Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2664/06 (E. S.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2664/06

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, i potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-2664/06 rješavajući zahtjev Edina Subašića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Edina Subašića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Subašić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je, 19. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2998/05 od 16. maja 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-

752/02 od 13. aprila 2005. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio sprovođenje izvršenja rješenja Općinskog suda od 13. aprila 2005. godine određenog rješenjem o izvršenju Općinskog suda, broj 065-0-I-06-003359 od 15. augusta 2006. godine, do okončanja vlasničko-pravnog postupka u kojem se treba odlučiti o apelantovom pravu na korištenje i vlasništvo na stanu koji koristi sa svojom porodicom.

2. Općinski sud je rješenjem, broj P- 752/02 od 13. aprila 2005. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj Gž-2998/05 od 16. maja 2006. godine, u ponovnom postupku po tužbi V.J. (u daljnjem tekstu: tužitelj) od 17. marta 1998. godine, utvrdio da je apelant kao drugotuženi zajedno sa prvotuženim Federalnim ministarstvom odbrane (u daljnjem tekstu: prvotuženi), 17. marta 1998. godine oduzeo posjed stana tužitelju u njegovom posljednjem mirnom, faktičkom posjedu stana koji se nalazi u Sarajevu u Ulici F. Lehara broj 11/9, stan broj 41 (u daljnjem tekstu: sporni stan). U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno da je tužitelj koristio sporni stan, na kojem je sunosilac stanarskog prava bila njegova majka, do početka rata u Bosni i Hercegovini kada je otišao u Kanadu. Nakon svoje smrti majke, koja je umrla 6. februara 1998. godine, kako je nadalje utvrđeno, tužitelj je ponovo preuzeo posjed spornog stana i po ponovnom odlasku u Kanadu stan je koristio posredno preko O.T. sa kojim, 12. februara 1998. godine, zaključio ugovor o podstanarskom odnosu i predao mu ključeve od stana. Također, utvrđeno je da je tužitelj 2. marta 1998. godine, podnio zahtjev za prenos stanarskog prava sa svog oca ali je postupak po zahtjevu obustavljen do rješavanja postupka zbog smetanja posjeda. Ovlašteni službenici prvotuženog su, 3. marta 1998. godine, prilikom kontrole korištenja stanova (nakon smrti tužiteljeve majke) u spornom stanu zatekli O.T. u toku redovnog obilaska stana, kojom prilikom je O.M. ključeve stana predao ovlaštenom predstavniku prvotuženog. Tom prilikom je sporni stan zapečaćen. Također je utvrđeno da je prvotuženi ključeve od stana dao D.M. kako bi se omogućilo da se tužiteljeve pokretne stvari do 16. marta 1998. godine iznesu iz spornog stana, što je i učinjeno ali je kasnije D.M. odbio da prvotužitelju vrati ključeve od stana. Na kraju je utvrđeno da je apelantu sporni stan dodjeljen na korištenje rješenjem prvotuženog od 15. februara 1998. godine nakon čega je apelant zaključio ugovor o korištenju spornog stana. Utvrđeno je i da je apelant od strane službenog lica prvotužitelja uveden u posjed stana na način da su njih dvojica razvalili donju bravu, te kako nisu mogli ući obili i drugu bravu te preko balkona susjede nasilno otvorili balkonska vrata, a zatim sa unutrašnje strane ulaznih vrata spornog stana otključali gornju bravu na vratima.

3. Općinski sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor da tužitelj nije aktivno legitimisan za pokretanje predmetnog paraničnog postupka jer nije bio u posjedu stana, obrazlažući da je tužitelj živo u spornom stanu sa roditeljima što je utvrđeno iz uvjerenja PU Centar Sarajevo od 30. marta 2003. godine, te da nije mjenjao adresu prebivališta odnosno boravišta sa adrese predmetnog stana na koju je prijavljen 1982. godine. Zaključeno je da je dolaskom u sporni stan nakon majčine smrti tužitelj ponovo uspostavio faktiču vlast na spornom stanu i nastavio je vršiti preko O.T. kojem je predao ključeve radi čuvanja stana, odnosno sa kojim je zaključio pravni posao koji je bio osnova posrednog posjeda. Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u smislu čl. 80. i 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Kantonalni sud je potvrdio prvostepeno rješenje uz zaključak da je prvostepeni sud potpuno pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalni propis pri čemu nije počinio nijednu povredu postupka.

4. Apelant je naveo da je došlo do povrede njegovog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), te prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Po apelantovom mišljenju njegovo pravo na dom je povrijeđeno jer mu je sporni stan dodijeljen na korištenje i to je jedini dom za njega i njegovu porodicu. Apelant smatra da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje jer je u parničnom postupku sutkinja Općinskog suda bila pristrasna i oba puta donijela rješenje koje nije bilo u njegovu korist, a i došlo je do materijalnih i procesnih povreda u samom postupku. Apelant je tražio od Ustavnog suda donošenje privremene mjere odgađanja sprovođenja izvršenja rješenja o izvršenju Općinskog suda, broj 065-0-I-06-003359 od 15. augusta 2006, do okončanja imovinsko-pravnog postupka u kojem će se odlučiti o njegovom pravo na korištenje spornog stana. U prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da on i njegova porodica nemaju nikakav alternativni smještaj niti drugu mogućnost stambenog zbrinjavanja te da zakonito koriste sporni stan, a da tužitelj živi u inostranstvu i da nema stvarnu namjeru da živi u spornom stanu i u perspektivi svakako ne bi ostvario pravo na sporni stan jer za to nema zakonske uslove.

5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

6. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

7. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav prema kojem u situaciji kada se od Ustavnog suda traži donošenje privremene mjere kako bi se privremeno obustavilo izvršenje pravosnažne sudske presude, apelant bi u prilog takvom zahtjevu trebao priložiti dokaze koji, prima facie, ukazuju na neophodnost donošenja takve mjere (vidi odluku o privremenoj mjeri Ustavnog suda, broj AP-531/04 od 23. jula 2004. godine). U konkretnom slučaju, apelant u najvećoj mjeri kao argumente za donošenje privremene mjere navodi argumente koji se tiču samog merituma predmeta. Naime, apelant smatra da postoji osnov za usvajanje privremene mjere jer on ima zakonsko pravo na spornom stanu a isto pravo tužitelj nema, a to pitanje tek treba da se riješi u postupku koji i nije ni predmet ove apelacije. Apelant, u suštini, nije dokazao da bi iseljenjem iz spornog stana nastala za njega nenadoknadiva šteta, te Ustavni sud ne može prihvatiti njegov zahtjev za donošenje privremene mjere.

9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2664/06 (E. S.) | Sudska praksa | Aktio