Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2835/06 («Iskra PRINS» Prodaja, inženjering, servis, d.d. Ljubljana, Republika Slovenija)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2835/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-2835/06, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev «Iskra PRINS» Prodaja, inženjering, servis, d.d. Ljubljana, Republika Slovenija, za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. «Iskra PRINS» Prodaja, inženjering, servis, d.d. Ljubljana, Republika Slovenija, (u daljnjem tekstu: apelant), iz Ljubljane, podnio je, 16. oktobra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 009-0-Pž-06-000005 od 13. aprila 2006. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obavezati «Iskru PRINS BiH» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Kanton Sarajevo - Ministarstvo privrede, Direkcija za posredovanje u investicionim ulaganjima i iznajmljivanju nekretnina (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da predaju u posjed apelantu poslovni prostor u Sarajevu, u Ulici Niže banje broj 4.
2. Presudom Općinskog suda I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Ps-76/03 od 3. novembra 2003. godine, utvrđeno je da je ništav i bez važnosti ugovor o korištenju imovine zaključen u Sarajevu, 28. oktobra 1999. godine, pod brojem 19-374-21/96, između prvotuženog i drugotuženog. Prvotuženi je obavezuje da preda u posjed apelantu sporni poslovni prostor, slobodan od lica i stvari u roku od 8 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tuženi su obavezani da apelantu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.350,00 KM u roku od 8 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je provedbom relevantnih dokaza zaključio da je apelant vlasnik predmetnog poslovnog prostora, te da je ništav osporeni ugovor iz razloga što je prvotuženi osnovan rješenjem Kantonalnog suda, broj UF/I 1868/98 od 31. jula 1998. godine, sa sjedištem u Ul. Niže banje br.4, Sarajevo, a što je u suprotnosti s Odlukom o načinu upravljanja imovinom poslovnih jedinica sa i bez svojstva pravnog lica na području Kantona Sarajevo («Službene novine Kantona Sarajevo» br. 19/97, 2/98 i 8/01), koja je stupila na snagu 21. oktobra 1997. godine. U članu 8. navedene odluke propisano je da danom stupanja na snagu Odluke prestaje mogućnost organizovanja preduzeća na imovini pravnih lica iz drugih država. Sud zaključuje da u ovo vrijeme nije prvotuženi ni mogao biti osnovan na imovini apelanta. Općinski sud takođe zaključuje da su potpisivanjem ugovora prvotuženi i drugotuženi već znali da se radi o imovini koja je vlasništvo apelanta.
4. Kantonalni sud je presudom, broj 009-0-Pž-06-000005 od 13. aprila 2006. godine, uvažio žalbe prvotuženog i drugotuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelant u cijelosti odbijen s tužbenim zahtjevom i obavezan je da prvotuženom na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 660,00 KM.
5. U obrazloženju osporene presude Kantonalnog suda je navedeno da u ugovoru o bilansu diobe od 5. januara 1986. godine, koji se u spisu nalazi pod nazivom Pogodba o razdružitvi premoženja i koji nije sa slovančakog preveden na bosanski jezik, koji su sačinili Iskra Commerce Ljubljana i Iskra servis Ljubljana, kao poslovni prostor koji se nalazi u Sarajevu naznačen je poslovni prostor u ulici Ivana Krndelja (sada ul. A. Šačirbegović) površine 504. kvadratna metra. U ovom ugovoru se nigdje ne navodi i poslovni prostor u Ul Niže banje, koji je predmet tužbenog zahtjeva. Pored toga, Knatonalni sud zaključuje ovaj ugovor o bilansu diobe se ne bi mogao prihvatiti kao dokaz u predmetnoj pravnoj stvari, čak i kada bi se na osnovu njega na pouzdan način moglo utvrditi da je apelant vlasnik spornog poslovnog prostora, jer se radi o dokumentu sačinjenom na slovenačkom jeziku pa je apelant bio dužan u smislu člana 315. stav 2. u vezi sa članom 62. Zakona o parničnom postupku, da osigura prevođenje dokaza za koji je predložio da se provede o čemu je prvostepeni sud morao voditi računa. Dakle, Kantonalni sud smatra da relevantna dokumentacija ne sadrže podatke koji se odnose na nekretnine apelanta odnosno podatke iz kojih bi se moglo utvrditi da je apelant vlasnik sporne nekretnine. Činjenica da je u navedenim rješenjima naznačeno da je sjedište preduzeća «Iskra PRINS» odnosno «Iskra Elektronika» u ul. Niže banje broj 4. odnosno u Ivana Krndelja 11a, prema zaključku Kantonalnog suda nije dokaz da je sporna nekretnina vlasništvo apelanta, budući da se sjedište firme može nalaziti i u tuđem poslovnom prostoru. U pogledu ugovora o korištenju imovine koji su 28. oktobra 1999. godine zaključili prvotuženi i drugotuženi, Kantonalni sud je zaključio da on takođe ne može predstavljati pouzdan dokaz o vlasništvu apelanta nad spornim poslovnim prostorom. Kantonalni sud dalje navodi da je osnovan prigovor prvotuženog o stvarnoj odnosno aktivnoj legitimaciji apelanta, jer je stvarna legitimacija odnos parničnih stranaka prema subjektivnom pravu, za čiju zaštitu je parnica i pokrenuta i redovno proističe iz uloge stranaka u spornom materijalno-pravnom odnosu. Kantonalni sud zaključuje da kako se iz dokumentacije spisa ne može na pouzdan način utvrditi da je apelant vlasnik predmetnog poslovnog prostora, apelant time nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju odnosno da može biti učesnik materijalno-pravnog odnosa, koji je stavljen u osnov tužbenog zahtjeva.
6. Apelant smatra da su mu pobijanom presudom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant ističe da je Kantonalni sud propustio da raspravi pitanje ništavosti ugovora o korištenju imovine od 28. oktobra 1999. godine, iako je po službenoj dužnosti bio dužan to učiniti u skladu s članom 109. stav 1. Zakona o obligacionom odnosima i izreći neku od posljedica ništavosti u skladu s članom 104. navedenog zakona. Propuštanjem da odluči o ništavosti navedenog ugovora što je bio prvi od zahtjeva postavljenih u tužbenom podnesku apelanta od 12. februara 2003. godine Kantonalni sud je apelantu uskratio pravo na suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije. Zatim ističe da je Kantonalni sud pogrešno utvrdio da predmetni poslovni prostor nije naveden u ugovoru o bilansu diobe, jer je u tom ugovoru naveden poslovni prostor u Ulici Ilije Grbića, što je raniji naziv ulice Niže banje. Takođe se žali da je sudija izvjestilac namjerno odugovlačila postupak, a apelantov zahtjev za njeno izuzeće je odbijen. U vezi žalbi o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju apelant navodi da su vlasti, odnosno Kanton Sarajevo, ustupivši ugovorom od 28. oktobra 1999. godine predmetni poslovni prostor prvotuženom povrijedile apelantovo pravo na imovinu. Apelant ističe da se osporena presuda osniva na zaključku drugostepeng suda da apelant nije dokazao svoje pravo vlasništva na poslovnom prostoru u Ulici Niže banje broj 4. Dalje obrazlaže da je van svake sumnje da je on bio posjednik navedenog poslovnog prostora u periodu koji je prethodio ratnim događanjima u BiH. Iako apelant ne može dokazati svoje vlasništvo nad spornim poslovnim prostorom izvodom iz javnih evidencija o nepokretnostima, niti je u posjedu originala ugovora kojim je stekao pravni osnov za sticanje prava vlasništva, apelant navodi da se može pozvati na odredbu člana 48. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima (actio Publiciana). Ističe da je u odnosu na prvotuženog jači u pravu budući da je njegov posjed podoban za vanredni održaj i u konkretnom slučaju savjesnost posjeda se pretpostavlja, dok je posjed prvotuženog nezakonit (jer se zasniva na ništavom ugovoru o korištenju imovine) i nesavjestan obzirom da prvotuženi zna da navedeni prostor nije njegov niti je kada to tvrdio. Zbog toga je, po mišljenju apelanta, pravilnom primjenom odredbe člana 48. Zakona o vlasničko-pravnim dnosima, tužbeni zahtjev kojim se zahtijeva predaja navedenog poslovnog prostora u posjed apelanta trebalo usvojiti. Dalje smatra da su vlasti, odnosno Kanton Sarajevo i prvotuženi de facto tretirali apelanta kao vlasnika spornog poslovnog prostora što se vidi iz ugovora o korištenju imovine čiji je predmet «imovina vlasništvo «Iskra PRINS» d.d. pravnog sljednika «Iskra servisa» kao pravnog sljednika «Iskra Commerce» Ljubljana – R Slovenija. Apelant zaključuje da postoji njegovo pravo na imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da postoji nezakonito miješanje u imovinu apelanta protivno članu 8. Odluke o načinu upravljanja imovinom poslovnih jedinica sa i bez svojstva pravnog lica iz drugih država na području Kantona Sarajevo od strane prvotuženog i drugotuženog.
7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
8. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanja jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
9. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu. U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant nije naveo ništa što bi ukazalo da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile «nesagledive posljedice i šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi». Apelant nije ni na kakav način argumentovao ovaj svoj zahtjev. Osim navedenoga, Ustavni sud zapaža da pitanje koje se pokreće zahtjevom za donošenje privremene mjere ulazi u pitanje merituma ovoga spora, jer je suština zahtjeva upravljena na predmet koji je bio jedan od tužbenih zahrjeva apelanta u sporu pred redovnim sudovima. Stoga, usvajanjem zahtjeva apelanta za donošenje ovakve privremene mjere Ustavni sud bi prejudicirao svoju odluku o dopustivosti i meritumu, što je u suprotnosti sa prirodom odluke o privremenoj mjeri.
11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kojem slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović