Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3208/06 (I. Š. i M. A.)
Odluka donesena 16. 01. 2007.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3208/06
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
16. 01. 2007.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 16. januara 2007. godine, u predmetu broj AP-3208/06, rješavajući zahtjev Ivana Škutora i Mate Aničića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Ivana Škutora i Mate Aničićaza donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Škutor i Mate Aničić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Mostara, koje zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, odvjetnica iz Mostara, podnijeli su, 30. novembra 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem ekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-000 832 od 28. septembra 2006. godine, i rješenja Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1143/05 od 26. maja 2006. godine. Apelanti su takođe, podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje rješenja Općinskog suda, broj P-1143/05 od 26. maja 2006. godine, do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji.
2. Općinski sud je, postupajući po tužbi JP «ŽELJEZNICE» FBiH (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i Donate Lugonja (u daljnjem tekstu: drugotužiteljica), protiv apelanata, radi smetanja posjeda, donio rješenje, broj P-1143/05 od 26. maja 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-06-000 832 od 28. septembra 2006. godine. Općinski sud je utvrdio da su apelanti «zasmeli tužitelje u zadnjem mirnom i faktičkom posjedu poslovnog prostora, koji se nalazi na adresi Kneza Domagoja broj 4, u Mostaru, ukupne površine 42 m2, izgrađen na k.č. 1322/12 K.O. Mostar, na način što su u periodu 25. juli 2005. godine bespravno stupili u posjed predmetnog poslovnog prostora, odnosno nasilno obili bravu na ulaznim vratima, skinuli reklamu iznad ulaznih vrata, izmjestili poslovni inventar, te nezakonito otpočeli sa korištenjem poslovnog prostora u vlastite svrhe». Istim rješenjem apelantima je naloženo da uspostave ranije posjedovno stanje na predmetnom poslovnom prostoru u roku od 15 dana, te im je istovremeno zabranjeno, pod prijetnjom novčane kazne, svako daljnje ili isto uznemiravanje tužitelja, uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je istakao, da je nakon ocjene provedenih dokaza utvrđeno da su se tužitelji od 1996. godine nalazili u mirnom faktičkom posjedu nekretnina – predmetnog poslovnog prostora, iz kojeg osnova uživaju posjedovnu zaštitu u skladu sa članom 75. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju svoga rješenja istakao da je suštinsko pitanje predmetnog spora da li su tužitelji bili poslednji, mirni i faktički posjednici poslovnog prostora u Ul. Kneza Domagoja broj 4 u Mostaru i da li su ih apelanti u tom posjedu omeli. Istakao je da je Općinski sud na nesumnjiv način utvrdio da su tužitelji bili posljenji, mirni i faktički posjednici predmetnog poslovnog prostora na način što su ga faktički držali i to prvotužitelj kao zakupodavac a drugotužiteljica kao zakupac, odnosno kasnije kao davatelj poslovnog prostora u podzakup trećoj osobi. Apelanti su omeli tužitelje u njihovom posjedu na način što su prepilali bravu, zamijenili drugu i ušli u posjed, što je Općinski sud detaljno obrazložio u pobijanom rješenju, pa je Kantonalni sud istakao da nije imao potrebe za ponavljanjem obrazloženja.
5. Apelanti smatraju da im je donošenjem rješenja u postupku radi smetanja posjeda, prije okončanja postupka po tužbi koju su oni podnijeli protiv JP «ŽELJEZNICE» FBiH, Donate i Dražena Lugonje i Grada Mostara, radi utvrđenja prava vlasništva na istom poslovnom prostoru, prekršeno pravo na pravično saslušanje u građanskim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Obrazlažući zahtjev za donošenje privremene mjere, apelanti su istakli da očekuju rad po njihovoj tužbi za predaju u posjed istog poslovnog prostora i da realno očekuju da će sudovi na svim nivoima udovoljiti njihovom zahtjevu u zaštiti prava vlasništva. S obzirom da izvršenje rješenja čiju obustavu traže podrazumijeva «uspostavu ranijeg posjedovnog stanja», a da su u unutrašnje uređenje poslovnog prostora uložili oko 25.000 KM, to bi uklanjanje opreme radi uspostave ranijeg stanja za apelante proizvelo nenadoknadivu štetu. Pogotovu što je opravdano očekivati da se po okončanju sudskog postupka po tužbi koju su oni podnijeli, ponovo vrate u taj isti prostor.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
7. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da su apelanti tražili donošenje privremene mjere, kojom bi se obustavilo izvršenje pravosnažnog rješenja Općinskog suda kojim je utvrđeno da su apelanti izvršili smetanje posjeda poslovnog prostora u kojem su tužitelji imali posljednji mirni i faktički posjed.
8. Ustavni sud podsjeća da je član 77. Pravila Ustavnog suda primjenjiv u situacijama u kojima Ustavni sud ocijeni da bi mogle nastupiti nenadoknadive štetne posljedice, čije eventualno nastupanje Ustavni sud može cijeniti jedino na osnovu razloga i dokaza o opravdanosti, dostavljenih uz zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno uz apelaciju.
9. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi koje su apelanti naveli u pogledu navodnog kršenja ustavnog prava, ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere.
10. U konkretnom slučaju očigledno je da okolnosti ovog predmeta pokreću pitanja na koja je apelant ukazao svojom apelacijom i o kojima će Ustavni sud meritorno riješiti. S druge strane, Ustavni sud napominje da ostvarivanje prava, kao i njihovo oduzimanje, u postupku izvršenja, ne smije biti na štetu prava drugih osoba, jer bi to vodilo ka pravnoj anarhiji. Sudska tijela, u smislu člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, moraju postupati u skladu sa zakonima, jer je to jedan od temeljnih načela pravne države i načela podjele vlasti u državi. Dakle, u konkretnom slučaju apelant ističe da je do povrede prava na koje je ukazao došlo u postupku koji se vodio po tužbi tužitelja, radi smetanja posjeda, na način što su sudovi utvrdili da su apelanti zaista omeli tužitelje u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu. Međutim, apelanti očekuju da će se u drugom postupku po njihovoj tužbi radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed istog poslovnog prostora, utvrditi njihovo pravo nad predmetnim poslovnim prostorom, pa bi predaja u posjed u ovom trenutku, obzirom na ulaganja u iznosu od 25.000 KM, za njega proizvela nenadoknadive štetne posljedice.
11. U konkretnom slučaju, apelanti ne nude valjane argumente koji bi išli u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, a koji bi mogli opravdati činjenicu da bi njenim nedonošenjem nastupila šteta koja se kasnije ne bi mogla nadoknaditi, a koju bi trebalo spriječiti usvajanjem privremene mjere. Naime, apelantima po okončanju postupka kojeg su pokrenuli za utvrđenje prava vlasništva i predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, stoje na raspolaganju pravna sredstva kojima će nadoknaditi eventualnu pretrpljenu štetu, s obzirom da će, ukoliko se utvrdi njihovo pravo vlasništva, imati osnov da u postupku pred redovnim sudom podnesu tužbu radi naknade štete odnosno naknade uloženih sredstava. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovanim.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović