Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3303/06 (R. S.)

Odluka donesena 16. 01. 2007.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3303/06

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

16. 01. 2007.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine u predmetu broj AP 3303/06, rješavajući zahtjev Radivoja Salatića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 5 i člana 77 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Radivoja Salatića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Radivoje Salatić (u daljnjem tekstu: apelant), kog zastupa Momo Turanjanin, advokat iz Trebinja, podnio je 11. decembra 2006. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Kž-06-000 030 od 24. avgusta 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-196/02 od 5. aprila 2006. godine. Apelant je, takođe, podnio i zahtjev da se donese privremena mjera kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zatvorske kazne dok se ne okonča postupak po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.

2. Osnovni sud je Presudom broj K-196/02 od 5. aprila 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 015-0-Kž-06-000 030 od 24. avgusta 2006. godine, apelanta proglasio krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 337 stav 4 u vezi sa stavom 3 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. Na osnovu člana 98 stav 1 Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 390,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Odbijena je optužnica da je apelant počinio krivično djelo falsifikovanja ili uništenja službene isprave iz člana 366 stav 1 KZ RS.

3. U obrazloženju presude Okružni sud navodi da je prvostepeni sud izvedene dokaze razmatrao sa potrebnom pažnjom, pojedinačno i u međusobnoj vezi i u sklopu cjelokupne procesne građe, da je o prihvatljivosti dokaza dao jasne i određene razloge, pravilnim metodološkim pristupom izveo zaključak i dao argumentovane razloge o krivici optuženog Slavke Babića i apelanta, koji su uvjerljivi i međusobno nisu suprotstavljeni. Okružni sud smatra neosnovanim žalbene prigovore apelanta kojim ukazuje da je između osuđujućeg i odbijajućeg dijela izreke presude uspostavljeno neotklonjivo protivrječje, a i da je time učinjena bitna povreda postupka. Nesporno je, navodi dalje sud, da je tužilac na glavnom pretresu odustao od krivičnog gonjenja za djelo falsifikovanja ili uništavanja službene isprave iz člana 366 KZ RS, po principu konsumpcije, jer je ono sadržano u krivičnom djelu zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 337 stav 3 u vezi sa stavom 4 KZ RS, zbog čega je u odnosu na to djelo optužba odbijena.

4. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

5. Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelant navodi da radnje koje mu se stavljaju na teret nisu bile dovoljne za pouzdan zaključak da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, s obzirom da je moralo da bude počinjeno u namjeri da se pribavi protivpravna imovinska korist, koja čini bitno obilježje ovog krivičnog djela. Apelant smatra da sudovi nisu jednako cijenili dokaze koji idu na štetu i dokaze koji idu u njegovu korist, nego su proizvoljno na njegovu štetu cijenili činjenice koje suštinski ne predstavljaju nikakav dokaz u tom pravcu.

6. Apelant ističe da se u izreci prvostepene presude navodi da su on i Slavko Babić «iskoristili» službene položaje, a na strani 12 da su «prekoračili» granice ovlašćenja, dok drugostepeni sud navodi da nije bilo prekoračenja granica ovlašćenja, nego da su iskorištavanjem službenih položaja pribavili imovinsku korist SOD «Jahorina», jer se pod tim podrazumijeva bilo kakva korist kojom se stvara povoljniji položaj za određeno lice u bilo kojoj sferi društvenog života. Za krivično djelo iz st. 3 i 4 člana 337 KZ RS, pored ostalog, nužno je da je pribavljena imovinska korist. Iz same prvostepene presude se očigledno vidi da takva korist nije ostvarena, te apelant smatra da je na taj način i povrijeđen krivični zakon.

7. Apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti odgodu izvršenja pravosnažne presude dok se ne donese odluka Ustavnog suda o apelaciji. Kao razlog zbog kog traži da se donese privremena mjera apelant navodi da je jedini hranilac svoje porodice, da bi odlaskom na izdržavanje kazne zatvora ostao bez posla i da bi egzistencija njegove porodice bila dovedena u pitanje.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77 stav 1 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77 stav 1 Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, da odredi strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da treba da se donese u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i nalazi svoje opravdanje jedino u situaciji kada buduća šteta, čije je nastupanje nedvosmisleno naznačeno u apelaciji i priloženim dokazima, može da bude spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

10. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu da budu različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno da obrazloži i dokaže zašto traži da se donese privremena mjera.

11. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti, kao i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom 5 Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi u toku postupka imaju pravo da, u skladu sa pozitivnopravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može da preispita opravdanost lišavanja ovog prava ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, a apelant mora da pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može da tražiti da se obustavi izvršenje te krivične sankcije.

12. Apelant u veoma opširnoj i detaljno argumentovanoj apelaciji nudi navode, činjenice i dokaze kojim potkrepljuje svoje tvrdnje o navodnom kršenju ustavnog prava i prava iz Evropske konvencije. Međutim, on ne nudi nikakve argumente u prilog svom zahtjevu da se donese privremena mjera, odnosno, ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi moglo da se zaključi da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedica i šteta koja ne bi mogla da se nadoknadi, a koje bi trebalo da se spriječe donošenjem privremene mjere. Apelant smatra da bi njegovim odlaskom na izdržavanje kazne zatvora, koja bi značila i prestanak radnog odnosa, bila dovedena u pitanje egzistencija njegove porodice, te da ove činjenice predstavljaju dovoljan osnov i razlog da se donese privremena mjera. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji, u suštini, predstavljaju zakonske posljedice donošenja osuđujuće krivične presude ili se odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka po apelaciji. Stoga, navodi o kršenju ustavnih prava i posljedicama krivične osude, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu da predstavljaju, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Apelant, kao što je već rečeno, nije ponudio razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Dalje, iz apelacije proizilazi da apelant nije nadležnom sudu podnio molbu da odloži izvršenje kazne zatvora, iako to pravo može da se ostvaruje i u postupku pred redovnim sudom koji je nadležan za izvršenje kazne zatvora. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3303/06 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio