rješenja broj 112/1 od 16. februara 1998. godine o dodjeli na privremeno korištenje stana, bliže označenog u izreci presude, prvotuženoj-protivtužiteljici N.H., inače uposlenoj kod apelanta, kao i poništenje ugovora o korištenju predmetnog stana koji je prvotužena zaključenila sa drugotuženim JP «Izgradnja». Istom presudom, a odlučujući o postavljenom protivtužnbenom zahtjevu, sud je poništio odluku apelanta broj 1059/2/01 od 26. septembra 2003. godine kao nezakonitu te je potvrdio da je prvotužena-protivtužiteljica N.H. nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu, te je naloženo apelantu da imenovanoj isplati na ime troškova postupka iznos od 882,62 KM u roku od petnaest dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelant vlasnik predmetnog stana, da stan ne spada u kategoriju napuštene imovine, da je rješenjem apelanta, broj 112/1 od 16. februara 1998. godine, stan dodijeljen na privremeno korištenje prvotuženoj do rješavanja njenog stambenog pitanja dodjelom dvosobnog stana, da je na osnovu tog rješenja prvotužena sa drugotuženim zaključila ugovor o korištenju stana na određeno vrijeme, broj I/11-4449/98 od 24. februara 1998. godine, da je rješenjem apelanta, broj 1059/2/01 od 26. septembra 2003. godine, poništeno rješenje od 16. februara 1998. godine o dodjeli stana prvotuženoj te da je odlukom, broj 1059/1/01od 1. jula 2003. godine, apelant predmetni stan dodijelio, svojim kadrovima. Sud je konstatirao da je među strankama sporno da li je apelant mogao donijeti svoje odluke br. 1059/1/01 i 1059/2/01, odnosno da li su se stekli zakonom predviđeni uslovi da se prvotužena iseli iz predmetnog stana kao i činjenica da li je ona stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu. Obrazlažući svoju odluku sud je dalje naveo da je članom 27. stav 2. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) propisano da se ugovor o korištenju stana može zaključiti na određeno vrijeme ako se stan daje na privremeno korištenje do obezbjeđivanja drugog stana, te je sud zaključio da ova odredba ZSO predstavlja zakonski osnov za donošenje rješenja kojim je apelant predmetni stan dodijelio prvotuženoj. Sud je osim navedenog konstatirao da apelant nikad nije donio odluku o dodjeli odgovarajućeg dvosobog stana prvotuženoj, da je rješenje o dodjeli predmetnog stana prvotuženoj postalo konačno, budući da u vrijeme kada je doneseno niko od radnika nije, shodno važećim propisima, u roku od petnaest dana podnio prigovor drugostepenom organu niti tužbu nadležnom sudu, te da nema zakonskog osnova da se poništi ugovor o korištenju stana zaključen između prvotužene i drugotuženog. Sud je dalje utvrdio da je prvotužena-protivtužiteljica N.H., na osnovu člana 27. stav 3. ZSO stekla stanarsko pravao na predmetnom stanu budući da prema toj odredbi ugovor o korištenju stana zaključen na određeno vrijeme prerasta u ogovor o korištenju stana na neodređeno vrijeme, ukoliko se do određenog roka ne obezbijedi drugi odgovarajući stan. Obzirom da protivtužiteljica predmetni stan koristi od 1994. godine, da je ugovor o korištenju stana zaključen 1998. godine, da apelant nije protivtužiteljici u predviđenom roku dodijelio drugi odgovarajući stan, sud je zaključio se navedena zakonska odredba može primijeniti na konkretni slučaj, te da je smisao iste uspostavljanje pravne sigurnosti.
4. Presudom Okružnog suda, broj Gž-384/04 od 30. juna 2005. godine, odbijena je žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude sud je prihvatio utvrđenje i zaključak prvostepenog suda iz razloga što je odredbom člana 27. stav 2. ZSO propisano da se ugovor o korištenju stana može zaključiti na određeno vrijeme, između ostalog, ako se stan daje na privremeno korištenje do obezbjeđenja drugog ugovornog stana. Stavom 3. ovog člana regulisano je da ugovor o korištenju stana zaključen na određeno vrijeme, ostaje na snazi kao ugovor o korištenju stana na neodređeno vrijeme, ako se ne obezbijedi drugi ugovoreni stan do ugovorenog roka.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). U navodima apelacije apelant ponavlja hronologiju događaja vezanu za dodjelu predmetnog stana od strane tadašnjeg direktora apelanta tuženoj N.H. i o donošenju rješena kojim je poništeno rješenje o dodjeli stana N.H. i stan dodijeljen drugim licima, te hronologiju događaja vezanu za tok sudskog postupka koji je okončan osporenim presudama.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama, povrijeđeno pravo na imovinu.
Međutim, apelant nije naveo u čemu se po njemu ogleda povreda ovog ustavnog prava. Ustavni sud podsjeća na svoju ustaljenu praksu kao i praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, je opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, iz stava dva navedenog člana, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, nadzirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana, drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih s toga treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).
9. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zaključuje da apelant povredu prava na imovinu vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama redovnih sudova u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Naime, zadatak Ustavnog suda nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim u ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. Ustavni sud konstatuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili vežeće materijalno-pravne propise te odbili tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan a udovoljili protivtužbenom zahtjevu tužene-protivtužiteljice N.H. Na utvrđeno činjenično stanje sudovi su primijenili član 27. st. 2. i 3. ZSO a budući da su u obrazloženju osporenih odluka dali jasne, razumne i logične razloge za takve odluke Ustavni sud nije pronašao ništa što ukazuje na da su redovni sudovi u apelantovom slučaju proizvoljno primijenili materijalno pravo.
10. Naime, budući da je apelant vlasnik i davaoc stana na korištenje, nesporno je da predmetni stan predstavlja apelantovu imovinu koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te da osporene sudske presude predstavljaju «miješanje» u prava apelanata na mirno uživanje imovine.
11. Međutim, miješanje u apelantovu imovinu izvršeno je na osnovu pravosnažne sudske odluke koja je zasnovana na članu 27. st. 2. i 3. ZSO prema kojim se odredbama ugovor o korištenju stana može zaključiti na određeno vrijeme, između ostalog, ako se stan daje na privremeno korištenje do obezbjeđenja drugog ugovornog stana te da takav ugovor ostaje na snazi kao ugovor o korištenju stana na neodređeno vrijeme, ako se ne obezbijedi drugi ugovoreni stan do ugovorenog roka. Predmetni zakon je donesen prije više od dvadeset godina, njegove odredbe su jasne, isti je objavljen u službenim glasilima te je apelant imao dovoljno vremena da prilagodi svoje ponašanje predmetnoj zakonskoj odredbi odnosno da prvotuženoj-protivtužiteljici N.H obezbijedi drugi ugovoreni stan do utvrđenog roka. Prema tome miješanje u apelantovu imovinu je izvršeno u skladu sa ZSO iz čega proizilazi da je u javnom interesu. Naime države je obavezna da obezbijedi provođenje važećih zakona kako bi neodređen krug lica, bez dvojbi u pogledu tumačenja, mogao prilagoditi svoje ponašanje pozitivnim pravnim normama, a radi ostvarivanja načela pravne sigurnosti i ravnopravnosti, što svakako predstavlja legitiman cilj od općeg interesa. Ustavni sud također smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi vodili dovoljno računa o razumnom odnosu proporcionalnosti između sredstava koja se koriste, s jedne strane, i cilja koji se želi ostvariti, s druge strane. Ovo stoga što u konkretnom slučaju, odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva usmjerenog na poništenje rješenja o dodjeli na privremeno korištenje stana kao i poništenje ugovora o korištenju predmetnog stana, ne stavlja na apelanta «poseban i pretjeran» teret, te je primjena ovakve mjere proporcionalna legitimnom cilju koji se želi postići ZSO u smislu uspostavljenja pravne sigurnosti i onemogućavanja vlasnika i davaoca stana da mimo ispunjenja zakonskih uvjeta vrši dodjelu stanova na kojim ima pravo raspolaganja, odnosno da traži poništenje sopstvene odluke o dodjeli stana prvotuženoj a bez da je sam ispunio obaveze koje je predmetnim rješenjem preuzeo, odnosno da i sam vlasnik stana prilagodi svoje ponašanje pozitivnim zakonskim normama. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je, u konkretnom slučaju, uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelanta na imovinu i općeg interesa, odnosno da u ovoj situaciji nije na apelante prenesen neprimjeren teret radi ostvarenja zakonitog cilja.
12. Imajući u vidu navedeno te činjenicu da je parnični postupak upravo vođen po tužbi apelanta kao vlasnika i davaoca stana na korištenje, koji je sa spornim stanom sam raspolagao dodijelivši ga prvotuženoj na korištenje, te da Ustavni sud nije pronašao proizvoljnost u primjeni materijalnog prava a kako u navodima apelanta i predočenoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem ustavnog prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović