Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3359/06 (Ž. B.)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3359/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović i potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-3359/06, rješavajući zahtjev Željka Bulatovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Željka Bulatovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Bulatović (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Vladimir Raosavljević i Nebojša Pantić, advokati iz Banjaluke, podnio je, 20. decembra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-06-000191 od 7. novembra 2006. godine, i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: okružni sud), broj 011-0-K-06-000-005 od 29. maja 2006. godine. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud prekinuo izdržavanje kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Okružni sud je presudom, broj 011-0-K-06-000-005 od 29. maja 2006. godine, oglasio apelanta krivim, kao saizvršioca sa Sinišom Teodorovićem i Zoranom Galićem, zbog krivičnog djela
- ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Republike Srpske - opšti dio i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od četrnaest godina.
3. Vrhovni sud je presudom, broj 118-0-Kž-06-000191 od 7. novembra 2006. godine, odbio kao neosnovanu žalbu Okružnog tužioca u Banjaluci, a djelimično uvažio žalbu apelanta i drugih optuženih i presudu Okružnog suda, broj 011-0-K-06-000-005 od 29. maja 2006. godine, preinačio u pravnoj ocjeni djela i odluci o kazni, tako što se radnje apelanta i drugih optuženih opisane u izreci prvostepene presude pravno kvalifikuju kao krivično djelo - ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, za koje se apelant osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina.
4. Apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na fer suđenje pred nepristrasnim sudom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Kao razlog za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud prekinuo izdržavanje kazne zatvora, apelant navodi neosnovamost lišavanja slobode, odnosno činjenicu da je apelant osuđen za ubistvo dva lica a da on uopšte nije bio prisutan tom događaju, niti je na bilo koji drugi način u tom događaju učestvovao, što je prema navodima apelanta slučaj bez presedana.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
8. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka, imaju pravo da u skladu sa pozitivnopravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvecije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.
10. Apelanti u apelaciji nude navode, činjenice i dokaze kojim potkrepljuju svoje tvrdnje o navodnom kršenju ustavnog prava i prava iz Evropske konvencije. Međutim, apelanti ne nude nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navode konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedica i šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Apelanti smatraju da njihovi navodi o kršenju ustavnih prava predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka po apelaciji. Stoga, navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Apelanti, kao što je već rečeno, nisu ponudili razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Nadalje, iz apelacije proizilazi da apelanti nisu podnijeli molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora nadležnom sudu, iako to pravo mogu ostvarivati i u postupku pred redovnim sudom koji je nadležan za izvršenje kazne zatvora. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovanim.
9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović